DINAMO ove sezone proživljava jednu od najtežih sezona u novijoj povijesti. Momčad je ostala bez velikog broja zvijezda, u klubu su ogromne turbulencije, a zbog svega pate i rezultati. Dinamo je završio u Konferencijskoj ligi, u HNL-u se pati da zadrži korak s vrhom, a situacija puno bolja nije ni u Hajduku.

Splićani su u sezoni u kojoj imaju ogromne ambicije već promijenili trenera, muče se iz utakmice u utakmicu i ovise gotovo isključivo o inspiraciji Marka Livaje. Reprezentacija je doživjela dva neočekivana poraza od Turske i Walesa i zakomplicirala odlazak na Europsko prvenstvo, a o svemu tome razgovarali smo s bivšim Dinamovim trenerom Krunom Jurčićem. On je zbog obiteljskih razloga uzeo dvije godine pauze od nogometa bez kojega, kako kaže, ne može ni jednog dana. 

Kakvo je po vama trenutačno stanje u hrvatskom nogometu?

Dvije, tri godine nisam pričao o hrvatskom nogometu jer sam bio predaleko i smatram da nisam bio prava osoba da o tome pričam. Sad sam odlučio iz razloga što su u našem nogometu počeli pričati ljudi koji o tome nemaju pojma. Oni su si našli tu neki svoj prostor i egzistenciju, a vidim da ne barataju materijom i tako dovode u pitanje egzistenciju hrvatskog nogometa.

Jer, ako takvima dopustimo da se nogometom bave, onda ćemo ga uvesti u ozbiljne probleme, a oni su već tu. Zadnji je trenutak da se nešto spasi iako smo već napravili velike greške čije posljedice ćemo tek osjetiti, ali dio već i osjećamo. Ovih dana je bio sabor hrvatskog nogometa u Vodicama. Sad je jesen 2023. godine i mi smo sad počeli pričati o strategiji hrvatskog nogometa.

Kad sam to čuo, prvo nisam vjerovao da se o tome priča. U vrijeme kad razvijene nogometne zemlje polako završavaju s jednim ciklusom svoje strategije i stvaraju nove ideje da idu korak dalje, mi tek počinjemo razgovarati o tome da nam treba strategija. To je strašno. Reprezentacija je hrvatskom nogometu donijela prekrasne trenutke, ali je istovremeno stvorila lažnu sliku o hrvatskom nogometu.

Iskorišten je jedan sustav kojeg je stvorio Zdravko Mamić i koji je trajao dvadesetak godina i koji je bio jedan od najuspješnijih sustava u ovom dijelu Europe. Samo takav sustav je mogao dati 14 ili 15 igrača za Rusiju i Katar jer bez takvih sustava nema uspjeha. I kad se sve to poklopilo, onda nam je to priuštilo šest, sedam godina sreće i uspjeha. Istovremeno smo se uspavali.

To je bilo sedam godina izobilja, a sad nam, bojim se, dolazi sedam godina gladi i nevolja. Mudri ljudi u vrijeme izobilja razmišljaju o vremenu gladi, a nama će to biti problem jer sad tek razgovaramo o strategiji hrvatskog nogometa.

Koji su po vama ključni problemi?

Mi imamo probleme koje ima cijeli svijet. Došla su vremena u kojima se mladi ljudi ne bave sportom, a kamoli nogometom. U tom fajtu za djecu moramo se izboriti da ih što više ide u nogomet. Djeca više na ulici ne igraju nogomet i tu gube jedan ogroman broj ponavljanja da bi jednog dana mogli postati ozbiljni igrači.

Francuzi i druge nacije su to odavno vidjeli i odavno rade nogometne akademije kako bi djecu imali 24 sata pod kontrolom. Kako mi mislimo da možemo otrgnuti djecu drugim sportovima i da ćemo stvoriti nove talente ako se oni više ne stvaraju sami na ulici, a nismo ništa napravili da ih od malih nogu odgajamo kao nogometaše? U tome smo u debelom zaostatku.

Imamo puno problema u radu s mladim igračima. Jako je puno mlađih trenera koji, nažalost, nisu imali veliko ili nikakvo iskustvo u nogometu iako se vidi da netko neće nužno postati dobar trener ako je bio velik igrač. Novi treneri su puno obrazovaniji od moje generacije i starijih trenera, ali svoj rad temelje na stvarima koje nisu najbitnije.

Oni već u mlađim kategorijama pričaju o nekim sustavima, dronovima snimaju treninge i bave se time. To je nadgradnja, to i ja koristim, ali nama je ta nadgradnja postala baza. Mi se pod hitno moramo vratiti starim nogometnim učiteljima koji su odgojili generacije velikih igrača jer našim mladim igračima nedostaje elementarna nogometna škola.

To su tehnika i individualna taktika, a to je trenerima najteže raditi jer se to treba osjetiti. To si morao proći kao igrač da bi to znao nekome objasniti, a bez toga igrač ne može ući u nogometnu “višu matematiku”. U tom segmentu su ogromne rupe u znanju igrača.

Drugi problem je prelazak iz juniora i seniora, ali to je stari problem kojim su se ljudi bavili. Zdravko Mamić je tu izmišljavao svašta poput druge momčadi, Sesveta pa na kraju i suradnje s Lokomotivom. Ta suradnja nije bila legitimna jer je Lokomotiva bila u istom rangu natjecanja, ali ideja je bila dobra jer su iz nje izašli neki Brozović, Badelj, Ivanušec i brojni drugi igrači.

Sve to nisu stvari koje ćemo mi sutra popraviti. Igrači se stvaraju godinama, to je dugoročni proces. Tu su ogromne rupe i moramo se polako adaptirati na to da nam nogomet neće biti na nivou na kojem je bio s ovim medaljama na velikim natjecanjima. Sreća da se proširuju formati SP-a i Eura i moramo biti sretni ako u budućnosti budemo na njima prisutni.

To nam treba biti cilj, da u sljedećih desetak godina održimo prisutnost na velikim natjecanjima dok se ne pojavi neka nova generacija koju, pak, treba isprovocirati. Kao što Dinamu više nije mjesto u Ligi prvaka, tako reprezentaciji neće biti mjesto na drugim ili trećim mjestima na SP-u. 

Dinamo proživljava tešku sezonu i ima puno problema, kako na terenu tako i u hodnicima Maksimira. Kako vidite današnji Dinamo?

Dinamov sustav koji je bio građen godinama prestao je funkcionirati. Slažem se da je prošlo jedno vrijeme i da je trebalo okrenuti novu stranicu, ali su ljudi u klubu odlučili odbaciti sve što je dotad dobro funkcioniralo. Zašto? Ne znam. Postojali su uhodani procesi razvoja igrača i onda se krenulo neselektivno u rušenje svega što je meni neshvatljivo.

A priča je jednostavna - zadržiš ono što je bilo provjereno i dobro, promijeniš ono što je bilo loše i dobiješ još bolji sustav. Logično, zar ne? Bojim se da nema ljudi koji razmišljaju na takvom nivou i taj sustav se jako brzo urušio.

Prekinut je kontinuitet proizvodnje i prodaje igrača te sudjelovanje u elitnim europskim natjecanjima jer Konferencijska liga to nije. Bit će još gore jer je u Dinamu sad situacija takva da mladi igrač ne dobiva šansu. Da ja imam talentiranog sina, vrlo teško bih se odlučio poslati ga u Dinamovu školu, a to je nekad bio prestiž i želja svih roditelja.

Sad odmah znaš da će talentirano dijete vrlo teško dobiti šansu u prvoj momčadi jer to više nije trend. Trend je danas kupovanje neprovjerenih stranaca protiv kojih nemam ništa, ali ako oni donose neku dodatnu kvalitetu u momčad. Recimo, Dinamo je to imao s Rasmusom Lauritsenom koji je bio primjer kako se profesionalac treba ponašati, a trebaju ti i takvi ljudi.

On možda nije bio vrhunski igrač, ali uz njega su neki mladi igrači stasali i vidjeli kako se treba ponašati. A ne da ti dovodiš neke igrače samo da bi ih doveo i onda on uzima mjesto nekom mladom igraču koji je veliki potencijal. Taj proces je u Dinamu stao i više ga nema.

Meni nije jasno da igrač poput Gabriela Rukavine, o kojem Milanovi i Chelseajevi skauti pričaju s divljenjem, ne dobije pred kraj prošle sezone minutažu kad je sve riješeno? Meni je to neshvatljivo. I onda kažu odigrao je loše poluvrijeme protiv Ponikva.

Pa što sad? Odigrao je Mateo Kovačić kod mene u Dinamu puno loših poluvremena. U tom trenutku moraš zagrliti tog mladog igrača i reći mu: “Ti si sljedeću utakmicu jedini siguran u prvih 11” iako je bio najslabiji. Nije to samo stvar Rukavine, puno je takvih primjera.

Nije ni trenerima lako. Oni u našim najvećim klubovima traju po par mjeseci i ne mogu promovirati mlade igrače. Oni znaju da će ti kratkoročno neki karakterni stranac donijeti više nego što bi ti donio talentirani klinac koji tek dolazi, to je normalno u nogometu. No, u hrvatskom nogometu treneri kratko traju i oni samo razmišljaju što će biti sutra, a ne što će biti za dvije godine.

Gurlica, Šaranić, svi ovi igrači koje je Dinamo poslao na posudbe… Ja sam siguran da danas nitko u Dinamu ne zna kako su ti momci igrali u zadnje vrijeme. Potrebna je strategija kluba, odnosno netko tko će je postaviti i tko će onda treneru dati autonomiju unutar te strategije.

Ne može trener imati apsolutnu autonomiju kao što je imaju zadnja tri, četiri trenera u Dinamu. Ne može trener sam odlučivati o sportskoj politici, to je nemoguće. Dinamo danas nema nasljednike Ivanušeca, Šutala i Gvardiola i imat će ih sve manje. 

Dinamo se našao u jednom vakuumu. Previše se bavio razbijanjem nečega umjesto stvaranjem nečega. Ja se slažem da je Mamićevo vrijeme prošlo i da treba okrenuti novu stranicu. Ali, trebalo je odvojiti ono što je bilo loše od onoga što je bilo dobro i to zadržati i s time nastaviti.

Možete li iz svojega kuta prokomentirati situaciju s ozljedom Brune Petkovića koji je nezaliječen igrao derbi na Poljudu pa nezaliječen igrao za Hrvatsku protiv Turske i pogoršao ozljedu?

To je po meni teški amaterizam. Postoje liječničke službe u klubu i reprezentaciji. Zna se kakva je ozljeda i koliko se igrač od nje oporavlja. U ozbiljnim sustavima se zna protokol za takvu ozljedu i imate ljude koji nose te sustave. Ja sa sobom svugdje vodim Zvonka Komesa koji je sjajan stručnjak, koji je radio u takvim sustavima i on zna kako se igrač rehabilitira i onda nema ovakvih situacija.

To da će Petković spasiti reprezentaciju ili Dinamo tako nezaliječen nema smisla. Poludim kad kažu “Petković je htio igrati”. Svaka mu čast što je htio igrati, ali ne može on biti taj koji će odlučiti hoće li igrati ili ne.

Kako vidite situaciju u Hajduku? Ogromne su ambicije kluba, a dojam je da će one biti teško ostvarive...

Meni je žao što je i Hajduk u problemima jer ima toliko veliku vojsku navijača iza sebe. Nevjerojatne su nelogičnosti koje oni rade, a ciljeve koje su zacrtali misle ostvariti preko noći, dok je to čitav jedan proces koji traje i do 15 godina.

Vidim da Hajduk priča o tituli, Ligi prvaka, Europi… Njima se oštetio teren za trening pa su otišli trenirati u Žrnovnicu. Zamislite vi, jedan od dva najveća hrvatska kluba, koji ima 100.000 članova, ima jedan teren za trening. I kad mu se on malo ošteti zbog kiše i mora ga se odražavati, Hajduk mora trenirati negdje drugdje, a priča se o titulama i Ligi prvaka… Nevjerojatno.

Ne samo infrastruktura, nego i to bildanje europskog koeficijenta i iskustva te dobivanja statusa kod sudaca. To traje godinama. Ja sam bio u Dinamu dok smo dobivali po pet, šest komada u Europi. Onda zabiješ neki gol pa se veseliš. Pa osvojiš bod pa se veseliš još više. Onda nekoga pobijediš, onda pobijediš nekog velikog i onda prezimiš u Europi.

Ljudi, to je proces. To je probijanje puta, onaj koji ide prvi, on strada, ali će onima koji dolaze iza vas će biti puno lakše. Hajduk je imao klince u finalu juniorske Lige prvaka. Osim Pukštasa, koji je malo sudjelovao u toj momčadi, gdje su ti klinci? Je li bolje da Hajdukov trener pogine s nekim Jerom Vrcićem ili s Yassineom Benrahouom?

Jere Vrcić je u Širokom Brijegu u kojem ne igra. A znate zašto ne igra? Zato što će trener Širokog puno lakše osvojiti bod u Tuzli s nekim iskusnim starijim igračem nego s Vrcićem pa njega stavi na klupu. Mladi treneri više ne žele ginuti zbog Vrcića i ostalih klinaca, ali o tome ne bi trebali odlučivati oni, nego oni koji su postavili strategiju kluba.

Uzmimo situaciju s Lukom Vuškovićem. S tim dečkom se mora raditi, postupno ga razvijati, a ne ga prodati da se uzme lova i onda razmišljati o njegovu razvoju. To je sve krivo, sve naopako. Tko sad u Hajduku iskreno razmišlja kakav igrač će biti Luka Vušković?

Njima je bitno da su uzeli novac i o njemu sad nitko više ne razmišlja. To je zabrinjavajuće jer ja mislim da bi on, ako je zaista takav talent, trebao jednog dana biti stup hrvatske reprezentacije. Meni je to baš žao, ne možeš dečka tako prodati i onda ga baciti niz rijeku pa nek se sam snalazi.

Mislio sam da će Hajduk konačno biti ozbiljniji projekt s Ivanom Lekom, ali ta priča mi je od početka bila jako čudna. Hajduk ga je čekao dugo, enormno ga je platio i onda nakon par mjeseci dolaze neki igrači koji nemaju veze s Lekinom trenerskom filozofijom. On je u novinama rekao da nije sudjelovao u njihovu dovođenju i to je odmah bilo jasno da nešto ne štima.

Ako si ušao u ozbiljan projekt, ako si doveo takvog trenera koji ima emociju prema Hajduku, onda moraš i respektirati njegovu filozofiju. Ne mislim da trener mora dovoditi igrače jer onda funkcionira kao menadžer, ali on može postaviti kriterije za dovođenje igrača, profil kakav mu treba. Jer kako on onda može odgovarati za rezultat ako se nije ispunilo njegove kriterije?

Zadnjih godina priča se da je HNL kvalitetniji nego ikad, ali to ne prate europski rezultati hrvatskih klubova. Kako vi vidite današnji HNL?

HNL je najgori dosad. Ne želim da ispadne da sam izrazito negativan, ali ne želim uljepšavati i pričati pozitivno kad nije pozitivno. U tom slučaju bismo živjeli u laži i mislim da se to mora reći. Neki dan sam bio s Markom Babićem, Mirom Bičanićem i Robertom Špeharom, legendama Osijeka.

Nešto smo pričali i Robert je na mobitelu našao sastav Osijeka iz 1994. godine koji je pobijedio Hajduk 2:1. Taj Osijek bi se danas prošetao HNL-om bez poraza. Govorimo o Osijeku koji je tad bio treći. Malo smo se nasmijali kad smo konstatirali kakva je liga danas. Ušli su sponzori i neki novac i taj proizvod se mora nekako uljepšavati i govori se da je liga nikad bolja, a nikad nije gora.

To je i normalno jer nemamo djece, nemamo akademije, nemamo nogometne učitelje i nemamo infrastrukturu. Ne moramo otići predaleko da to vidimo. Mađarska? Pogledajte koliko ljudi ulažu. Srbija je otvorila četiri, pet stadiona, Albanija ulaže velik novac, a mi smo tek sad dobili jedan stadion u Osijeku i to je isključivo privatna investicija.

Ne moramo predaleko ići da bismo vidjeli što se dogodi kad krivo radiš. Pogledajte susjedstvo, Rumunje, Bugare, nešto dalje Turke. Oni su se oslanjali samo na strance i gdje su sad? Turcima je trebalo dvadeset godina da se oporave, a Rumunjske i Bugarske, nekadašnjih velesila, danas više kao da ni nema.

Zlatka Dalića poznajete osobno, a on je kao i vi često na udaru medija i kritika. Kako vidite Dalićev mandat u reprezentaciji?

Njemu je odmah veliki problem što dolazi iz provinicije, kao što sam i ja došao, i što je možda uzeo mjesto nekome tko smatra da ono njemu pripada. I ja sam imao taj problem pa znam što govorim i znam što sam prolazio. Strašno mi je drago da je uspio i da je napravio tako veliku stvar.

Na neke njegove odluke imam primjedbe i to mu osobno kažem jer često razgovaramo i jer smo dobri. Zbog onog što je on napravio za hrvatski nogomet bi se trebalo razmišljati da se na neko vrijeme makne ban s Trga bana Jelačića i stavi se kip Zlatka Dalića. Odvratno je kad čitam svašta što se piše o njemu. On je zaslužio takve kredite da još sto godina može biti izbornik.

Izgubio je jednu ili dvije utakmice? Pa biološki sat igračima otkucava, troši se jedna generacija koja nas je vukla pet, šest godina i sad bi kao odmah trebala doći neka nova? Pa ne ide to tako. Onda se objavljuju neke ankete o tome koga Dalić treba pozvati iz HNL-a. Pa tko će iz HNL-a podići kvalitetu reprezentacije, ovi klinci koji su odigrali tri dobre utakmice? Dajte, molim vas.

Za mene je to nogometna sprdnja. I naravno da će onda Dalić, koji ima fenomenalnu socijalnu inteligenciju, uvrstiti ta dva klinca na popis da bi zadovoljio javnost i naciju iako za to nema nikakve potrebe jer se on nikome ne mora opravdavati. Dalić je već nekoliko puta bio u teškoj situaciji, odlazili su mu neki igrači, neki su bili ozlijeđeni, ali je uvijek izvukao stvar.

Meni je smiješno da se o Zlatku Daliću priča nakon svakog poraza i da se propituje je li on taj. Može se pričati o izvedbi u nekoj utakmici, zašto ne, ali stalno ispitivati je li on taj nema smisla. Dalić fantastično zna kad grupu igrača treba voditi, a kad slijediti. To su odluke pravog lidera.

Kako komentirate situaciju s njim i Markom Livajom?

Što se tiče ove situacije u reprezentaciji, to ne bih komentirao jer ne znam detalje. Samo ću reći da mi je žao jer je on igrač koji može pomoći reprezentaciji. Toliko smo mali i ograničeni kvalitetom da moramo spasiti sve što se spasiti može.

Želim reći da se divim Marku Livaji. Kaže jedan turski pisac da previše ambicija u životu stvara nesretne ljude. U trenutku kad on zabije 20 i nešto golova za Hajduk, kad je ikona, svaki igrač bi razmišljao: “Pa idem ja van uzeti tri, četiri milijuna eura”. On je ostao u Hajduku jer želi biti sretan.

Takvim ljudima skidam kapu jer su to veliki ljudi. On je žrtvovao par milijuna eura da bi ostao u Hajduku, u kojem je također dobro plaćen. Posljedično Livaja postane personifikacija Hajduka. Hajduk je sad Marko Livaja i Marko Livaja je Hajduk. Koliko god je on želio postići neku mirnoću igranjem za Hajduk i životom u Splitu, to mu stavlja breme od sto tona na leđa.

On sad mora biti uzor mladim igračima i hajdučkom puku u smislu profesionalizma, predstava na terenu, intervjua nakon utakmice. To breme nije lako izdržati i ako on to sve izdrži i usmjeri Hajduk prema uspjehu, onda je po meni zaslužio spomenik ispred Poljuda. Na njemu je velika odgovornost i veliki teret i nadam se da je svjestan svega toga.