DANAS je 13. svibnja, datum koji je na posebno važan i težak način upisan u nogometnu, sportsku, navijačku, popkulturnu, (pred)ratnu povijest Hrvatske.

Trinaesti peti, kako se izgovara i navodi, odavno je zbog mjesta, događaja, aktera i vremena u kojem se odigrao postao fenomen svake vrste, koji nadilazi okvire kategorija u koje smo ga postavili i nameće se kao jedan od ključnih datuma suvremene hrvatske povijesti.

Trinaesti peti je nedvojbeno velik i važan datum, ali spore se je li istina i mit

Brojni su oni, posebno među navijačima Dinama, Bad Blue Boysima, koji tvrde da je na današnji dan prije 30 godina, sukobima navijačkih skupina BBB-a i Delija te policije na Maksimiru i do tada nezabilježenim neredima na ovim prostorima, zbog kojih nije odigran derbi jugoslavenskog nogometnog prvenstva između Dinama i Crvene zvezde, počeo rat za neovisnost i slobodu Hrvatske. 

U školske udžbenike ili navijačke priče?

Jednako su brojni oni koji tvrde da je to, ne umanjujući značaj događaja i kontekst u kojima su se odigrali, mitološko preuveličavanje huliganskog okršaja kakvih je u to vrijeme u Europi bilo na desetke. Zastupnici prve teze zalažu se da se ona čak uvede u obrazovni sustav i školske udžbenike, dok drugi to smatraju pretjerivanjem utemeljenim tek na mitu. 

Odgovor na pitanje je li 13. 5. 1990. na Maksimiru počeo rat potražili smo kod sugovornika različitih profila i zanimanja, koji o tome imaju oprečne stavove, ali i nekoliko ključnih poveznica - svi su tog dana bili na stadionu i zagrebačkim ulicama kao neposredni svjedoci i sudionici događaja oko čijeg se značaja spore te svi su oni veliki navijači Dinama. 

Prije njihovih iznimno zanimljivih svjedočanstava, prisjećanja i priča, podsjećamo na kontekst, činjenice i kronologiju vezane uz sam događaj.

Kontekst, činjenica i kronologija

U nedjelju, 13. svibnja 1990., na stadionu Maksimir trebao je biti odigran derbi nogometnog prvenstva Jugoslavije između Dinama i Crvene zvezde. Utakmica nije odigrana jer se prije njenog termina na stadionu dogodila na ovim prostorima nezapamćena eskalacija nasilja Bad Blue Boysa, Delija i policije.

To vrijeme u Jugoslaviji i Europi obilježavaju fenomen huliganizma i veliki sukobi navijača u kojima se ne biraju sredstva, ali čak je i za tu eru bilo nezabilježeno da se sukob navijača i snaga sigurnosti dogodi na samom igralištu, uz uporabu vatrenog oružja, vodenih topova i svih zamislivih sredstava za suzbijanje i poticanje nasilja te da u njima udaranjem policajca kako bi zaštitio navijača sudjeluje veliki nogometaški as.

Sve to sadržavali su neredi na Maksimiru, koji su se k tome odigrali u drugom najvećem gradu važne zemlje usred Europe, pred derbi dva najjača kluba kontinentalno ugledne lige komunističke države, koja upravo puca po nacionalnim šavovima, dok neumitni pad režima uzrokovan globalnim promjenama na površinu izvlači lokalne netrpeljivosti i mržnje između hrvatskog i srpskog naroda, koji su najbrojniji i najvažniji u višenacionalnoj državi. Ključno je što Dinamo i Zvezdu prate nacionalistički nastrojene navijačke skupine naroda koji će godinu dana kasnije krvavo zaratiti. 

Nije dakle čudno da je CNN ovaj duel Dinama i Zvezde uvrstio među pet nogometnih utakmica koje su promijenile svijet. Ova ga je barem na ovim prostorima pomogla promijeniti a da se nije odigrala.

Neredi po Zagrebu počeli su dan prije utakmice, kada u grad pristižu navijači Zvezde iz Srbije, Bosne i Hrvatske, a na dan meča događaju se najžešći navijački sukobi do tada po zagrebačkim ulicama. U grad vlakovima i autobusima dolazi još navijača obaju klubova, a podršku BBB-ima daju i pripadnici drugih hrvatskih navijačkih skupina, Torcide i Armade. Sve je upućivalo na opasan, pa i tragičan rasplet na stadionu i oko njega. 

Oko tisuću i pol navijača Crvene zvezde smješteno je na odavno srušenu tribinu "stajanje jug", koja je, ispod gornjeg dijela Juga koji i danas postoji, imala dva sektora međusobno odijeljena rupom nasred južne tribine. Delije su bile samo na dijelu Juga prema istočnoj tribini. Tamo, na također sada nepostojećem "stajanju istok", bili su brojni BBB-i i pripadnici drugih hrvatskih skupina. 

Sat prije početka utakmice, nakon provokacije nekolicine domaćih navijača, stotine Delija provalile su na gornji dio južne tribine i teško pretukle par navijača Dinama. Milicija uopće nije reagirala na dramatične scene nasilja navijača Zvezde nad malobrojnim dinamovcima, što je razbjesnilo ostale gledatelje na stadionu, a najviše glavninu BBB-a na sjevernoj tribini. Oni od tamo provaljuju na teren, što rade i navijači s Istoka, kako bi došli do Delija i obračunali se s njima. To ne uspijevaju, a do tada potpuno smušena policija dobiva pojačanje i kreće u akciju, ali samo napadajući Boyse. Iduća dva sata na travnjaku su se odigrale neviđene scene obračuna navijača i milicije.

Milicija je uporabom sile potisnula Dinamove navijače sa stadiona, a kaotične scene nasilja nastavile su se dugo u noć. Mnogi pripadnici zaraćenih navijačkih skupina Dinama i Zvezde rat su ubrzo nastavili voditi pravim oružjem, a veliki broj BBB-a poginut će braneći i oslobađajući Hrvatsku. Njima u čast pored stadiona Maksimir podignut je spomenik na kojem je posveta palim navijačima na kojoj piše da je za njih "rat počeo 13. 5. 1990."

Navijač i ratnik Kutina: Za mene je taj dan počeo rat

Naš prvi sugovornik je Damir Markuš. Na tribinama od 80-ih, a na ratištima od početka 90-ih poznatiji pod nadimkom Kutina, po gradu iz kojeg potječe. Kao dragovoljac specijalne policije, a zatim HOS-a, Hrvatsku je branio tamo gdje je bilo najteže, u paklu i kaosu Sajmišta. Vukovarski branitelji slažu se da je to bio najzahtjevniji punkt u velikoj konkurenciji tijekom opsade grada. Markuš se pred pad grada slobodnog teritorija dočepao probojem, tijekom kojeg je do nedalekog Nuštra trebalo proći minska polja i ravnicu na kojoj su vrebale tisuće neprijateljskih vojnika. 

"Odgovor na vaše pitanje za mene je 'da' jer smatram da je rat počeo taj dan i imam svoje razloge i opravdanja za takav stav. Mada, shvaćam i one koji tvrde suprotno. Činjenica je da rat 13. 5. nije počeo otvorenim oružanim sukobom, ali onda se sjetim da se i tog dana na Maksimiru pucalo i potezalo vatreno oružje. Prva slike koje mi dolaze pred oči i asocijacije na taj dan, Maksimir i Zagreb su: kaos, hici, bojna kola, rotacije, suzavac, razbijanje izloga i radnji tvrtki s prefiksom 'jugo'.

"Nama Boysima najžešća 'provokacija' bila je Ustani bane, a Delije su već naveliko četovale i velikosrbovale"

Toga dana bio sam uvjeren kako sve bespovratno vodi prema prokletom ratu. Ne govorim to s naknadnom pameću, nego s osjećajem koji me obuzeo tada na Maksimiru, ali i prije i poslije utakmice. Naprosto sam toga dana znao da slijedi baš rat i nažalost sam pogodio, ali ono što tada nisam predosjetio je da će biti toliko užasan i dug.

Zna se tko nosi krivnju za taj rat. Nemojmo se lagati, mi Boysi tada nismo bili cvijeće, ali dok je naša najžešća i 'najprovokativnija' pjesma u to vrijeme bila Ustani bane, a poruke srpskim navijačima bile benigne provokacije u stilu navijačkog folklora, bez da smo prijetili Srbima pjesmom ili sloganom, dok ni spomen ustaša, a kamoli njihovo veličanje nikome nije bio ni na kraj pameti, s druge strane se naveliko četovalo i velikosrbovalo, što se može vidjeti i po izjavama i ponašanju tih spodoba. I to usred Hrvatske, a tog dana i usred Zagreba. 

"Pozdravljam Delije koje smo zatekli na klupama na Glavnom kolodvoru. Sigurno nas se sjećaju"

13. 5. sam, kao i na svakoj utakmici Dinama bio na navijačkoj tribini. Nisam sudjelovao u sukobima s milicijom na terenu, ali jesam nakon utakmice u traženju navijača Zvezde po gradu i obračunu s njima. Iako je većina Delija evakuirana s Maksimira na željezničku postaju na obližnjem Borongaju, odakle su vlakom pod velikom policijskom pratnjom bez zaustavljanja otputovali za Beograd, znali smo da ćemo na glavnom željezničkom kolodvoru i autobusnom naći grupice zvezdaša iz Hrvatske i Bosne, koji nisu otišli s glavninom prema Srbiji. Mi, Boysi iz Kutine, zajedno s dinamovcima iz Vinkovaca i Slavonskog Broda, s kojima smo putovali na utakmice, pronašli smo grupu zvezdaša na klupama na prvom peronu Glavnog kolodvora. Samo ću reći da su nas zapamtili i ako te Delije ovo čitaju, pozdravljam ih jer sigurno su nas zapamtili.

"Ponosan sam na sebe i dečke koji su bili sa mnom, među njima i brojne srpske branitelje"

Kada se povede razgovor o ovoj temi, misli mi stalno lete s tribina i navijačkog života na ratište. Ponosan sam na to gdje sam bio i što sam radio tih dana na oba mjesta, kao i na dečke koji su bili sa mnom. I 13. 5. u Zagrebu i godinu i pol kasnije u Vukovaru branio sam svoje. Nisam radio nerede na Marakani ili vikao u Beogradu da je to Hrvatska niti sam potom s hrvatskim grbom na rukavu kao agresor pucao po Srbiji i srpskim civilima. Upravo suprotno, u Vukovaru smo srpskim civilima nosili hranu i vodu.

"Prokleti rat od Maksimira do Vukovara počele su Arkanove Delije"

Prokleti rat, tako ga stalno zovem, da ga bar nije bilo, ali, eto, bilo ga je, i to tako da je konkretno u Vukovaru vođa Delija, Arkan, koji se 13. 5. šepurio po Maksimiru, za svoje Tigrove najvećim dijelom regrutirao navijače Zvezde koji su radili nerede po Zagrebu i samo Srbe. Ti Arkanovi zvezdaši u ratu su kao agresori plaćani plijenom, odnosno pljačkom. S naše pak strane Vukovar i Hrvatsku branili su iz ljubavi prema domovini ne samo navijači svih hrvatskih klubova, nego je među nama, što stalno ističem, bilo i Srba i muslimana, koji toliko vole ovu državu i njene ljude da su za nju davali život na najgorem bojištu. Zaista sam ponosan na sve njih. Ni ja ni itko od mojih suboraca u rat nije išao jer mrzi Srbe. Ispričat ću vam anegdotu s puta u Vukovar.

"Zašto danas mladim navijačima govorim da se okanu veličanja ustaša, Pavelića i U?"

U kamionu koji nas je vozio upoznajemo se međusobno i tako stisnem ruku s HOS-ovcem koji mi se predstavi imenom i prezimenom za koja je odmah jasno da ne mogu biti srpskiji. Ništa nisam rekao čovjeku, ali on shvati što mi prolazi kroz glavu, pogleda me i kaže: 'Kaj, misliš da će mene njihov metak manje boljeti jer sam Srbin?' A to je samo jedan od Srba koji su branili Hrvatsku. Eto, zato danas govorim našim mlađim navijačima: 'Nemojte veličati ustaše, Pavelića, što će vam to U? Ako već zalazite u hrvatsku povijest, kličite Blagi Zadri, Mili Blaževiću Čađi, Žarku Manjkasu Crvenkapi... To su hrvatski heroji i zašto se njihovo ime ne bi slavilo na tribinama?'

"Samo zbog jednog razloga žalim što 13. 5. nije došlo do izravnog i velikog okršaja nas i zvezdaša"

Kad me pitate je li mi žao što nije došlo do izravnog i velikog okršaja nas i zvezdaša 13. 5. na stadionu Maksimir, odgovorit ću potvrdno, ali samo iz jednog razloga. Zato što nikada neću zaboraviti kako se njih više stotina sadistički iživljava nad jedva nekoliko navijača Dinama na gornjoj tribini na Jugu. 

"Od mrtvih četnika uzimao sam oružje, hranu, vodu, cigarete, ali nikad više nisam provjeravao je li netko Delija"

Čak i usred ratnog pakla Vukovara, iz kojeg se od nas 44 HOS-ovca sa Sajmišta izvuklo samo nas osam, često sam se sjećao utakmica, tučnjava, nereda, jer sam znao da su meni, BBB-u, s druge strane ceste ili u kući do mene, Delije. Nakon što sam likvidirao četnika koji je još ostao preda mnom na Sajmištu, posegnuo sam u njegov unutarnji džep da vidim tko je, zanimalo me odakle su ljudi koji napadaju moju zemlju, ali i da eventualno prepoznam nekoga kojeg sam 'preko nišana' gledao na tribinama i po ulicama gradova do malo prije toga. I onda sam tamo našao fotografiju djece kako mašu tom sada mrtvom čovjeku, očito njihovom ocu. To me užasnulo. Nakon toga sam od likvidiranih neprijatelja zbog opće nestašice svega u vukovarskom okruženju uzimao oružje, hranu, vodu, cigarete... ali nikad više nisam posezao za njihovim dokumentima.

"Kako je Delija sa Sajmišta izbjegao susret u Kanadi 30 godina kasnije"

Ipak, cijelo vrijeme me kopkalo koji su od njih pripadnici Delija, jer sam znao da ih se dosta bori u Vukovaru. I onda, gotovo 30 godina nakon toga, prilikom kanadske promocije moje knjige o HOS-ovcima u Vukovaru, saznam identitet, adresu i telefonski broj eminentnog člana Delija koji živi tamo i koji ne samo da se borio u Vukovaru, nego je bio na mom punktu na Sajmištu. Nazvao sam ga da se nađemo, kako bih od njega pokušao saznati podatke s druge strane vezane za rat u Vukovaru, odnose snaga i gubitke, a vjerojatno bi priča skrenula i u navijačke vode. Međutim, ispričao mi se i rekao da radije ne bi. 

"U proboj sam išao s BBB-ovcem"

Kao što vidite, u životu mi se neodvojivo isprepliću ratni i navijački put. Cijelo vrijeme opsade u Vukovaru, a posebno kako se bližio pad grada, rukovodio sam se kredom nas BBB-a: 'Nema predaje.' Nije bilo šanse da se pustim na milost i nemilost četnicima. Gotovo da je tako završilo, ali ne mojom željom, nego jer sam u proboju od iscrpljenosti zaspao u kukuruzu. Tamo je mene i Igora Širokog, mog najboljeg prijatelja, koji je Bad Blue Boys s Knežije, spasio naš suborac Rambo. Nažalost, njemu je sutra pogreb."

Povjesničar Novosel: 13. 5. rat je počeo na simboličkoj i emotivnoj razini

Domagoj Novosel povjesničar je čija je specijalnost suvremena hrvatska povijest. Navijač je Dinama, a na neodigranoj utakmici 13. 5. bio je kao desetogodišnjak s ocem na zapadnoj tribini. Spomenuti datum i događaje smatra jednim od najvažnijih u novijoj hrvatskoj povijesti. 

"Bio sam peti razred osnovne škole u vrijeme ove utakmice i kao dječak sam na utakmicu mogao otići samo s ocem, i to na zapadnu, takozvanu gospodsku tribinu. Prve asocijacije na neodigrani meč su mi nevjerojatni, nezamislivi neredi koje sam gledao uživo, dim, suzavac i opći kaos. Kao klinca me zbog toga svega žestoko pucao adrenalin i sjećam se da sam dan kasnije u školu došao ponosno noseći ulaznicu s utakmice, već tada svjestan da sam svjedočio nečem povijesnom i velikom.

"Neredi su bili plan srpskog podzemlja i obavještajnog aparata. Na Maksimiru ih je oboje predstavljao Arkan"

Uvjeren sam da je taj događaj s emotivne strane početak rata. Kao povjesničar smatram isto, da je početak rata na simboličkoj razini. To je bila prijelomnica, točka nakon koje nema povratka i nakon koje znamo da više ništa neće biti isto. Navijači Zvezde u Zagreb su došli planski napraviti nerede. U to je bilo uključeno srpsko podzemlje, kao i obavještajni aparat, o čemu svjedoči i to da je na Maksimiru bio Arkan, kao ključna poveznica između ove dvije poluge.

"Zašto su daleko važniji događaji na utakmici Dinama i Zvezde nego oni na meču Hajduka i Partizana?"

Nadalje, to je trebala biti utakmica Dinama i Zvezde, dva kluba koja su imala jaka nacionalna obilježja, hrvatstva, odnosno srpstva. Hajduk i Partizan nisu bili toliko nacionalno obilježeni. To je isto imalo svoju težinu. Ne zaboravimo da su se srpski dobrovoljci regrutirali iz redova Delija, dok su BBB-i u rat odlazili s grbom svoje navijačke skupine i Dinama na rukavima odora. Što se tiče rata u Hrvatskoj, ne postoji formalna objava ni njegov početak, tako da je sasvim legitimno tvrditi da je ovaj događaj početak rata na simboličkoj razini. Kao protuargument da se neredi na utakmici ne mogu smatrati početkom rata jer nisu rezultirali mrtvima, odgovaram da je tako bilo samo srećom.

Svjestan sam da se mnogi neće složiti s ovakvim stavom ili tumačenjem, ali povijest kao znanost dopušta različite interpretacije istih događaja, zato i je intrigantna i zanimljiva kao znanost. 

"Na braniku grada nekada i sada: Nema slogana koji bolje opisuje BBB-e"

Htio bih da se na ovaj dan s posebnim pijetetom prisjetimo svih navijača Dinama poginulih za Hrvatsku jer je opet aktualan njihov doprinos ovom gradu i državi u najtežim trenucima. Oni žive poruku njihovog grafita na Branimirovoj: 'Na braniku grada nekada i sada.' Jer 13. 5. 1990. bili su na prvoj crti na Maksimiru, godinu dana kasnije na ratištima cijele Hrvatske, a sada, 30 godina kasnije, daju ogroman doprinos u pomoći nemoćnima dok hara korona i prilikom saniranja posljedica teškog potresa. Ne zaboravimo da su u međuvremenu stalno ratovali s režimima i uzurpatorima Dinama. I opet ih građani, kao i prije 30 godina, slave kao čuvare i branitelje grada. Međutim, i nakon rata su se brzo zaboravile njihove zasluge i isticali samo huliganski ispadi.

"Kakav god bio vaš stav, danas se prisjetite navijača Dinama"

Znam da me zovete za komentar kao znanstvenika, ali uvijek me na ovaj dan obuzmu emocije, koje prenosim i na svoju djecu i zato ću ih danas odvesti da zapalimo svijeću pokraj spomenika BBB-ima na kojem piše: 'Navijačima Dinama za koje je rat počeo 13. svibnja 1990...'"

Policajac s utakmice i jedan od prvih dragovoljaca: Vrijeđa me kada čujem da je 13. svibnja na Maksimiru započeo Domovinski rat

Vladimir Faber bio je u milicijskom osiguranju utakmice, a 17 dana kasnije bio je zapovjednik voda policije koji je prvi put podigao hrvatsku zastavu ispred zgrade Hrvatskog sabora. Zatim je bio voditelj tečaja Prvi hrvatski redarstvenik i jedan od osnivača jedinice specijalne policije Alfa te njezin ratni zapovjednik.

"Kao netko tko je bio neposredno involviran u nerede 13. 5. 1990. te zatim od samih početaka uključen u stvaranje oružanih snaga za obranu i oslobođenje Hrvatske te njihov zapovjednik i sudionik rata, tvrdim da imam pravo i legitimitet izjaviti da me osobno vrijeđa kada čujem da je 13. svibnja 1990. godine na Maksimiru započeo Domovinski rat.

"To je bio huliganski sukob koji je eskalirao zbog očajne reakcije policije"

To nije istina i nije točno. Ono što se tamo dogodilo je huliganski sukob koji je eskalirao zato što je potpuno podbacio tadašnji vrh zagrebačke policije, i to tako što nije pravovremeno i prikladnim sredstvima reagirao na početne okršaje slabijeg intenziteta, nego ih je pustio da traju i razbuktaju se u velike nerede. Do toga je došlo jer je policija zbog pada jednog i dolaska drugog režima i uređenja bila u raspadu. Težilo se dodvoravanju novom režimu pa se umanjivalo i ono loše što su napravili navijači Dinama.

"Zadrti sam navijač Dinama oduvijek, ali ova mitomanija nam ne treba"

Naglašavam da sam kao zadrti navijač Dinama i BBB-ovac bio na svakoj utakmici od 1977. Na prosvjedu za Radio 101 sam kao zapovjednik specijalaca iz džepa uniforme izvadio kazetu Pipsa s koje je puštena Dinamo ja volim, ali ovakva mitomanija bez temelja u činjenicama nam ne treba. Kao žestoki dinamovac svjedočio sam mnogim okršajima navijača, ali oni nisu prenapuhivani do dimenzija koje su dosegli oni iz 13. 5. iz prostog razloga što je policija na njih reagirala pravovremeno i s pravim metodama.

"Laž je da se milicija obračunavala samo s Boysima. Osobno sam naredio napad na Delije i djelovao na njih pendrekom"

U hrvatskim medijima se svake godine prilikom pisanja o neredima na Maksimiru, pa tako i ovih dana, stalno ponavlja kako je policija (milicija) 13. 5. 1990. na stadionu Maksimir sredstva prisile upotrijebila isključivo i samo prema navijačima Dinama, što ne odgovara istini. Osobno sam naredio i upotrijebio sredstva prisile (fizičku snagu i gumenu palicu) i prema izgrednicima na južnoj tribini (navijačima Crvene zvezde) zbog nepoštivanja zapovjedi i pružanja otpora ovlaštenim službenim osobama, o čemu su podneseni i protokolirani službeni izvještaji.

"Teze da su nerede organizirali Arkan ili HDZ su besmislice"

Teze u hrvatskim medijima kako su izgrede organizirale jugoslavenske sigurnosne službe ili Željko Ražnatović zvan Arkan, kao i teze u srpskim medijima kako je izgrede organizirao HDZ, smatram u potpunosti neutemeljenima. Naime, kao što sam već istaknuo, slični izgredi 80-ih su se učestalo događali na utakmicama Dinama i Crvene zvezde ili Partizana, ali je pravodobnim reakcijama milicije spriječena eskalacija. 

Na ovoj utakmici rukovodstvo milicije bilo je potpuno izgubljeno, izostali su smisleno planiranje, procjena situacije i adekvatan angažman snaga, a Stožer osiguranja nakon izbijanja izgreda nije pravovremeno donosio odluke i prenosio ih na podčinjene rukovoditelje sektora pa je došlo do anarhije. 

"Usprkos anarhiji koju je dopustila, policija je spasila da ne bude mrtvih"

Ipak, treba istaknuti kako je i u toj anarhiji spriječen neposredni kontakt dviju navijačkih skupina te sukob više tisuća osoba koji bi sigurno doveo do višestruko težih posljedica, pa i smrtnih stradavanja, tako da pojedinim rukovoditeljima nižeg nivoa i običnim policajcima mogu dati pozitivnu ocjenu, a Stožeru osiguranja i višim rukovoditeljima čistu jedinicu (školskim rječnikom), uglavnom zbog nečinjenja odnosno nepoduzimanja dužnih radnji.

Domovinski rat otpočeo je Balvan revolucijom pobunjenih ekstremnih Srba u kolovozu 1990., a prve intervencije hrvatske policije odigrale su se početkom rujna 1990. u Petrinji, Dvoru na Uni i Glini te kasnije, 1991., u Pakracu, Plitvičkim Jezerima i Borovu Selu. Prva jedinica koja je upotrijebila silu u provedbi ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske bila je Antiteroristička jedinica Lučko uz potporu pripadnika Tečaja Prvi hrvatski redarstvenik, početkom rujna 1990. na području Petrinje, Dvora na Uni i Gline."

Povjesničar Šulj: Jedan od najvažnijih datuma moderne hrvatske povijesti, ali ne i onaj kada je počeo rat

Tomislav Šulj je povjesničar čija je specijalnost tijek i uzrok velikosrpske agresije na Hrvatsku. Na utakmici 13. 5. 1990. bio je na sjevernoj tribini među BBB-ima kao 13-godišnjak.

"Taj 13. svibnja 1990. jest jedan od značajnijih datuma moderne hrvatske povijesti, pogotovo na simboličkoj razini, no ne možemo ga smatrati datumom kada je počeo rat na teritoriju Republike Hrvatske. Nažalost, postupno se već godinama u široj javnosti nameće stav kako je tim datumom započeo Domovinski rat. Taj stav zastupaju čak i neke moje uvažene kolege, no po meni je to nesvjesno ili nespretno pretvaranje iznimno značajnog povijesnog događaja u društveni mit. S obzirom na to da su moji brojni prijatelji i poznanici bili izravni sudionici tog događaja, neki od njih i dragovoljci već od ljeta 1991. godine, svjestan sam koliko je osjetljivo o ovome raspravljati te da će reakcije biti podijeljene. Ipak, smatram da imam pravo, pa i obavezu, izreći takav stav, ne samo kao nekad aktivan pripadnik BBB pokreta, uostalom i direktan sudionik tih zbivanja 13. svibnja na sjevernoj tribini, nego ponajprije kao povjesničar koji istražuje tijek i uzroke velikosrpske agresije na Hrvatsku.

"Zakon o braniteljima jasno govori kada je počeo rat"

Odgovor na pitanje o tome kada je počeo rat zapravo vrlo jasno i jednostavno stoji u Zakonu o pravima hrvatskih branitelja. Između ostalog, u tom Zakonu navodi se: 'Pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske… podrazumijeva se oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.'

Naime, tog 5. kolovoza 1990. u policijskoj akademiji u Zagrebu obavljeno je svečano postrojavanje polaznika prvog Tečaja za pripadnike Prvog hrvatskog redarstvenika, odnosno postrojbe koja je bila jezgra iz koje se razvila hrvatska oružana sila koja je pobijedila u Domovinskom ratu. Ustrojavanje oružane sile koja će se suprotstaviti velikosrpskoj agresiji, dakle, počinje nekoliko mjeseci nakon nereda u Maksimiru, a početak oružanog sukoba zbio se krajem ožujka 1991. godine, odnosno u razdoblju kada se odvija i biva ugušena srpska pobuna u Pakracu i na Plitvičkim Jezerima. 

"Kakav je to rat u kojem 11 mjeseci nitko nije poginuo?"

Otvoreni oružani sukob, odnosno rat, počinje masakrom 12 hrvatskih policajaca početkom svibnja u Borovom Selu, a JNA se otvoreno oružjem uključuje u agresiju od početka srpnja 1991., do kad pokušava, ne baš uspješno, zadržati ulogu nepristrane oružane sile. Dakle, na osnovu čega jedno razdoblje od skoro 11 mjeseci smatrati ratnim stanjem? U tom razdoblju nema oružanih sukoba, a srećom sve do 31. ožujka 1991. nema ni jednog poginulog branitelja. O tome kakav to onda imamo rat u kojem skoro 11 mjeseci nema žrtve u hrvatskim postrojbama, svakako bi trebali razmisliti oni koji zastupaju tezu o ratu koji je počeo na Maksimiru. 

"Nije pošteno prema pripadnicima MUP-a, ZNG-a i HOS-a"

Zbog svih onih koji su pristupili Prvom hrvatskom redarstveniku i kasnije ustrojenim snagama specijalne policije MUP-a, ZNG-a i HOS-a, smatram da nije primjereno naglašavati tezu da je rat započeo onda kada uistinu nije započeo. To nije korektno čak ni prema onima koji su se po dužnosti toga dana nalazili s 'krive' strane, u odorama republičke policije, a kasnije su dragovoljno branili Hrvatsku od agresije. Ne samo da su neki od njih bili važan kotačić u ustrojavanju i radu specijalne i vojne policije, to su ljudi od kojih su neki proveli i po tri godine ratujući na Velebitu. Nametanje krivog datuma početka rata značilo bi da su po toj logici oni bili u neprijateljskim snagama 13. svibnja?! Nažalost, ova teza ima i jednu politički vrlo negativnu komponentu, a ona ide u korist onih koji uporno pokušavaju izbjeći činjenicu o velikosrpskoj agresiji na RH, načinom da nameću netočnu tezu kako se u Hrvatskoj vodio građanski rat. Stoga bi uistinu trebalo vrlo oprezno promišljati kada se ovaj datum netočno, čak i na simboličkoj razini, promovira u datum kada je započeo Domovinski rat. 

Najdrastičniji primjer besmislenosti nametanja 13. svibnja 1990. kao datuma kada je počeo rat jest osvajanje zlatne medalje Jugoslavije na EP-u u košarci krajem lipnja 1991., pri čemu jedan od najboljih hrvatskih reprezentativaca, unatoč ratu koji bjesni u Sloveniji i koji samo što za koji dan nije eskalirao u Hrvatskoj, slaveći zlatnu medalju izjavljuje da ne vidi za koga bi nastupao nego za Jugoslaviju. 

"Možemo i moramo istaknuti taj datum"

Da, mi možemo i moramo istaknuti da je 13. svibnja 1990. najvažniji datum za skupinu Bad Blue Boys, kao i navijačku scenu država bivše Jugoslavije. Da, taj dan čak i na simboličkoj razini ima strašno važan utjecaj u procesu stvaranja samostalne Hrvatske. To možemo reći jer udarac kojim je Zvonimir Boban uzvratio policajcu na fizički napad, odnosno svi događaji na stadionu Dinama tog dana i više su nego na simboličan način nagovijestili rat na prostorima bivše Jugoslavije. No konstatirati da je toga dana počeo rat jednostavno nije točno. 

Također, možemo reći kako su stadioni uistinu bili ogledalo društva i kako su pripadnici navijačkih skupina mnogo ranije i jasnije artikulirali svijest prema zbivanjima koja će uslijediti. Tako je već 3. lipnja 1990. na Maksimiru odigrana prijateljska utakmica u sklopu priprema za Svjetsko prvenstvo između Jugoslavije i Nizozemske, u kojoj je zagrebačka publika otvoreno navijala za reprezentaciju Nizozemske, a oba nizozemska pogotka popraćena su burnim oduševljenjem.

"Ne zaboravimo ni akciju Torcide četiri mjeseca kasnije"

Svakako najznačajniji od događaja na tribinama koji su uslijedili, a koji su nedvosmisleno ukazivali na stanje u društvu i predratnu atmosferu, zbio se 26. rujna 1990., kada je splitska Torcida prekinula susret Hajduka i Partizana pri rezultatu 2-0 za goste iz Beograda. Pripadnici Torcide dugo su ostali na travnjaku te klicali Hrvatskoj i hrvatskim političarima. Simboličan vrhunac večeri bilo je skidanje jugoslavenske zastave sa stadionskog jarbola. Zastava s omraženom petokrakom potom je, uz skandiranje 'Gotovo je, gotovo!' zapaljena, što je bila jasna naznaka da su toj državi dani odbrojeni. 

"Dan koji je nagovijestio rat"

Zbog svega navedenog smatram da zbivanja 13. svibnja 1990. treba jasno naznačiti kao jedan od značajnijih datuma moderne hrvatske povijesti, datum koji je od svih najjasnije nagovijestio izbijanje rata, kao i odlučnost pripadnika navijačkih skupina da se oružano odupru bilo kakvoj vrsti agresije na Republiku Hrvatsku. No, iako će mnogi, uistinu mnogi, koji su se tog dana našli na tribinama i travnjaku maksimirskog travnjaka ginuti i biti ranjavani za slobodu svoje Domovine, toga dana nije započeo rat."