HRVATSKA paraolimpijka Jelena Vuković (50) iz Pule na društvenim mrežama je podijelila potresnu priču o teškoj prometnoj nesreći koja joj je iz temelja promijenila život, ali iz koje je, kako ističe, izišla jača. Ova osvajačica brojnih medalja sportom se bavi od 12. godine, a od 1996. posvetila se bacanju kugle, diska i koplja. Iako je osoba s invaliditetom od rođenja i nosila je natkoljenu protezu, nakon kobne nesreće vezana je uz invalidska kolica.

Kobna noć unatoč majčinu predosjećaju

Svoju je objavu započela riječima: "Gledaj me dobro. Gledaj ove ožiljke. Oni nisu znakovi slabosti, već dokazi da sam bila jača od svega što me tada pokušalo slomiti". Potom je opisala događaje od 28. siječnja. "Bila je zimska noć. Magla je bila gusta, a zrak leden, cesta mokra i klizava. Mama je cijeli dan ponavljala: 'Nemoj ići', kao da je njezino srce vidjelo ono što moje oči nisu mogle.

No, bila sam uporna. Sportašica, taj sportski duh koji je u meni uvijek pobjeđivao, s tisuću razloga zašto baš moram biti tamo, u Pazinu, na proglašenju najboljih sportaša u Istri", napisala je Jelena, dodavši kako je pronašla odgovor na svaki majčin strah. "Da sam te majko bar poslušala..."

Prasak koji je život podijelio na 'prije' i 'poslije'

Na povratku kući, samo nekoliko kilometara od doma, dogodila se nesreća. "Dva svjetla. Bez prostora, bez vremena, bez bijega. Samo prasak koji je zauvijek podijelio moj život na 'prije' i 'poslije'. Ležala sam u ledenoj travi i blatu. Sama. Tišina noći parala je uši jače od sirena koje su dolazile, bili su zaista brzi", prisjetila se.

Uskoro su stigli i bolničari. "'Osjećaš li ovo?' - pita doktor, dok pritiska moju nogu. 'Ne,' kažem tiho. 'A ovo? Osjećaš li sada?' Gledam ga, a u grudima mi se skuplja krik koji ne može van. 'Ne.' 'Ni ovo?' Tišina. Moje noge više nisu bile moje. 'Ne...' Čula sam samo ono njegovo psovkom ugušeno: 'A u p.m...'. Taj 'A u p.m...' bio je presuda mojoj kralježnici", stoji u objavi.

Teške ozljede i laž da zaštiti majku

Zadobila je prijelom kralježnice s devet pomaka, slomljeno rame i ozljedu prsa od zračnog jastuka. Dok su je imobilizirali i stavljali u vozilo hitne pomoći, zazvonio joj je mobitel. Zvala je majka. "Sestra mi stavlja mobitel na uho. Ne mogu ga držati. Ne osjećam ruke. Čujem njezin glas, oštar od straha, bez 'halo', bez pitanja gdje sam.

Samo krik: 'Lela, šta ti se desilo?!' I u tom trenutku, dok mi se tlo pod tijelom gubilo, dok sam osjećala da odlazim, skupila sam svu snagu svijeta u jedan lažni osmijeh u glasu. 'Ma ništa, mama... imali smo prometnu, sve je ok, ne brini, idem samo da me pregledaju, pa se brzo vidimo.' Lagala sam je da bih je sačuvala, dok sam ja polako nestajala", opisala je potresan trenutak.

Godine borbe i poruka o snazi života

Jelena navodi kako se u nju zabio mladić pod utjecajem droge, vozeći 120 kilometara na sat. "Zakucao je mene u bolničke krevete i rehabilitacije. Kada je izašao iz, na krov preokrenutog auta, stresao je svoju robu i vratio kapu na glavu... Te sam noći ja bila jedina koja je bila ozlijeđena", napisala je. Uslijedile su godine borbe, a kotači invalidskih kolica postali su dio njezina života.

Ipak, svoju priču zaključuje porukom nade. "Danas, 28. siječnja, ja ne plačem nad onim što sam izgubila. Plamen koji me je mogao progutati da me nisu uspjeli iščupati iz auta, samo me je pročistio. Ne vraćam se na staro, jer sam tu osobu prerasla u mraku, dok nitko nije gledao. Moja tišina više nije predaja. Moja tišina je moja moć. Hvala ti, Bože, na daru života. Preživjela sam", zaključila je hrvatska paraolimpijka.