TABLICOM prve skupine talijanske Serie C dominira FC Südtirol, klub njemačke nacionalne manjine sa samog sjevera zemlje. Na klupi sjedi 43-godišnji Splićanin Ivan Javorčić, koji je momčad preuzeo prošlog ljeta, nakon što je s Pro Patrijom osvojio Serie D i promovirao je u treći rang. Südtirol je izdominirao dosadašnji dio prvenstva sa samo jednim porazom, nevjerojatno niskih sedam primljenih golova i uoči posljednjih nekoliko kola djeluje kao siguran putnik u Serie B.

Javorčić se izvrsno snašao već u prvoj sezoni na njihovoj klupi, a u Italiji je kao igrač i trener proveo većinu života, odnosno već četvrt stoljeća. Po domaćim medijima se spominjao kada je ljetos bio u igri za preuzimanje juniorske momčadi Rome, ali sada se čini kako je donio ispravnu odluku odlučivši se za seniorski nogomet. Telefonski smo razgovarali dan nakon što je slavljem protiv rezervne momčadi Juventusa došao korak bliže promociji. 

Kako ste vidjeli utakmicu protiv Juventusove U23 momčadi?

Uvijek je interesantno igrati takve utakmice zato što su to momci koji su talentirani, već je dosta njih nastupilo za prvu momčad, velika većina njih će u budućnosti igrati prvoligaški nogomet. To je neki njihov put. S njima je teško i zanimljivo igrati. Zadovoljstvo ih je pobijediti. 

Sedam kola je do kraja, imate sedam bodova prednosti. Cilj je pretpostavljam direktni plasman u Serie B.

Sigurno. Sad kad smo došli do ovoga sigurno da nam to treba biti cilj, za sada smo bili stvarno odlični. Na početku sezone na mapi su bile tri-četiri momčadi koje su bile veći favoriti od nas, poput Triestine i Padove koje imaju veći budžet.

Kad smo u ovom trenutku već napravili sve ovo, mislim da je sigurno naš cilj izdržati do kraja, iako neće biti lako jer nam raspored nije lak i utakmice su sve teže, ali pokušat ćemo braniti tu prednost. 

Što je bio cilj kada ste došli?

Südtirol je prošlu sezonu bio četvrti na tablici, tražili su od mene da poboljšam rezultat. To je jedan vrlo ambiciozan klub kojem je cilj viši rang. Uvijek se pokušava poboljšati kroz rad na infrastrukturi i ulaganje u momčad. Njihov cilj je prije svega bio poboljšanje rezultata, to je bio neki cilj kroz dvije ili tri godine.

Nadamo se ubrzati taj proces. Klub nikad u povijesti nije bio više od trećeg ranga. Povijesni uspjeh je i finale Serie C Kupa protiv Padove koja nam je konkurent i za prvo mjesto. U igri smo za duplu krunu. 

Primili ste impresivno nizak broj golova. Iduća najbolja obrana lige primila je trostruko više. Kako vam to uspijeva?

Presing je nešto na što stavljam fokus. Ne možeš igrati današnji nogomet ako nisi agresivan, a opet kad imaš loptu trebaš znati što s njom. Mislim da ne treba pod svaku cijenu ići naprijed. Nogomet je kao šahovska partija. Nekad ideš malo sporije da bi mogao ubrzati, nisi uvijek u istom ritmu nego pokušaš prevariti protivnika.

Ideš lijevo da bi išao desno, ili nazad da bi išao naprijed. To je sve razlog našoj dobroj obrani. Agresivan pristup u visokom presingu i dobar posjed, u ligi smo među prve dvije momčadi po pasevima. Kad ti imaš loptu protivnik je naravno manje opasan. Velike su relacije između toga što radiš u posjedu i neposjedu. 

Predstavite nam klub Südtirol. 

Kao što sam i rekao, vrlo ambiciozan klub koji iza sebe ima cijelu pokrajinu. Njemačka nacionalna manjina je ovdje zapravo većina i vrlo je ekonomski jaka. Privlače se sponzori i u klubu postoji želja za napretkom i razvojem nogometne infrastrukture. Plasman u Serie B bio bi povijesni uspjeh. 

Italija vam je dom jako dugo. Već od 1997. godine. Kako ste tamo završili?

Moj put kroz hrvatski nogomet je bio dosta brz. Vrlo mlad sam nastupio za prvu momčad RNK Split, sa 17 sam već bio u Bresciji, a s 18 sam nastupio u Serie A. Bio sam kapetan hrvatske U20 reprezentacije, igrali smo prijateljsku utakmicu u Sloveniji i zapazio me Edi Reja, tada trener Brescije.

Rekao mi je da idem s njim, zadovoljio sam na sedmodnevnoj probi i tako je krenula moja priča u Italiji. Cijelu igračku karijeru sam se zadržao u Italiji, ali nije dugo trajala jer sam imao dosta ozbiljnih ozljeda, uz njih nisam mogao doseći ono što se očekivalo s obzirom na to kako mi je krenulo.

Kakav je klub bila Brescia u vaše vrijeme?

Imao sam zadovoljstvo igrati s velikim šampionima kao što su Andrea Pirlo i Roberto Baggio. Imao sam sreću s 18 godina nastupiti u daleko najjačoj ligi na svijetu. Serie A je u tom trenutku bila kao NBA, najbolji su tada dolazili u Italiju.

To je bilo vrijeme Ronalda, Zidanea, Bobana, Bokšića. Dao sam jedan gol u debitantskoj sezoni, ali onda su krenuli problemi s koljenom, šest operacija. Jednostavno nisam mogao izdržati ritam na tom nivou. U jednom trenutku sam jednostavno odlučio da prestanem i da se dam u trenere. 

Kako je bilo igrati uz živuću legendu Baggia i legendu u nastajanju Pirla?

Pirlo je bio moje godište, proveli smo neko vrijeme skupa i u juniorskoj ekipi. Skupa smo ušli u prvu momčad. Odmah se vidjelo da je to igrač ekstra klase. Baggio je došao na kraju karijere, ali je i dalje bio velik igrač. Ne samo njih dvojica, bio je tu i Luca Toni. 

Igrača ekstra klase tada nije nedostajalo, je li se na Pirlu vidjelo da će postati i više od toga, jedan od najvećih veznjaka u povijesti? 

Da. Zato što je bio veliki radnik. To je bio momak koji bi dolazio prije treninga i ostajao poslije raditi na slobodnim udarcima. Ozbiljan momak od početka. Nema šanse da se radi samo o talentu. Iza svakog takvog velikog šampiona stoji veliki rad.

Nekad svlačionice pune velikih faca naiđu na problem zbog ega, jeste li vi tako nešto iskusili?

Ne. Oni su bili veliki igrači, ali što je igrač bio veći bio je i jednostavniji. Njihova veličina je bila upravo u tome i u njihovoj skromnosti. Nikad nije bilo problema. Uspio sam u to vrijeme upoznati i Guardiolu, samo na jedan-dva dana.

On je taman došao u Bresciju, a ja sam otišao na posudbu u Crotone. Guardiolina veličina je također stajala u njegovoj skromnosti. Takvi su bili i Boban, Asanović i Bokšić kada sam ih na terenu upoznao kao protivnike.

Koja vam je slika najviše usječena u pamćenje iz vaše debitantske sezone u takvoj Serie A?

Debi mi je bio na San Paolu u Napulju, pred 60 tisuća ljudi, sigurno to. Onda i duel s Juan Sebastianom Veronom i Rui Costom na sredini terena jer sam igrao u vezi i sigurno utakmica protiv Juventusa kad sam igrao protiv Deschampsa, Zidana, Davidsa, Inzaghija i Del Piera.

Jednu utakmicu s njima smo odigrali 1:1. Juve je te sezone bio prvak i nije da se sada hvalim, ali u Bresciji se dan danas sjećaju te utakmice i mene na terenu, jer sam bio golobradi mulac, ali sam odradio jako dobru utakmicu. 

Koji vam je protivnik ostao u naročito negativnom sjećanju, da ste se protiv njega osjećali nemoćno?

Meni je nemoguće bilo ukrasti loptu Zidaneu, to je bilo baš impresivno. A bilo je to vrijeme i onog ''pravog'' Ronalda, on je bio najveći. Već sam vam rekao protiv koga sam igrao u sredini terena, ali kad vidite Ronalda na terenu onda shvatite da je on izvanserijski i za te izvanserijske. Svi iz te generacije će vam to reći. 

Što vas je kod njega najviše zadivilo?

Njegov debi na San Siru je bio protiv nas, imao sam priliku gledati ga s klupe Brescije. Najimpresivnije je bilo kakvu je kontrolu lopte imao pri najvećim brzinama. Nešto stvarno posebno. Vrlo teško za prepričati. 

Jeste li rano odlučili postati trener?

Iskreno, ne. Jednostavno je to bio neki normalan put nakon što sam zbog ozljeda shvatio da kao igrač neću napredovati. Pričajući s ljudima, prije svega sa svojom ženom, shvatio sam da je trenerski poziv moj put. Neki suigrači su me uvjerili da imam određene predispozicije, često sam bio kapetan u svojim momčadima, ali nisam shvaćao da je trenerski posao za mene.

Školovali ste se dijelom Hrvatskoj, ali i u slavnom Covercianu, tvornici mnogih trenerskih legendi, koliko impresivno ta institucija izgleda iznutra?

U klupama sam se opet našao s Pirlom i još dosta bivših igrača, Toni, Chivu, Samuel, Italiano, Thiago Motta. Institucija je fantastična zbog same povijesti nogometa u Italiji. Edukatori su bili neki od najvećih trenera. Ponosan sam na taj svoj put i što sam tu mogao pisati diplomski rad koji će ostati u biblioteci Coverciana. Osjećaš se dijelom velike povijesti. Tu je studirao i Ivan Jurić. 

O čemu ste pisali diplomski, što vas je inspiriralo?

Naslov je "Porijeklo i evolucija nogometnih ideja kroz povijest". Što sam više studirao to sam bio svjesniji da je nogomet uvijek imao velike ideje koje se dan-danas recikliraju. Mi neke stvari smatramo novima, ali one su već bile dio povijesti, samo su se modernizirale. 

Inspiriralo me svašta, još od dvadesetih godina prošlog stoljeća. Recimo godine vrhunca austrijskog i mađarskog nogometa. Brazil, nizozemska škola, velika momčad Torina, ruska škola. Argentinski nogomet s Menottijem i Bilardom. Socrates i Democracia Corinthiana, Arrigo Sachi i prva zona. Moderniji dio također, Bielsa itd. 

Tko vam je trenerski miljenik po karakternom ili nogometnom kriteriju?

Teško je nekog izdvojiti. Postojala je npr. poslijeratna momčad River Platea La Machina. Menotti mi se strašno sviđao. Cruyff je sigurno jedan od najvećih mislioca igre, za ono sve što ima Guardiola zaslužan je Cruyff, a za njega opet Rinus Michels. Najviše sam studirao Bielsu. Njegovu etiku i metodologiju. Ima veliki respekt prema igri, dublji pristup od pitanja pobijediti ili ne. To mi se sviđa.

Relativno ste mlad trener, prije godinu dana bili ste u četvrtoj ligi, a sada ste na korak do druge. Kakve su vaše ambicije?

Može biti opcija da ostanem u Südtirolu, a možda će se i netko drugi interesirati za mene s obzirom na rezultate ovdje. Cilj i ambicija je da se kroz drugu ligu probijem do prve, ali nogometni posao je dosta nepredvidljiv.

Nikad ne znaš gdje te put može navesti. Kroz Serie B bih se volio probiti prema top nivou, Serie A je zapravo više san nego cilj u ovom trenutku. Treba ići korak po korak, pokušavam biti što bolji, naučiti što više i izboriti se rezultatima.

Nedostaje li vam Hrvatska? Je li je posao u HNL-u opcija u nekom trenutku?

Naravno. Lijepo mi je u Italiji, ovdje smo moja žena i ja našli mogućnosti za rad, moje kćeri su Talijanke po rođenju, ali vezan sam uz Split, korijeni su splitski, žena je isto od tamo. U Hrvatskoj su neke kolege koje cijenim i poznajem kao što su Tomić i Bjelica. Sigurno da je hrvatski nogomet što se tiče lige u nekom usponu.

Jasno da je HNL zanimljiv i s poslovne strane. Ovisi naravno o vrsti i kvaliteti ponude.Trener uvijek treba biti spreman za nešto drugačije od toga što radi u datom trenutku. Hrvatska ili neka druga država u nekom trenutku može postati interesantna, zašto ne.