Jedini sam Srbin kapetan Dinama. Bilo mi je neugodno, nisam želio da me zamrze
RADMILO MIHAJLOVIĆ imao je zanimljivu karijeru. Ovaj nekadašnji napadač je s 19 godina iz fočanske Sutjeske otišao u kultni i slavni Osimov Željezničar. Onaj isti Željezničar koji je dvije godine nakon toga igrao polufinale Kupa UEFA-e i doživio jednu od najvećih sportskih tragedija bivše Jugoslavije.
Mihajlović je bio izuzetan napadač, a kao prvi topnik lige 1987. bio je zanimljiv svim klubovima Velike četvorke. Želio je u Zvezdu jer je za nju navijao od rođenja, bio je na korak do Hajduka, ali na kraju je popustio pred šarmom Ćire Blaževića. Ćiro ga je doveo, ali je odmah otišao iz Dinama, a Josip Skoblar čak mu je dao i kapetansku traku pa Mihajlović često u šali zna reći da je jedini Srbin koji je bio kapetan Modrih.
Nakon samo jedne, ali odlične sezone u Zagrebu, javio se veliki Bayern. Ipak, ta priča nije završila najsretnije jer je slavni klub vodio čuveni Jupp Heynckes, s kojim je Mihajlović od prvog dana bio na ratnoj nozi. S ikonom YU nogometa razgovarali smo, između ostalog, o po zlu poznatom Šajberovom kolu i Želji te doznali zašto ga Osim nije vodio na SP u Italiju 1990. Ispričao nam je i anegdote iz svlačionice Bayerna i zbog čega je prvaka Njemačke zamijenio tada drugoligašem Schalkeom.
Gdje ste danas?
Živim u Beogradu, tu mi je baza. Često sam i u Sarajevu, tamo imam i kuću, a dosta sam i u Njemačkoj. Kćer mi studira u Düsseldorfu, a u Njemačkoj imam i neku vrstu privremenog boravka. Uglavnom, vrtimo se u krug, kako se kaže.
Iz Foče ste kao klinac od 19 godina 1983. došli u Željezničar. Zašto baš Željo?
Vrlo je jednostavno. Sad kad se nađemo nakon svih tih godina, često se prisjetimo kako smo bili veliki prijatelji. Kad je počeo rat, nismo prekinuli odnose. Svaku smo situaciju koristili da se nađemo i družimo iako sam ja tada bio u Münchenu, Škoro u Švicarskoj, Meša u Francuskoj...
Tih 15-ak dana, koliko bismo imali slobodno, stalno smo koristili da se vidimo. Nikad se nismo petljali u politiku, nikad nitko nikome nije postavljao pitanja o tome tko je u pravu, a tko je kriv. Bili smo prijatelji oduvijek. Nikad u Želji nije bilo zavisti i ljubomore. To sam osjetio kad sam bio u većim klubovima, pogotovo u Njemačkoj.
Svaki smo se dan družili, izlazili po kafićima, ono što se imalo para, to bi se i potrošilo. Jesmo mi igrali u Europi, ali nije bilo para da nešto uštediš. Gotovo svi smo rođeni u skromnim obiteljima. Ja se to ne sramim priznati. Tako da je odnos između nas bio pošten i pravedan. Tako smo odgajani. Naljutiš se na nekog, opsuješ mu, a onda se odmah sve to zaboravi.
U Želji smo imali fantastičan stručni stožer na čelu s Ivicom Osimom. Švabo je imao tri pomoćnika, što je za ono vrijeme bila avangarda. To je i sada rijetkost. Švabo je gajio taj neki, ne bih želio sad pretjerati, stil igre kakav igra Barcelona. Igrali smo na posjed, bili smo jaki na lopti.
Često bi s nama trenirali igrači nekih drugih klubova koji su u Sarajevu bili u vojsci. Sjećam se jedne situacije, neću spominjati ime, ali taj je igrač bio reprezentativac Jugoslavije. Igrali smo ševu pet na dva i jadnik nije mogao cijeli trening izaći sve dok nam Švabo nije naredio da ga pustimo više.
Tako je bilo, baš smo bili dobra ekipa. Naš napad - Bahtić, ja, Nikić, Škoro i Meša... To je pet igrača. Ako dvojicu ne ide taj dan, trojicu će ići. Igrali smo izrazito ofenzivno, napadački. U Zagrebu, Beogradu, Splitu uvijek smo zabijali. A nije bilo lako. Bila je to jako gruba liga, tu se otkidalo, igrači su bili kao britke sablje.
Danas je drugačije vrijeme, napadači su maksimalno zaštićeni. Tada bi te obrambeni igrač polomio, a ni žuti ne bi dobio. Stvarno smo bili jaka ekipa, ali bez obzira na to što smo bili talentirani, od svega ne bi bilo ništa da nije bilo zajedništva koje nas je krasilo. Bili smo, kako se kaže, sarajevska raja. To je preduvjet za bilo kakav uspjeh. Premda smo raštrkani po cijelom svijetu, redovito se čujemo.
Fotografija Ivice Osima u agoniji nakon primljenog gola u 87. minuti protiv Videotona u uzvratu polufinala Kupa UEFA-e 1985. postala je ikonska, a ta sportska tragedija nekako se najviše veže uz tu generaciju Želje. Vi niste igrali u tom uzvratu na Grbavici?
Nisam. Imao sam kartone. Osim me zbog toga i najviše krivio za ispadanje. Pred prvu utakmicu u Mađarskoj nas petorica imali smo po jedan žuti karton i Osim nas je upozoravao da ne pravimo gluposti. Bila je neka kontra, dosuđeno je zaleđe, a ja sam mahinalno šutnuo loptu nakon zvižduka.
Kad sam vidio karton, doživio sam nervni slom. Žao mi bilo. Nemaš puno prilika u karijeri da igraš za finale europskog kupa. Umjesto mene igrao je Edin Ćurić, inače vezni igrač, koji je tu utakmicu igrao neku lažnu devetku. Velika šteta jer toliko je šansi bilo da bih sigurno zabio dva komada da sam igrao.
Bili smo jači od njih, ali, eto, splet nesretnih okolnosti. Osjećam se i danas kao najveći krivac za ispadanje. Igrati s Realom za trofej. Ne znam kako bi bilo u Madridu, velike momčadi uvijek imaju laganu zaštitu, Rijeka je baš protiv Reala to najbolje spoznala, ali siguran sam da im na Grbavici ne bi bilo lako. Nismo se nikoga bojali.
Baš je mene bilo briga je li u pitanju Real ili neki drugi klub kad primim loptu, okrenem se i krenem na obrambenog igrača. Imali smo tu drskost. Odlične vezne igrače. Baljića na beku koji je mogao pet pozicija igrati. Žvaka je prvi počeo koristiti "bicikl" pri driblanju. Napad zvijer. Nisi znao tko je opasniji. Obrana odlična. Oba golmana sjajna, Januš i Škrba. Sa svakim smo mogli igrati. Zato mi je posebno žao i zasluženo snosim krivicu.
Pretpostavljam da je cijelo Sarajevo danima pred taj susret bilo na nogama.
Atmosfera je bila čudesna. Evo, dok sad ovo pričam, naježio sam se. Pravilo je bilo da dva dana prije svake utakmice idemo u karantenu. Kako nisam mogao igrati, bio sam u gradu. Cijelo Sarajevo je bilo uz Želju. Teško mi je bilo. Na stadion nije mogla pasti ni igla koliko je bio krcat. Bilo je više od 30 tisuća ljudi, a još tri puta toliko stajalo je oko stadiona.
Naš tajnik Zdenko Jelić, da mi igrači to nismo ni znali, priredio je proslavu nakon utakmice, neki koncert iznenađenja. Toliko smo bili sigurni da ćemo ih proći. Kad je utakmica završila, kao da nam se srušio svijet. Sjećam se da sam došao u svlačionicu, a Branislav Berjan je od bijesa svom snagom glavom udario u vrata. Čovjek je mogao ostati nepokretan. Nije nam bilo radi para, željeli smo da se čuje za Želju. Tako mi je krivo kad se toga sjetim. Zamislite, Real na Grbavici.
Bili ste svjedok kontroverznog Šajberovog kola, kad je gotovo cijela liga namještala utakmice. Kako je taj cirkus izgledao iz prve ruke?
Jedan sam od rijetkih igrača koji su se pobunili protiv toga. Nas mlađe igrače nitko ništa nije ni pitao niti smo znali što se događa. To zadnje kolo igrali smo protiv Partizana u Beogradu, a na Koševu je Sarajevo igralo protiv Zvezde. Partizan i Zvezda borili su se za titulu.
Sjećam se, bila je neka kontra, primio sam loptu i izašao na golmana. Pogodio sam u sam kut za 1:0 i digao ruke da proslavim gol. Kad ono, sudac sudi ofsajd. "Kakav ofsajd?" pitam ga začuđeno. A on meni: "Ajde, ne pravi se blesav. Što se praviš da ne znaš. Dat ću ti karton." Bio sam u šoku. Vjerujte mi, ja sinu ne bih pustio na terenu. Smatram da je to lakrdija.
Neki moji suigrači, neću ih imenovati, očito su puštali. To je pobudilo bijes kod nas nekolicine koji za dogovor nismo imali pojma. Na poluvremenu sam u svlačionici od ljutnje bacio dres u kantu s vodom. Međutim, nismo mi bili Real da smo imali ne znam koliko rezervnih dresova. Imao sam samo taj jedan i, što ću, morao sam ga izvaditi iz vode, ocijediti ga i obući. Prijetio sam da neću igrati u drugom poluvremenu, ali uprava me natjerala da skandal ne bi bio još veći.
Osim me tada napao da što se ja petljam u stvari o kojima nemam pojma i što se bavim politikom kluba. Baš me naružio. Baš sam im želio pomrsiti planove, ali teško je tako igrati. Nemaš lopti. Igraš i protiv svojih i protiv protivnika. I pred kraj utakmice neka lopta je došla do mene, ja je udarim glavom i ona prođe pokraj stative. Tako mi je bilo krivo.
Ali, nekako sad razmišljam, i da sam zabio gol, Partizan bi ga dao odmah u idućem napadu. Kako je pao gol na našoj utakmici, tako bi se rezultat mijenjao i na Koševu. Ništa, završilo je kako je završilo, već smo bili otišli na odmor, kad zovu nas nakon par dana da se vratimo i ponovimo utakmicu. Ja sam već bio u Makarskoj.
Došli smo na stadion, a tamo sve prazno. Nigdje nikoga. Nema navijača, nema igrača Partizana. Sudac je odmah odsvirao kraj i utakmica je registrirana 3:0 za nas. Vardaru su dali naslov, a onda su mu ga opet oduzeli. Ma, jedna ogromna lakrdija i stojim iza svega što sam rekao.
Koliko god mi je bila draga ta Jugoslavija, ta liga... Mi smo se zezali s francuskim ekipama, s Turcima pogotovo. Grci... Ma, smiješne ekipe su to bile za nas. Strašne smo momčadi imali jer je cirkulacija igrača bila ogromna. U Hajduk su dolazili igrači iz Srbije, u Beograd su stizali igrači iz Zagreba.
Do 28. godine nismo mogli ići van i postojao je ogroman respekt mlađih igrača prema starijima. Dat ću jedan primjer. Na jednom treningu ja viknem Josipu Čiliću Čipetu, koji je oćelavio mlad: "Ćelo, daj loptu." Na to će on meni: "Pričekaj me nakon treninga." Kaže mi: "Kako sam te primio kad si došao u Želju?" Ja kažem: "Super." On će na to: "Pa što me zoveš Ćelo?" Malo sam zbunio pa mu rekao da ga tako svi zovu. Čipe meni onda objasni svu suštinu: "Tebi je 19 godina. Ne možeš me ti tako zvati. Ne ide to tako." Ispričao sam mu se i nikad mi više nije palo na pamet nešto slično reći.
Bili ste najbolji strijelac lige u sezoni 1986./87., a onda ste iduće sezone stigli u Dinamo. Je li istina da niste željeli doći u Zagreb, da ste sve radili da odete u Zvezdu, čiji ste navijač bili od malih nogu?
Nije baš da nisam želio u Dinamo, samo Zvezda je bila klub za koji sam navijao kao klinac. Čitava obitelj je navijala za Zvezdu. Imao sam tada ponude svih klubova Velike četvorke. Zvezda mi je ponudila mislim 250 tisuća maraka, Dinamo duplo više. Pregovarao sam i s Hajdukom, nalazio sam se s Lukom Peruzovićem i Draženom Mužinićem. Našli smo se na pola puta u Bugojnu.
U to vrijeme naš najpoznatiji menadžer Ljubo Barin nagovarao me da dođem u Hajduk. Želio sam doći u Split. Ponudili su mi 300 tisuća, a zapelo je oko odštete Želji. Doslovno sam bio jednom nogom u Splitu. Kako mi je ostalo još pola godine ugovora sa Željom, to sam odigrao i našao sam se s ljudima iz Zvezde.
Bili su jako teški u tim pregovorima. Išli su na emociju jer su znali da sam kao mali bio njihov navijač i postavili su se kao da bi mi trebala biti čast igrati za Zvezdu. Ni najmanje me to nije zanimalo. Dolazio sam iz radničke obitelji u kojoj je obaveza bila pomoći ocu, majci, bratu. Ma, kakva čast.
I dođe onda Ćiro i donese mi nekih 50 tisuća maraka, kao neki predujam, kao znak dobre volje da potpišem za Dinamo. Kažem ja njemu da mi je neugodno uzeti taj novac jer što ću ako ne potpišem za Dinamo. Kaže on meni: "Sine, ako ne potpišeš, vrati. Ili nemoj. Na tebi je. Ali, sine, uzmi pare da ne budeš tužni starac."
Ćiro je bio lukav i izuzetno mudar. Znao je da svi mi igramo za novac, a znao je i da mogu birati u koji od četiri najveća kluba u Jugi želim otići. Uvjerio me da je Dinamo najbolja opcija i počeli smo službene pregovore. Kad usporedim njega i ove iz Zvezde koji su radili probleme za svaku sitnicu što smo pitali...
Ćiro mi je odmah rekao da mu kažem što želim i da ću to dobiti. Zanimljiva je priča bila kad mi je nudio auto. Pitam ja njega što se nudi. Kaže on BMW, Audi i Mercedes. Rekoh kad se već nudi, da bih onda najrađe Mercedes. Baš je izašao najnoviji model. Na to će Ćiro: "E ne može. Taj ja vozim. Ne možeš ti voziti ista kola kao ja." Ništa, uzeo sam Audi 80. Nov novcat. Zatim razgovaramo o stanu.
Kaže mi: "Sine, u ovoj zgradi sam ja. U ovoj ti je Škoro. U onoj tamo Dražen Petrović. Biraj. Hoćeš li pet, šest soba? Samo biraj." Znao je Ćiro da ću ja klubu vratiti svaki uloženi dinar. Bio je debelo ispred vremena za sve ostale u onoj ligi. Za njega su svi ostali bili smiješni. Bio je galantan i maksimalno korektan. Sve što smo se dogovorili, Ćiro je to ispoštovao.
Za njega me vežu najljepše moguće uspomene. Žao mi je samo što je otišao u Nantes baš kad sam ja stigao. Zvao me i rekao mi da mora ići. Baš mi je krivo bilo. On me doveo i odmah je otišao. To je ljeto otišao i Škoro, otišao je i Zvjezdan Cvetković. Svi koje sam poznavao i zbog kojih sam na koncu i došao u Zagreb. Ne bih želio podcjenjivati bilo koga, ali...
Doveli su Škerjanca iz Rijeke, Nedeljka Topića, vratili su Deverića. Skoblar je stigao umjesto Ćire i na početku nije stavljao Deverića. Više puta sam mu rekao da ga stavi, da mi treba pomoć u napadu, a Štef je bio top i dokazan igrač. Boban je tada bio mlad, a i u vojsku je otišao. Došao je i Shalla, a i on je odmah išao u vojsku. Ladić je bio ozlijeđen.
U obrani su bili Vlado Kasalo, Željko Cupan, Slavko Ištvanić, Mladen Munjaković, Dražen Besek, Andrej Panadić i Zvonimir Soldo. Soldo kod nas nije dobio nikakvu šansu i baš me iznenadilo kad je kasnije napravio veliku karijeru. Postao je legenda Stuttgarta i hrvatske reprezentacije.
Zvezda je tada bila najjača ikad. Doveli su sve. Cijela ona momčad koja je 1991. bila prvak Europe plus Piksi. Ipak, dobili smo ih u Zagrebu. Tamo smo izgubili mislim 4:1. Zabio sam nakon odlične povratne lopte Deverića. Šteta što je Dinamo napravio smjenu generacija baš tu godinu kad sam bio u Zagrebu.
No igrao sam odlično i ponude su stalno dolazile. Zajec je postao direktor i pitao me hoću li otići u Panathinaikos. Ma kakav Panathinaikos, pa tek sam došao. Uživao sam u Zagrebu, pare su stizale, bilo mi je savršeno. Nisam želio nikamo ići. Ljudi su me prihvatili savršeno, grad mi je bio fantastičan. Kako nisam bio oženjen, bilo je stalno i nekih cura. Nisam bio neki ljepotan, ali uvijek su oko mene bile brojne cure. Nekoliko sam utakmica bio čak i kapetan Dinama.
Pričali ste da ste bili jedini Srbin u povijesti koji je bio kapetan Dinama.
Ha-ha, da, tako je. I jesam jedini. S tim da ja nisam želio biti kapetan. Tek sam bio došao, bilo mi je neugodno i malo glupo. Zašto ja, koji sam tek stigao iz Želje, pokraj svih tih momaka? Nisam želio da me suigrači zamrze, da se okrenu protiv mene. Sve sam to rekao Skoblaru, ali on je inzistirao.
"Pičko", to mi je rekao, "mislio sam da si vođa". Jesam ja vođa, ali baš mi je bilo neugodno. Ništa, rekao sam suigračima da ću odraditi par utakmica kao kapetan pa nek onda oni naprave tajno glasanje i izaberu koga žele. Tako je i bilo. Lijepo je biti kapetan, ali nikad se nisam želio nametati ni gurati.
Pogotovo ne u Zagrebu. Zagreb je teška sredina. Teško oni prihvaćaju igrače sa strane. Međutim, mene su voljeli jer su očito prepoznali da se dajem čitav. Ponude su stalno stizale, a i Dinamo je želio na meni zaraditi i Zeko je inzistirao da prihvatimo neku od ponuda.
Kako je došlo do transfera u veliki Bayern u ljeto 1989.?
Zvali su me Benfica, Sporting, Monaco, PSG, Vaha me nagovarao da dođem u Nantes... Laskalo mi je sve to, ali u Zagrebu mi je bilo baš lijepo i želio sam ostati. Zajec mi je jedno jutro prišao i rekao mi da je stigla ozbiljna ponuda jednog velikog kluba.
Ajde, rekao sam si, ako je Italija - može. U ono vrijeme Serie A bila je daleko najjača liga na svijetu, pravi nogometni NBA. Kako su mogla igrati samo tri stranca, konkurencija je bila strašna. A svaki klub u Italiji imao je po nekoliko top svjetskih igrača.
Predrag Naletilić mi se javio i rekao da me može ubaciti u Cesenu, gdje je bio Davor Jozić, i u Ascoli. Možda će zvučati prepotentno, ali nisam to želio, smatrao sam da zaslužujem puno veći klub, a i realno, nije mi se nikamo žurilo. No tada mi je Zajec rekao da me hoće Bayern.
Uli Hoeness je mjesec dana dolazio gledati me i bio je jako zainteresiran. Tada sam malo šokirao Zajeca kad sam mu rekao da ne bih u Bayern. Kakav Bayern, kakva Bundesliga? Hoću u neki ozbiljan klub u Italiji ili ostajem u Zagrebu. Mislio je da sam poludio. Pa tko normalan odbija ponudu jednog takvog diva? Svašta mi je napričao o Bayernu, o Njemačkoj, i to me, priznajem, zaintrigiralo.
Hoeness nas je zvao da budemo gosti Bayerna i Zeko i ja smo u Bavarskoj proveli sedam dana. Znate kako je to, prvi se put u životu susrećete s nečim tako golemim. Upoznao sam sve te legende. Beckenbauera, Rummeniggea, Seppa Mairea, Gerda Mullera... Lijep je to osjećaj.
Pregovori su trajali kratko. Uli me pitao što želim, ja sam mu odgovorio i pružio mi je ruku. Dinamo je bio zadovoljan odštetom, iskreno, nisam ni pitao za detalje. I baš tada, kad mi je trebalo biti najbolje, počela su ona nesretna događanja kod nas. Mene je to jako pogađalo.
Što, zar bih ja zato što sam Srbin trebao izbjegavati proći kroz Hrvatsku gdje imam toliko prijatelja? Kome je tada bilo do igre i nogometa? No da se vratim na Bayern. Sreća da sam ostao u Zagrebu i cijelo ljeto trenirao s igračima Dinama kako bih bio u formi kad odem u Njemačku. Došao sam u München i sljedeći smo dan odmah letjeli za Montpellier, gdje smo igrali utakmicu.
Nije bilo, znate onaj uvod, trčanje pa malo u planine - odmah utakmica. Dobili smo 4:1, a ja sam zabio tri komada. Počeo sam nevjerojatno, u tim prijateljskim utakmicama zabio sam preko 20 golova. Prvo kolo prvenstva, zabio sam Nürnbergu, drugo Mönchengladbachu, a treće me nije bilo ni na klupi.
Jupp Heynckes je tada bio trener.
Da. Ništa mi nije bilo jasno, pitao sam se je li čovjek normalan. Stalno je to radio, čitavih godinu i pol dana koliko sam bio u Bayernu. Druge sezone u prvom kolu Kupa prvaka pobijedili smo 4:0 ciparski APOEL. Zabio sam tri komada. Za par dana igramo u Hamburgu, a Heynckes mi na dan utakmice kaže da neću igrati.
Ja u čudu, a on mi na to da će umjesto mene igrati Roland Wohlfarth. Bili smo posve drugačiji tipovi napadača. Wohlfarth nije znao driblati, ali je jako dobro koristio svoju snagu i visinu i bio je odličan igrač. Međutim, on se nikad nije bunio, za razliku od mene.
Prihvaćao je da sjedi na klupi, a ja se nikako nisam mogao pomiriti s tom nepravdom jer sam znao da zaslužujem više. Svakodnevno me psihički ubijao. Nije mi dao da igram svoju igru. Nije mi dao da driblam, da pokušam napraviti nešto drugačije. Stalno sam morao igrati po nekoj šabloni. Mogao sam i zabiti gol, ali ako nije akcija bila onako kako je on zamislio, vadio bi me van.
To me uništavalo. Možda je on najbolji čovjek na svijetu, ali prema meni to nije bio. Uvijek je bio nezadovoljan, sve mu je smetalo. Smetalo mu je što sam solo i što sam na klupska okupljanja i proslave dolazio svaki put s drugom curom. Mislim si, slobodan sam, ili mogu doći s nekom curom ili sam. Što ga briga s kim ću doći? Čak mi je i Uli savjetovao da se oženim, da bi bilo zgodno radi kluba. Sve su to bile neke stvari zbog kojih sam tražio način da odem iz Bayerna.
Bayernu je tada Opel bio glavni sponzor i bila je stroga zabrana da igrači voze neki drugi automobil. Je li točno da ste unatoč svemu kupili Mercedes i uporno plaćali klupske kazne?
Nakon svake utakmice obaveza je bila da se svi okupimo u VIP prostorijama kluba. Tamo su dolazili najutjecajniji ljudi iz Münchena i njihovi gosti iz cijele Njemačke. Tako nešto sam prvi put osjetio u Zagrebu dok je u Dinamu bio Ćiro, koji je sve to skupa fantastično animirao.
On je uveo pravilo da igrači dolaze na ta druženja sa suprugama i djevojkama. Donio je u Dinamo glamur. Nakon utakmica smo se družili s elitom. Bile su tu poznate glumice, pjevačice... Drugačiji je osjećaj i respekt kad su u blizini žene. U Želji smo imali dvije vrećice čaja na 20 litara vode. Samo čaj i rakija. Od pola ekipe nisi mogao sastaviti vilicu sa zubima. Tako je bilo.
I nakon jedne utakmice gazda Koeniga, jedne od najvećih njemačkih tvornica za preinaku luksuznih automobila, dođe do mene i želi se upoznati. Kako nisam govorio njemački, prevoditelj mi je objasnio tko je čovjek. Meni tada to ništa nije značilo. Nisam nikad ni čuo za Koenig.
Čovjek me pozvao da dođem u njegov salon automobila. Od trenutka kad sam ušao tamo, više nisam mogao spavati. Samo sam pred očima vidio taj Marcedes. Kad sam došao u Bayern, prvo sam kupio ocu stan, majci stan, jer su bili razvedeni, bratu stan i auto. Kad sam njih sve namirio, rekao sam si da bi bilo u redu da se i ja počastim.
Mada, taj mi auto uopće nije bio ni potreban jer sam dobio od kluba Opel i kupio sam si nekakav džip. Nisam imao ni vremena sve to voziti. Ali, jednostavno, kad sam ušao u taj salon, više nisam mogao spavati. Morao sam kupiti Mercedes. Bio je najnoviji model. Tada je koštao 400 tisuća maraka, sad je to sigurno preko milijun.
U početku nisam s Mercedesom dolazio na treninge, ali sam ga znao voziti po gradu. To je došlo do uprave kluba i poslali su novinare da me uhvate. Uhvatili me, slikali i ispao je veliki skandal. Hoeness je doživio nervni slom. Klaus Augenthaler je primao deset puta više novca od mene, ali ne bi mu palo na pamet kupiti takav auto.
Ne pravdam se, ali oni nikako nisu mogli shvatiti da sam ja došao iz jedne male socijalističke zemlje u kojoj smo svega bili željni. Čim sam došao, odmah sam kupio zlatni Rolex. Sad iz ove perspektive to zvuči smiješno, ali morao sam proći nešto tako.
Ništa, nakon tog članka u novinama nastala je prava hajka. No kad su u klubu već saznali, nisam se imao više razloga skrivati. Dva dana prije utakmice išli smo u karantenu na jedno jezero pokraj Münchena. Automobile smo parkirali na Olimpijskom stadionu, da nas čekaju tamo da odmah nakon utakmice možemo kući. I dođem ja tako sa svojom Mečkom, a tamo Boris Becker i Ion Tiriac ulaze s Porscheom.
I sad, znaš kakav je Nijemac, on nosi neki jeftini i neprimjetni Swatch sat, a neki Jugović mu se pravi važan sa zlatnim Rolexom i Mercedesom. Nisam se ja razmetao da bi me oni vidjeli, nego da zadovoljim sebe, ali nije im bilo drago.
Bili ste prvaci s Bayernom te sezone, u produžetku polufinala Kupa prvaka ispali ste od Sacchijevog i Van Bastenovog Milana, ali ipak niste išli na SP u Italiju 1990. Zašto vas Osim nije zvao?
Bio je običaj da se titule proslavljaju u jednom dvorcu u Bavarskoj. Uli je planirao zvati Tinu Turner u slučaju da osvojimo naslov prvaka Europe. No kako smo ispali, proslava je bila nešto skromnija, a ja sam već spremio svoje stvari i rekao Heynckesu da idem za Jugoslaviju na pripreme reprezentacije.
Nije ostalo puno dana za pripreme, možda dva tjedna. Na to mi Heynckes kaže da, koliko on zna, ja nisam pozvan. Šokiralo me. Kako nisam pozvan? Bio sam u sastavu protiv Engleske, osvojio sam naslov prvaka Njemačke, igrao u polufinalu Kupa prvaka. Nema mi logike.
Još smo Osim i ja dobri bili. Računam neka je zabuna, poziv će sigurno doći. I kažem Juppu da ja moram kući, da je u pitanju nesporazum. On ni da me sasluša. Rekao mi je da ne mogu otići, da moram ostati s ekipom, da neka od jačih imena moraju biti tu jer su na pripreme Njemačke već otišli Kohler, Reuter, Augenthaler, McInally je otišao u Škotsku i sad da ne nabrajam dalje tko sve nije otišao.
Molio sam Heynckesa da me pusti, ali nije bilo šanse. Uli mi je rekao da, što se njega tiče, mogu otići, ali samo ako me ovaj pusti. Odlučio sam otići na svoju ruku pa što bude. Nije to bila laka odluka jer se nijedan igrač nije smio postaviti iznad kluba, ali bilo je to jače od mene i bio sam spreman na sve.
Došao sam u Sarajevo i tamo čujem da stvarno nisam na popisu. Ni Škoro. Jebote, je li moguće da nas Švabo nije zvao? Bili su veliki pritisci iz Zagreba i Beograda pa je Osim reprezentaciji priključio Čileance, a pozvao je šest-sedam igrača iz Želje i Sarajeva. Međutim, što to mene briga?
Bio sam najbolji strijelac lige. Uvijek je bilo pravilo da najbolji strijelac lige mora igrati. Ili barem dobiti priliku. Pogotovo mi nije bilo ništa jasno jer sam sa Švabom uvijek imao dobar odnos. Nikad ga nisam nešto zajebao ili prodao. I bolestan sam mu igrao i računao sam da me zna najbolje i da će me zvati.
Da, bio sam razočaran i uvrijeđen. Posebice što sam tada bio u Bayernu. Osim je prije prvenstva putovao po Europi i gledao je naše igrače u njihovim klubovima. Mislio sam da će doći i mene pogledati i želio sam ga upoznati s Hoenessom. Barem da vidi gdje sam, kako sam, pa ako se odluči za Zlatka ili nekog drugoga, a bože moj.
Međutim, pravio se da ne postojim. I Škoro i ja odlučimo da ga više ne pozdravljamo. Da mu se ne javljamo. Ali i dalje sam čekao priliku da ga vidim i da jedan drugome neke stvari kažemo. Rat je već bio počeo, ja sam prešao iz Bayerna u Schalke, Udo Lattek je bio trener.
Bili smo negdje oko Frankfurta na pripremama kad u hotelu vidim momčad u zelenim odijelima, a na čelu im Osim. Švabo je tada bio trener Panathinaikosa. Primijetio me i zvao me, ali sam se pravio da ga ne čujem. Istina, prošlo je neko vrijeme, već sam se pomalo i ohladio, ali i dalje sam bio ljut.
"Što je, nećeš ni pozdraviti starog trenera?" kaže on meni. Rekao sam mu da ga nisam vidio, kratko smo popričali i dodam mu da kad se smjesti u hotelu, da mi se javi da ga upoznam s malo boljim trenerom nego što je on. "Zar postoji takav?" smije se i on.
Upoznao sam ga s Lattekom, zamolio sam Olafa Thona, koji je također iz Bayerna prešao u Schalke, da zamoli sve igrače da se potpišu na dres i na jednu loptu pa da poklonim to Švabinom najmlađem sinu. Vidim ja da bi Osim najradije da svi odu i da nas dvojica ostanemo sami i jedan drugome kažemo sve što nas muči.
Odmah sam mu rekao da se nije pravedno ponio. Da nije bio u redu. Znao je da sam došao kod njega u Želju iz male sredine, da sam uvijek išao korak po korak, da sam čak i 1988. dobio poziv za reprezentaciju svijeta kad se opraštao Zico. Dodao sam mu da sam sve znao gdje je bio, koga je sve gledao...
"Švabo, nisam više onaj Radmilo koji je došao iz Foče kao klinac. Želio sam da se vidimo, da te upoznam s nekim ljudima, da te počastim večerom, pa ako imaš neke razloge zbog čega ti nisam potreban, reci mi. Nikad nisi došao. Stalno imam osjećaj da ti je krivo što sam uspio." Sve sam mu to rekao.
Objasnio mi je da je morao raditi po republičkom ključu i da je iz svake republike morao biti netko. U redu, sve su to super igrači i zaslužili su poziv, ali zašto se sve prelomilo na meni? Prebacio je tada temu, rekao kako ga je Baljić u Italiji razočarao. Vidio sam gdje to vodi, nasmijao sam se i poklonio mu dres i loptu.
Rekao sam da mu je sve oprošteno. Obnovili smo kontakte, često smo se čuli, čak sam mu namještao klupu Dortmunda. Borussia ga je htjela, ali Švabo se uvijek bojao da će ga potjerati nakon par mjeseci bude li imao loše rezultate. Zato je radije otišao u Graz, u manju sredinu, gdje je sa Sturmom napravio čudo. Bio sam mu i na sprovodu. Ćiri, nažalost, nisam mogao doći, ali poslao sam vijenac.
Nakon godinu i pol dana odlazite iz prvaka Bayerna u Schalke, koji je tada bio drugoligaš. Zbog Heynckesa ili?
Samo zbog njega. Nisam više mogao trpjeti takvu diktaturu. Dat ću vam jednu situaciju. Igrali smo u Marseilleu i na poluvremenu utakmice u svlačionici meni McInally dobaci nešto na našem jeziku. Naučio je dvije.tri riječi i ja se na to nasmijem.
Na to upadne ovaj i pred svima počne vikati na mene. Da sam neozbiljan, da nisam profesionalac, ovo-ono. A ja nisam ništa loše napravio. Na to sam poludio. Počeo sam urlati, vikati, a svi igrači sjede i šute. Vidim Augenthalera pokraj sebe kako me pokušava smiriti. Ma što ćeš me smirivati, čovjek me pravi nenormalnim.
Otišao sam do Ulija i rekao mu da ću otići zbog Heynckesa. Istjerao me čovjek iz kancelarije. Sad vidim da sam napravio grešku. Trebao sam ostati i izgurati sve to. Drugačija bi mi karijera bila. No sad razmišljam i vidim da su na mene dosta utjecaja imali ti ratovi kod nas.
To me baš raznijelo. Imao sam puno ponuda i dok sam razmišljao što i kako, pojavio se Aleksandar Ristić, trener koji je vodio Schalke prije Latteka, i praktički me natjerao da se nađem s upravom kluba. Odmah sam im rekao da poštujem njihov projekt, ali da se radi o tada malom klubu, drugoligašu, i da imam puno veće ambicije.
Predsjednik kluba me pitao samo koliko tražim. Lupio sam neku cifru samo da ih se riješim. Računao sam da neće pristati, no čovjek mi je samo pružio ruku. Rekao sam im da taj iznos, bolje da ga ne spominjem, želim svake godine plus Mercedes 500 SL kabriolet. Izašao je baš te godine. Kakav automobil.
Na sve su pristali. Bilo mi je u početku žao što sam prihvatio. Dolazim iz Bayerna, prvak sam, igram polufinale Kupa prvaka i sad moram u klub koji igra drugu ligu. No vrlo brzo mi je postalo jasno da sam stigao u klub koji je u Njemačkoj popularniji i od Bayerna. Nešto nevjerojatno. Igramo protiv Nürnberga, a ono kolone auta u svih šest traka slijevaju se prema Gelsenkirchenu.
Nikad nešto slično nisam vidio. Bila je to dobra ekipa, na golu je bio Jens Lehmann, pa u vezi Ingo Anderbrügge i Andreas Müller. Odmah smo se vratili u Bundesligu, a nakon par godina ta je ekipa osvojila Kup UEFA-e. Nakon dvije i pol sezone otišao sam u Eintracht, a onda u Koreju, gdje sam završio karijeru.
Za dva tjedna počinje Euro pa za kraj malo o reprezentativnom nogometu. Kako tumačite fenomen hrvatske reprezentacije i tri svjetske medalje u manje od 30 godina?
Oduševljen sam. Fenomenalno nešto. Momci igraju moderno, imaju zajedništvo, isto ono što smo mi imali u Želji. Posjeduju izraziti nacionalni naboj. Igraju za svoju državu i svjesnu su toga, a pri tome imaju strašnu kvalitetu. Taj Luka, čudo jedno. I sada, kad je najstariji, trči više od bilo kojeg drugog igrača. I ova generacija Hrvatske i one prije nje imaju pošten odnos prema igri, a to je najvažnije.
Srbija također ima kvalitetne pojedince, ali nikako ne može do rezultata. Zašto?
Kod nas su drugi problemi. Kad je krenulo ono ružno vrijeme, kad su se navijačke skupine počele uvlačiti u Partizan i Zvezdu, kad nam se nogomet počeo kriminalizirati. Tada se sve počelo raspadati. Danas kod nas više nema respekta prema reprezentaciji.
Umjesto da drhtiš kad dobiješ poziv, njima je danas svejedno. Kad sam ja dobio prvi put poziv, tresao sam se. Miljan i ekipa. Alo. Poštivao sam njih, poštivao sam igrače koji su bili tu, bilo mi je bitno da budem dio toga. Danas se sve izgubilo.
Ljudi nisu glupi, osjete kad netko na neko mjesto dođe nezasluženo. Sve to mi vidimo. Hrvatska je jedina nastavila raditi onako kako se radilo i treniralo u bivšoj Jugoslaviji. Radila je ozbiljno, pedantno, izbacila je niz modernih igrača, a što je ključno, krasi je jedinstvo. Sve ono što nema Srbija, a ni BiH.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati