U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Amerikanac Pete Sampras obilježio je tenis devedesetih, osvojio je 14 Grand Slam naslova, od toga čak sedam Wimbledona. Bio je nevjerojatan šampion, ali nikad nije stekao naklonost publike i navijača. Imao je božanstven talent i nestvarni pobjednički mentalitet, ali nije posjedovao karizmu niti je ikad pokazivao emocije. Ipak, premda nikad nije bio popularan kao neki drugi igrači svog doba, Pete Sampras je jedan od najvećih tenisača svih vremena. 

NA PARIŠKOM stadionu Saint Denis 8. srpnja 1998. polufinale Svjetskog prvenstva u nogometu igrali su domaćin Francuska i Hrvatska. Nešto više od 76 tisuća gledatelja na stadionu i tko zna koliko još milijuna širom svijeta pred malim ekranima je gledalo kako se obje momčadi zagrijavaju, a pred sam početak utakmice, po protokolu, uslijedilo je uobičajeno fotografiranje početnih sastava.

Dok su Francuzi pred objektiv stali u svojim klasičnim plavim dresovima, Hrvati su napravili neobičan potez. Skinuli su dresove s kockicama, a svaki igrač iz početnih 11 imao je običnu bijelu majicu na kojoj je flomasterom bilo ispisano po jedno slovo. 11 igrača za 11 slova.

''Thanks Goran'', ili ''Hvala Gorane'', na prsima su imali Ćirini Vatreni. Taj prizor je možda začudio nogometne navijače u svijetu, no u Hrvatskoj taj čin je bio sasvim logičan, razumljiv i prilično dirljiv. Hrvatski nogometaši su se naklonili tenisaču koji im je bio inspiracija, a koji je u tim trenucima proživljavao agoniju. 

Tri dana prije ove utakmice Goran Ivanišević je igrao svoje treće finale Wimbledona, jedinog turnira koji mu je bio opsesija. Protivnik je bio čovjek koji je u sportskom kontekstu u Hrvatskoj bio preteča Nikole Karabatića i francuskih rukometaša – Pete Sampras.

Sampras je godinama uništavao Gorana i čitavu Hrvatsku 

Za one nešto mlađe, koji su imali sreću, ili nesreću, kako se uzme, da prate tenis tog vremena, Pistol Pete bio je daleko najomraženiji sportaš u Hrvatskoj. Ne zato što je ovaj američki tenisač grčkih korijena imao nešto protiv Hrvatske, već zato što je bio najveći krivac što u to vrijeme najpopularniji hrvatski sportaš u svojim vitrinama nije imao nekoliko pokala All England Cluba te još po koji osvojeni Grand Slam.

Sampras je godinama, na svoj način, mirno, staloženo, poput stroja lišenog svih emocija, uništavao karijeru Ivaniševića, a svima nama koji smo patili s Goranom kidao živce i tjerao nas da se svako malo zaklinjemo da više nikad u životu nećemo pogledati niti jedan teniski meč.

Jer, jednostavno nije imalo smisla. Čovjek protiv stroja jednostavno ne može, a čemu onda besmisleno trošiti sate nervozno psujući dok besmisleno gledamo u nešto čiji ishod je unaprijed poznat?

Ivanišević je pažnju teniskog svijeta skrenuo na sebe kad je 1989. kao tinejdžer došao do četvrtfinala Australian Opena. Isti rezultat je ostvario godinu dana kasnije u Ronald Garrosu, a samo par tjedana poslije u polufinalu Wimbledona imao je 1:0 u setovima protiv miljenika engleske publike i do dana današnjeg najmlađeg wimbledonskog prvaka Borisa Beckera. 

Nije izdržao, ali već tada se nametnuo kao igrač koji bi, prema svim prognozama, trebao biti budućnost svjetskog tenisa, a zbog svog stila igre, budući kralj Wimbledona. Legendarni Rumunj Ion Tiriac je nakon tog polufinala s Beckerom rekao kako će Ivanišević osvojiti nekoliko Wimbledona zaredom.

Vjerojatno, zapravo sigurno bi se to i dogodilo da je naslov u Londonu uzeo već u svom prvom finalu, kad je protiv Agassija bio apsolutni favorit. Nakon što je u polufinalu prilično lako s 3:1 pobijedio Samprasa, a prije toga i Lendla i Edberga, nitko, ali baš nitko nije Agassiju davao šanse protiv splitskog servera. 

''Volio bih da griješim, ali Andre protiv Ivaniševića nema baš nikakve šanse'', uoči finala je rekao John McEnroe, koji je tada bio stručni komentator. Ipak, veliki John je pogriješio, Ivanišević je izgubio, jednostavno se nije znao nositi s pritiskom finala i golemih očekivanja.

Možda je nepravedno prema Agassiju reći da on nije pobijedio, već da je Goran izgubio ono što je trebalo biti njegovo, ali to je tako. Jer kako drugačije objasniti drugi i treći, a pogotovo peti set tog meča? Očito, još nije bilo vrijeme. No, niti se Goran nešto previše uzbuđivao zbog tog poraza niti su navijači u Hrvatskoj paničarili.

Ovo je bilo samo tek prvo finale. No čovjek kojeg je Goran pobijedio u polufinalu 1992. mislio je drugačije. Pete Sampras je svoj prvi Wimbledon osvojio 1993., a u idućih sedam godina jedino ga je na čuvenoj londonskoj travi Richard Krajicek uspio šokirati u četvrtfinalu 1996. 

U finalu 1994. Goran je odigrao savršeno, ali s druge strane nije bio čovjek, nego robot 

Drugu šansu je Ivanišević dobio već 1994. U finalu je stajao Sampras, a Goran je odigrao dva savršena seta. Koja je izgubio. Zato što s druge strane nije stajao čovjek, nego robot. Ivanišević je u prva dva seta bio čak i nešto bolji, Samprasu nije dao ni blizu breaku, no Amerikanac je oba seta odveo u tie-break koja je onda odigrao savršeno. 

''Pa dobro, oćeš falit više?'' zaurlao je Hrvat na kraju drugog tie-breaka, frustriran činjenicom da mu i drugo finale izmiče, a da ovaj put, za razliku od onog prije dvije godine, nije napravio baš ništa krivo. Naravno da Sampras nije ''falija'', a treći set je bila rutina.

Ivanišević se mentalno raspao, shvatio je da udara glavom u zid i do kraja meča više nije uzeo gem. Sad je već postalo ozbiljno, a alarm se upalio iduće godine kad je u polufinalu nakon pet setova Sampras opet bio bolji. Tako da je to finale 1998., bar je tako mislio cijeli teniski svijet, bila zadnja šansa da Ivanišević napokon postane kralj All England Cluba. 

Tragedija 1998. i najtužnija presica svih vremena 

Sampras je, naravno, slavio u pet setova, a Goranova presica nakon meča bila je vjerojatno najtužnija i najbolnija u povijesti sporta. Nakon što je uzeo u ruke i treći prokleti ''pijat’'' i nakon što je morao gledati bezizražajno lice Samprasa kako peti put podiže nešto za što je vjerovao da pripada njemu, hrvatski tenisač je pred novinare stao s pogledom čovjeka koji je odustao ne samo od tenisa, već od života. 

"Ovo je najgori trenutak u mom životu. Mogu se samo ubiti", na kraju dramatične presice promrmljao je Hrvat, kojeg je ovaj poraz pretvorio u ljudsku ruševinu, dok je cijela Hrvatska grcala u suzama znajući kako se u tom trenutku osjeća netko tko je u domovini bio više od običnog sportaša.

Ivanišević je do tog finala 1998. stigao pobjedom nad Krajicekom nakon pet teških i iscrpljujućih setova. Goran je u petom setu slavio 15:13, a Nizozemca su nakon nekoliko godina pitali misli li da je Hrvat izgubio to finale jer je bio previše iscrpljen.

''Smatram da je kod Gorana bio drugi problem, a ne fizička iscrpljenost. Sampras je igrao snažno, koristio se jakim udarcima, a znate da je Goran odigrao jako dobar tenis sa mnom. Smatram da nije dovoljno jako vjerovao da ga može pobijediti, nije imao dovoljno samopouzdanja'', rekao je Nizozemac i vjerojatno je pogodio bit svega. Ivanišević jednostavno nije vjerovao da može pobijediti Samprasa na londonskoj travi. 

Gorana je poraz u finalu 1998. dotukao

Taj poraz ga je dotukao, ubio, mentalno i fizički. Pune tri godine Goran nije pronalazio razloge zbog kojih bi i dalje igrao tražeći svoj sveti gral. Bilo mu je jasno da je zadnja šansa propala 5. srpnja 1998. Pune tri godine je pokušavao, ali udarao je u zid.

Nije se mogao sastati s rezultatom, ispadao je u prvim kolima bezveznih turnira od još bezveznijih igrača, a nakon što je izletio odmah na početku turnira u Dohi novinaru New York Timesa dao je prilično točnu dijagnozu stanja u kojem se nalazi.

''Kad sam počeo igrati, igrao sam za sestru oboljelu od raka, zatim sam u devedesetima igrao za Hrvatsku koja je bila u ratu, sad više nemam nikakvog razloga da igram'', rekao je Goran. Novinar ga je upitao: ''U redu, sad možda konačno za sebe?'' na što je Ivanišević rezignirano odgovorio: ''Možda, ali ja ne volim sebe baš toliko.''

Kad je Sampras podigao trofej Wimbledona 1998., gotovo nitko tko voli tenis nije bio sretan. Gorana su svi voljeli, Englezi su uvijek govorili da je ionako uvijek bio njihov, a ni ostatak svijeta nije baš otvarao šampanjac dok je gledao uništenog Hrvata i sramežljivo nasmiješenog Amerikanca.

Samprasa nitko nije volio jer nije bio čovjek, nego stroj 

Jednostavno, Samprasa je malo tko volio. Čak ni kod kuće u Americi. Iako je bio rođeni šampion, smatrali su ga dosadnim i bezličnim. Gotovo čitavu karijeru je igrao tako dobro da je izgledalo da je do titula dolazio bez ikakvog napora, a pobjede je smatrao nečim sasvim normalnim tako da im se nije ni veselio.

Andre Agassi ga je nazvao ''robotičnijim od papige'' pa je dodao: ''Zavidim Peteu na njegovoj dosadi. Volio bih da mogu posjedovati njegov spektakularan nedostatak inspiracije i njegov fascinantan nedostatak potrebe za istom.'' Ukratko, njegova igra je bila savršena, ali u svoj svojoj savršenosti nevjerojatno dosadna, lišena bilo kakve drame, neizvjesnosti i uzbudljivosti.

''Kada bi vas brejknuo, uhvatio bi vas osjećaj bespomoćnosti - što sad?'' rekao je jednom Tim Henman, a nakon što je pobjedom u četvrtfinalu Wimbledona 1997. Borisa Beckera poslao u penziju, legendarni Nijemac mu je rekao: ''Kad već moram igrati protiv tebe, mislim da mi je bolje da više ne igram.''

Nakon što je u finalu Wimbledona 1993. pobijedio Jima Couriera, engleski mediji su iz svih oružja udarili po Samprasu i meč su proglasili najdosadnijim u cijeloj povijesti najvažnijeg turnira na svijetu. Englezi su pisali kako su kamere više vremena hvatale princezu Dianu na tribinama nego Samprasove udarce, a naslovi otočkih medija idući dan bili su prilično otrovni.

Urnebesni naslovi engleskih medija nakon finala Wimbledona 1993.

The Daily Mirror se tako poigrao riječima, pa je uz klasičan opis Samprasa ''It's Pete Samprazzzz'', meč nazvao "Bored on the Fourth of July" (Dosadan četvrtog srpnja), parafrazirajući kultni film Olivera Stonea Born on the Fourth of July (Rođen četvrtog srpnja). The Daily Express je napisao da su s više žara i energije osuđenici na smrt išli do vješala, a The Daily Telegraph je napisao kako se Sampras urotio s Courierom da igru beskrajne raznolikosti svede na razinu vuče traktora. 

Međutim, ni izvan terena Sampras nije bio lik oko kojeg se dizala prašina. Njegove presice i izjave za medije bile su toliko beživotne i sterilne, da bi više šarma, uzbudljivosti i duhovitosti mogli vidjeti gledajući kako vlada u prijenosu uživo donosi državni proračun za iduću godinu.

Nikakvih kontroverzi oko Samprasa nikad nije bilo, zapravo, jedina kontroverza oko američkog tenisača je bio zapanjujući izostanak bilo kakve kontroverze što je za šampiona poput njega nezamislivo.

''Mislim da neću ispasti arogantan kada kažem da želim ostati zapamćen kao najbolji tenisač svog vremena. Ja igram tenis, želim da me ljudi pamte po mojim igrama i rezultatima, a ne kao cirkusanta. Naravno, mogao bih izvoditi svašta po terenu, ali to onda ne bih bio ja. Ja nisam takav. Ako me ljudi neće pamtiti po pobjedama i mojoj igri, onda ni ne želim da me pamte'', jednom je Sampras rekao za ESPN odgovarajući na kritike da je dosadan.

Legendarni Nijemac Michael Stich komentirajući Samprasovu dominaciju jednom je rekao: ''Osim tenisa, mene u životu zanima tisuću drugih stvari. Petea zanima samo tenis i to je u redu. Vidite da mu dobro ide.'' Sampras je od malih nogu imao samo jedan cilj ispred sebe. Biti najveći svih vremena i osvojiti najviše Grand Slamova.

Dok su ga svi smatrali bezličnim, on je igrao za povijest 

''Svoju godinu mjerim prema tome kako sam prošao na velikim turnirima i što sam više osvojio tijekom godina, to više želim nastaviti pobjeđivati. Ne gledam na sebe kao na povijesnu ikonu, ali realnost toga je, da, ja igram za povijest", rekao je jednom.

Rođen je 12. kolovoza 1971. u Washingtonu, a odrastao je u Palos Verdesu. Njegov otac Soterios, zvani Sam, bio je zrakoplovni inženjer zaposlen u ministarstvu obrane, a majka Georgia bila je domaćica.

Tenis je počeo igrati sa sedam godina, a kada mu je bilo devet godina, otac je zamolio Petea Fischera, liječnika i igrača amatera, da odigra par poena s njegovim sinom. Fischer je bio toliko impresioniran talentom mladog Petea da je odlučio postati mu trener.

Kao tinejdžer, Sampras je rijetko osvajao juniorske turnire, ne zato što nije bio dovoljno dobar, već zbog toga što je Fischer smatrao da njegov učenik ne treba gubiti vrijeme igrajući sa svojim vršnjacima, već da mora što ući u svijet seniorskog tenisa.

Kad je imao 14 godina, Fischer mu je promijenio bekend s dvoručnog na jednoručni, a ključna promjena bila je odluka da ga odmakne od osnovne linije i da mu forte bude agresivna servis volej igra. Fischer je rekao da će te promjene biti ključne da osvoji Wimbledon i US Open.

''U početku sam igrao kao Michael Chang. Samo sam stajao na osnovnoj liniji i vraćao loptice. Kad sam počeo igrati servis volej, postao sam puno opušteniji. To je bila igra za mene'', rekao je Sampras. Već sa 16 godina postao je profesionalni igrač na Touru, a ubrzo se razišao s Fischerom, smatrajući da ga guši trenerova ambicija i perfekcionizam. ''Želio je staviti svoj mozak u moje tijelo'', objasnio je Sampras.

U rujnu 1990. šokirao je teniski svijet kad je kao 81. igrač svijeta osvojio US Open, postavši najmlađi osvajač tog turnira s 19 godina i 28 dana. Očekivalo se da mladi Sampras nastavi harati Tourom, međutim, to se nije dogodilo. Bar ne odmah. Ključna odluka u karijeri Petea Samprasa bila je ta da za trenera 1992. uzme Tima Gullicksona.

Nekadašnji vrlo dobri igrač parova Samprasu je usadio filozofiju koja će ga kasnije učiniti strojem za pobjede. Naučio ga je teniskom pragmatizmu. Sampras je shvatio da se na terenu ne treba junačiti, da nije potrebno zabavljati publiku teškim i atraktivnim udarcima, već da forsira pametne, ali sigurne udarce.

Zbog Tima Gullicksona je postao najbolji na svijetu, a zbog njega je prvi put pokazao da je čovjek, a ne robot 

Te se filozofije Sampras držao do kraja svoje karijere, koja ga je na kraju učinila najvećim tenisačem svog doba i jednim od najvećih u povijesti. 

Odnos Samprasa i Gullicksona bio je puno dublji od odnosa igrača i trenera. Gullickson je Peteu bio poput oca i jedan jedini put, kad je Sampras iskočio iz svoje uniformiranosti i pred cijelim svijetom pokazao emocije te dokazao da u njemu ipak kola krv, dogodio se u četvrtfinalu Australian Opena 1995. Sampras je prije meča saznao da mu trener boluje od teškog oblika tumora na mozgu i da mu nema spasa. 

Sampras je prva dva seta praktički samo šetao po terenu, odbijao je igrati i gubio je 2:0. A onda, u pauzi između drugog i trećeg seta, netko iz publike je uzviknuo: ''Do it for Tim!'' (Učini to za Tima, op. a.). U tom trenutku se dogodilo nešto nezamislivo. Sampras se emocionalno raspao.

Počeo je plakati, jecati, ali je ustao i uzeo je reket u ruke. Situacija se na terenu promijenila. Brišući suze, Sampras je počeo igrati svoj tenis, onaj svoj savršeni tenis, no situacija je bila prilično bizarna. Sampras je igrao i plakao.

Courier, zbunjen situacijom, valjda da razbije tenzije, u nekoj polušali dobacio je Samprasu: ''Čuj, Pete, ako želiš, možemo mi ovo i sutra završiti.'' Sampras ga je samo bijesno pogledao i ispalio je dva asa. Treba li dodati da je Sampras na kraju pobijedio u tom meču?

U meču, koji je puno toga promijenio u percepciji navijača prema njemu. Prvi put kad je pokazao ljudskost, dobio je poštovanje od do tada nemilosrdne publike. Velika većina onih koji su do tada prezirali njegovu nepodnošljivu lakoću pobjeđivanja, počeli su ga cijeniti shvaćajući da je i on samo čovjek. 

Na Wimbledon 2000. je došao dobrano načet ozljedama, odigrao ga je praktički na jednoj nozi, ali je u finalu ipak pobijedio Patricka Raftera. Tom pobjedom je ispisao povijest. Srušio je s vrha vječne ljestvice Roya Emersona osvojivši svoj 13. Grand Slam naslov. Nakon što je podigao svoj sedmi pehar Wimbledona, rekao je kako osjeća da ima snage za bar još jedan Grand Slam.

Hvala Rogeru Federeru

Iduće godine s 29 godina došao je na Wimbledon kao prvi tenisač svijeta i očekivao je osmu titulu na najdražem mu turniru. Sve je išlo po planu do osmine finala, kad ga je senzacionalno pobijedio anonimni 19-godišnjak iz Švicarske Roger Federer. Taj ga je poraz promijenio, ostao je bez motiva, a i vjerovao je da ga vjerojatno nikad nitko neće skinuti s trona najboljeg svih vremena.

Preskakao je manje turnire, a kad bi se i pojavio na nekom Grand Slamu, prilično bi brzo ispadao. Nakon što je senzacionalno u pet setova izgubio u drugom kolu Wimbledona 20002. od Švicarca Georga Bastla, Samprasa su svi oplakali i poslali u mirovinu. Nitko nije očekivao da se može vratiti, da može pronaći motiv i onu svoju zastrašujuću glad za pobjedama.

Ali, zašto i bi? Pa srušio je Emersonov rekord i postao je najveći svih vremena. No Samprasa je proganjala rečenica koju je dao nakon finala Wimbledona dvije godine ranije: ''Imam snage za još jedan.'' A Pistol Pete nije bio čovjek koji se tek tako razbacivao velikim riječima i obećanjima.

Samo par mjeseci kasnije u finalu US Opena pobijedio je Agassija i osvojio je svoj 14. Grad Slam. Nakon što je primio pehar voditelj svečane ceremonije ga je upitao misli li da će itko ikad srušiti taj rekord od 14 Grand Slamova.

''Ne znam, bit će to jako teško. No, tko zna, možda baš u ovom trenutku dok ja ovo govorim u nekom parku igraju neki klinci koji će me prestići'', rekao je Sampras kroz osmijeh, a na te riječi su se i voditelj i publika slatko nasmijali. Nisu ni slutili koliko je Pete bio u pravu. 

Na koncu, jedan od tih klinaca već ga je pobijedio godinu dana ranije u Wimbledonu. I dobro da je, jer da nije, Split vjerojatno nikad ne bi imao onakav doček niti bi itko ikad napisao: ''Fala kurcu, Gorane.''