GODINU dana prošlo je od jedinog tužnog detalja mjesec dana dugačke hrvatske nogometne rapsodije u Rusiji. U tih mjesec dana Luka Modrić, Mario Mandžukić, Ivan Rakitić, Zlato Dalić i ekipa pobrinuli su se za to da cijeli svijet zna za Hrvatsku.

Zemlja od četiri "i kusur" milijuna ljudi imala je stoput toliko navijača. Cijeli svijet, ne računajući Francuze, navijao je za reprezentaciju u dresovima na crveno-bijele kvadratiće. Svijet je uvijek volio priče o autsajderima koji nadilaze svoje mogućnosti i ruše prepreku za preprekom u pohodu na cilj.

Hrvatska više nisu samo rat, lijepe plaže i Igra prijestolja

Iako su u finalu izgubili od Francuza 4:2, uspjeli su. Svijet će ih pamtiti. Možda se za 20 godina nitko neće sjećati tko je bio finalist SP-a 2018., ali cilj su postigli na drugi način. Podatak da mnogi ljudi u SAD-u, Africi, brojnim zemljama Azije i Latinske Amerike do prošlog ljeta nikad nisu čuli za Hrvatsku, svjedoči o tome. 

Zahvaljujući nogometašima, Hrvatsku su naučili pronaći na karti, a i oni koji su ju povezivali s lijepim plažama, Igrom prijestolja ili ratom, naučili su da ta mala zemlja ima igrače velikog srca koji su iz kaosa došli do finala SP-a-

Hrvatska nije osvojila naslov prvaka svijeta, uzela je "samo" srebro, ali je definitivno osvojila društvene mreže. Poruke potpore stizale su iz svih krajeva svijeta, ne samo iz uobičajenih poput Njemačke, Irske, Kanade ili Australije, nego i iz Norveške, Ugande, pa čak i sa Samoe, odakle je jedna lokalna klapa objavljivala snimke izvođenja hrvatskih pjesama u javnosti.

Na društvenim mrežama oduševljenje borbenošću i - predsjednicom

Poraz u finalu bio je bolan, ali samo do idućeg jutra. Nakon prospavane noći Hrvati su izašli na ulice, doček u Zagrebu okupio je pola milijuna ljudi koji su pozdravljali igrače tijekom višesatne vožnje od zračne luke do Trga bana Jelačića. Nije bilo važno ni to što su nas sa svih strana tješili kako je Hrvatska bila bolja u prvom poluvremenu i kako zbog Perišićeva igranja rukom nije trebao biti dosuđen penal.

"Francuska je osvojila Svjetsko prvenstvo, a Hrvatska naša srca", komentar je koji se najčešće mogao vidjeti na Twitteru. 

Hrvatska je jedan dan konačno bila sretna. 

Što se stvarno promijenilo u zadnjih godinu dana?

I mi Hrvati naučili smo neke stvari. Naučili smo da u zemlji koja je stalno podijeljena na crvene i crne ili plave i bijele, i dalje postoje situacije u kojima se možemo ujediniti i biti zajedno, u kojima možemo svi biti posvećeni istom cilju. Naučili smo i da treba biti skroman i raditi, kao što su činili hrvatski reprezentativci tih mjesec dana u Rusiji, tiho došavši do samog finala, bez bahaćenja i razbacivanja velikim najavama.

Nakon godinu dana dosta je diskutabilno što je Hrvatima od svih tih lekcija ostalo u glavama. U tih godinu dana nogometaši su pokazali da ipak nisu u samom svjetskom vrhu, Luka Modrić odjednom više nije najbolji igrač na svijetu, a Zlatko Dalić više ne dobiva ponude iz bogatih azijskih zemalja. Pa čak i zbog te reprezentacije koja je prije samo godinu dana svima bila simbol zajedništva, opet se razilazimo. Treba li igrati u Splitu ili ne, na kome je odluka i treba li se uopće raspravljati o tome.

Čini se da se puno toga vratilo na staro. Ali ostalo nam je srebro i promidžba zemlje kakvu niti jedna agencija ne bi mogla osmisliti, a mnoge nisu znale ni iskoristiti. Ostala nam je slika presretne Hrvatske i spoznaja da ljudi diljem svijeta znaju odakle dolazimo.