DVIJE i pol godine nakon rastanka s Hajdukom Saša Bjelanović vratio se u hrvatski nogomet kao sportski direktor Istre 1961, u istu ulogu koju je imao godinu i pol na Poljudu. Bivši napadač koji je većinu karijere proveo u Italiji u međuvremenu je radio kao skaut Atalante, ali u Pulu su ga privukli izazov i posao koji mu se više sviđa i donosi veću odgovornost.

Bjelanović se s 43 godine, nakon više od dva desetljeća, vratio u klub u kojem je proveo pola sezone na posudbi iz Dinama. Kao Zadranin gravitirao je Hajduku, ali na Poljud je stigao tek nakon igračke karijere, koja ga je odvela od Zadra preko Dinama i Istre do Varteksa. Zatim je proveo 12 godina u Italiji, u kojoj je igrao za Atalantu, Torino, Veronu te druge prvoligaške i niželigaške klubove.

U Hajduku je radio kao šef skauta, pomoćnik sportskog direktora Branca, a zatim i kao njegov nasljednik godinu i pol. Kao i većina onih koji na Poljud ne donesu trofej, bio je na velikom udaru kritika. U razgovoru za Index otkrio je na što je najviše ponosan iz tog razdoblja i u čemu je griješio te je rekao da je siguran da će mu to iskustvo pomoći u novom poslu u Puli.

Objasnio je kakav mu je plan s Istrom i kako nadomjestiti odlazak najboljeg igrača specifičnih karakteristika, kao što je Dion Drena Beljo, te što očekuje od pobjednika reality showa Utakmica života, koji je u kadru Istre.

Foto: Miranda Cikotic/PIXSELL

Kako je protekao prvi tjedan na novom poslu?

Nije idealno doći na sam početak priprema za kretanje s radom jer se za taj rad trebalo pripremiti ranije, ali znao sam što me čeka i vidio sam to kao izazov, a ne problem. Kao i svi klubovi iz ovog dijela HNL-a, imamo određenih problema i teško je očekivati da su momčadi već formirane. Puno razgovaram s trenerom Garcijom i s njim pokušavam pronaći igrače koji profilom najviše odgovaraju kako njegovu stilu igre tako i klupskoj politici oslanjanja na mlade igrače i njihove kasnije transfere.

Prošlu sam godinu bio izvan HNL-a i radio na drugim razinama, pratio sam HNL, ali trener ima bolji uvid u igrače i stanje momčadi. Izuzetno je važno imati dobru komunikaciju, biti otvoren, imati sinergiju i onda je lakše doći do odluke koji igrače odlaze ili ostaju.

S obzirom na strane vlasnike i stranog trenera, je li dovođenje hrvatskog sportskog direktora logičan ili neobičan potez?

I prošle godine sportski direktor je bio Hrvat, Dario Dabac, iako je uz njega bio i Španjolac. Meni je u priči koja mi je izložena najvažnije to što će se sportska politika voditi isključivo iz Pule, ideja da imam autonomiju u izboru igrača, jer moraš je imati kad preuzimaš odgovornost. Volim preuzimati odgovornost, a ne da mi se nameću rješenja. Cijela ideja je izazov jer imamo manji budžet nego inače, ali tim će biti veće zadovoljstvo ako budemo uspješni.

Dakle, ne može se dogoditi da Vam odjednom nametnu ili uzmu nekog igrača?

Baskonia grupa ima klubove u nogometu, košarci i nekim drugim sportovima, oni sve amenuju, ali neće se uplitati u izbor igrača. Oni i žele nekoga tko će to voditi odavde, da se ne troše. Onaj tko plaća, njega se pita, ali ne o tehničkom izboru igrača, nego o financijskim gabaritima.

Ali kad je više klubova u istom vlasništvu, sve je stvar dogovora, neće biti nametanja na silu. Ako imamo pomoć grupe u financijskom, organizacijskom ili igračkom smislu, ona može biti samo dobrodošla ako podržavamo tu odluku.

S obzirom na igrače koji su otišli, koliko trebate prinova za prvu momčad i koliko Vam u tome mogu pomoći iskustva i poznanstva iz Italije, kojoj Istra ionako gravitira?

Ja generalno volim mlade igrače i dajem im podršku, nije me strah poginuti s njima, ali najgore im je davati nespremnima da igraju. Pokušat ćemo isprofilirati mlade domaće igrače iz akademije koja se jako popravila, imamo nekoliko itekako zanimljivih mladića u prvom kadru. Naglasak je na domaće igrače, ali ne isključujemo strance niti imamo što protiv njih.

Istra je zadnjih deset godina slabo koristila svoj prodajni potencijal i blizinu Italije, mislim da joj se može puno bolje otvoriti. Naravno da ću koristiti svoja poznanstva u Italiji i za dolaske i za odlaske igrača.

Foto: Bjelanović kao igrač Torina (Profimedia)

Imamo sasvim dovoljno igrača u kadru, priključili smo dosta juniora ili povratnika s posudbe. S vremenom će biti dolazaka i odlazaka, otišlo je 6-7 igrača, sama matematika nalaže da su te pozicije sad popunjene mladima koje tek treba provjeriti koliko su u stanju preuzeti ulogu prvotimca a da im se ne nameće preveliko opterećenje i odgovornost. Treba im dati najbolje uvjete za razvoj uz starije i iskusnije igrače.

Nedvojbeno će najteže biti nadomjestiti Belju. Hoćete li tražiti igrača baš njegovog specifičnog profila?

Beljo je putokaz na kojem gradimo priču za potencijalne nove napadače. On i Šutalo, koji je tu bio godinu ranije, pokazuju da je klub sve bolji u razvoju igrača. Generalno nema pritiska, Istra je mirna, zapravo premirna za nogomet. Kad ode netko tko je zabio 20 golova, nije ga lako nadoknaditi, ali kad je dolazio, malotko se nadao da će imati ovakvu sezonu. Ima profila igrača koji su potencijalno slični Belji, razgovaramo s njima i pokušavamo ih dovesti, ali oni su oklade, mladi igrači koji se tek moraju dokazati.

U kadru Istre je i Kristijan Kopljar, pobjednik reality showa Utakmica života. Kakav je njegov status?

Ima određene kvalitete, sigurno da je prva liga iskorak za njega, na pripremama djeluje jako dobro i istražit ćemo ideju s trenerom. Nećemo stavljati pritisak na njega, bit će uz nas i donosit ćemo zaključke kad budemo znali više. Plaća ga reality, a ako procijenimo da nam može pomoći, bit će nam drago da ostane. On je tu s dosta mladih igrača koje gledamo i tražimo najbolju sliku.

U Istri ste kao mladi igrač 2000. igrali pola sezone na posudbi iz Dinama. Što se promijenilo od tada?

U prvih sedam dana nisam ni izašao iz ureda, odnosno hotelske sobe, osim na treninge, pa mi je teško procijeniti, ali stvorio sam tada dosta poznanstava i izvan nogometa i bit će mi drago vratiti se u to vrijeme. Došao sam kao klinac s 20 godina, kada su okosnicu činili stariji domaći igrači iz Istre, bila je to OK priča. Ja sam došao odigrati što bolje, pokazati sebi i klubu koji me tu poslao da sam igrač za njih. Bilo je to pozitivno iako kratko iskustvo. Igrao sam i napredovao.

Koje ste područje pokrivali kao skaut Atalante i je li klub doveo kojeg igrača na Vašu preporuku?

U Atalantu sam došao prošlog ljeta na poziv tadašnjeg sportskog direktora Sartorija, jednog od najboljih u Italiji, s kojim sam bio u dobrim odnosima i kao igrač. Bilo mi je to korisno iskustvo, druga funkcija, puno putovanja, tražio sam igrače u drukčijim gabaritima od HNL-a.

Vidio sam se u Atalanti, imao ugovor na tri godine, bio sam međunarodni skaut prve momčadi zadužen za istočnu Europu. Ali Atalanta je posljednjih 7-8 godina napravila ogroman iskorak u svim segmentima, dosta rade unaprijed i igrače koje dovode već su pratili dvije godine. Ja sam došao pred kraj prošlog ljetnog prijelaznog roka, pa će se tek sada ili kasnije vidjeti rezultati onog što sam ja radio.

Jeste li gledali film Hustle, koji dobro dočarava život košarkaškog skauta? Ima li sličnosti?

Jesam, i zaista je tako, preskakanje rođendana, žrtvovan je obiteljski dio života, moraš stvarno imati kompromise i razumijevanje obitelji jer živiš u hotelima, na putovanjima, utakmicama... Moraš imati strast za tim i onda je puno lakše. U odnosu na posao sportskog direktora, živiš u komfor zoni jer odgovornost skauta nije velika, a ja volim više odgovornosti i tenzija, pomalo je mazohistički živjeti tako po cijeli dan.

Tenzija sigurno nije falilo u Hajduku...

Hajduk mi je bio vatreno krštenje. Počeo sam s Vučevićem kao šef skauta pa sam radio kao pomoćnik sportskom direktoru Brancu, a onda sam, bez forsiranja i prevelike želje, prihvatio njegovo mjesto kao v.d., jer nisam ni mislio da ću tu ostati dugo, pa sam ostao i dulje od planiranog.

Bilo je intenzivno, ali ako se misliš baviti takvim poslom, na to moraš biti spreman. Kako kažu Talijani, htio si bicikl, sad pedaliraj. Ali bilo je to ogromno iskustvo u vrlo specifičnim uvjetima koje mi je pomoglo u budućim stvarima.

Ni godinu i pol, a kažete predugo. Pa što se može u ulozi sportskog direktora napraviti u to vrijeme?

Ako gledamo uspješne tvrtke, sve imaju strukture s kontinuitetom u radu. Problem Istre, Hajduka i mnogih naših klubova su česte promjene trenera, sportskih direktora, igrača... Ako želiš sve sustavno posložiti, to je višegodišnji posao, a umjesto toga traže se instant rješenja, a to donosi žurbu i improvizaciju i lako se pogubiti, pa kukati i tražiti alibije.

Uloga sportskog direktora u Hrvatskoj ne postoji dugo. Kod nas vlada mišljenje da on određuje cijelu sportsku politiku, ali on samo provodi strategiju kluba, a ne govori što se i kako treba raditi. Strategija kluba je izuzetno važna i na temelju nje se dovodi sportski direktor jer netko je bolji za dovođenje mladih igrača, netko za lov na rezultat, netko za oboje.

Malo klubova u Hrvatskoj ima dugoročne strategije i puno se improvizira, ali počeli su pozitivniji pomaci, Hajduk je recimo krenuo sa strategijom...

Na koliko ste potpisali s Istrom?

Na dvije godine. Ali ja sam sebi najveći kritičar, papir je važan, ali najvažnije je da kad se pogledaš u ogledalo, znaš koliko si napravio i vidiš li se tu ili ne. Dvije godine je u nogometu dugo razdoblje, ali u kontekstu stvaranja nije dugo.

Kakva je razlika u uvjetima rada sportskog direktora u Istri u odnosu na one u Hajduku?

Smetalo mi je što se u javnosti smatralo da je Hajduk neorganiziran klub jer ja iz iskustva mogu reći da je izuzetno organiziran. Ima puno ljudi koji izuzetno kvalitetno rade na svim funkcijama. Ne treba uspoređivati uvjete u Hajduku i Istri jer se Hajduk po organizaciji može mjeriti s nekim europskim klubovima.

Klubovi iz donjeg dijela su dosta financijski ograničeni i nemaju ljude za sve, pa moraš raditi više poslova zbog kojih gubiš fokus, ali moraš ih preuzeti i raditi, biti svestran, raditi i ono što ti nije u domeni, što bi drugdje neki drugi ljudi radili. Ali to je i stvar poniznosti, koliko nešto stvarno želiš.

Na primjer?

Recimo, da i nakon mene ostane baza podataka o igračima koje smo gledali ili su nam se nudili jer je tako lakše ući u posao nego kad dođeš i sam imaš 500 igrača za pogledati.

Smatrate li da ste kao sportski direktor Hajduka bili uspješni ili neuspješni?

Sigurno sam dao sve od sebe, a je li bilo uspješno? Hajduk je specifična sredina u kojoj malotko uspije i uvijek se sve osporava. Treba gledati i okolnosti u kojima se radilo. Atmosfera i negativa oko kluba bila je na maksimumu, pogotovo nakon Brbićeva povratka, destrukcija na svim razinama.

Foto: Milan Sabic/PIXSELL

Radi se u okviru ciljeva koji su postavljeni. Brbić i Huljaj su mi dragi, ali vodili su se onim što je bilo najvažnije, a to je da financijski stabiliziraju klub. Tako se bilo teško upuštati u borbu s Dinamom, koji je bio prejak. Pokušavali smo u okviru gabarita dovoditi igrače za razvoj i prodaju.

Sad je Hajduk u fazi kada otvoreno ide na rezultat, kupuju se stariji igrači, što je opravdano ako je to cilj. Jakobušić je napravio sjajan posao, doveo svu hajdučku javnost na svoju stranu, što apsolutno nije lako, ali s energijom poput njegove sve je lakše. Ali nemam vremena za fokusirati se na Hajduk. Želim mu puno sreće, ali moram misliti na svoj klub.

Što smatrate svojim najboljim, a što najgorim potezom u Hajduku?

Godinu dana ranije bio sam u B momčadi pa je prvo što sam napravio bilo potpisivanje ugovora s Bradarićem, Nejašmićem, Šegom, Palaversom i Teklićem. Dao sam im mogućnost da se priključe prvoj momčadi i kod trenera Kopića smo inzistirali da budu dio rotacije.

Tog smo ljeta prodali Radoševića, Kožulja, Tomu Bašića, Savvasa, da se isforsiraju mladi igrači nauštrb rezultata. Promovirali smo te klince, doveli Stanka Jurića i oni su bili kapital koji je Hajduku donio puno novca. To mi je cilj i u Istri.

Bilo je pogrešaka na početku jer sam ušao u funkciju bez podrške ljudi oko sebe, prvih mjesec i pol radio bez predsjednika... Neki moji potezi bili su preuranjeni, neke se igrače moglo pričekati, ali nije bilo komunikacije. Iduće sezone doveli smo Posavca, Jakoliša, Čolinu, Dolčeka, mlade igrače za razvoj.

Doveli smo i Eduoka, koji je sad osporavan, ali njega smo doveli na inzistiranje trenera Oreščanina, a došao je dan prije nego što je on smijenjen zbog ispadanja od Gzire. Tako da ga je naslijedio drugi trener, ali dobro je odradio sezonu. Imao sam grešaka, ali ponosan sam što sam pokušao isforsirati mlade igrače koji su donijeli preko 15 milijuna eura dobiti.

Za Hajduk nikad niste zaigrali iako ste iz Zadra, koji mu gravitira. Ali otišli ste u Dinamo. Kako to?

Tri godine sam im bio pred nosom dok sam od 17. do 20. igrao u Zadru, ali nikad nije bilo konkretnog interesa, nego sam se valjda ja njima trebao ponuditi. Bio sam navijač Hajduka, iz grada koji mu gravitira, i naravno da bi mi bilo drago, ali uvijek je bila neka pasiva.

I onda mi se otvorila mogućnost da iz Zadra, gdje smo godinu dana bili bez plaće, a klub je uskoro bankrotirao, dođem u Croatiju, koja je trebala predstavljati i igrački i financijski iskorak. Ali generalno, pitao sam se zašto iz Hajduka nitko ne zove. Ako je postojala dobra volja, moglo se lako stupiti u kontakt. Uvijek je bilo tako, odgađale su se odluke, nije bilo spremnosti da se na rizik dovede igrača i vidi se je li pravi.

Dinamu je bilo lakše pokupiti sve, više me doveo da me Hajduk ne uzme nego što sam mu trebao. Te smo godine došli ja, Bazina, Pilipović, Pavlović, ne jer smo im trebali za ekipu, nego da ne bismo otišli u Hajduk. Tada je cilj bila Liga prvaka. Za trenera su doveli Osvalda Ardilesa, koji se nije brinuo za mlade igrače koji nisu u prvom planu. Nakon što se kroz pripreme vidjelo da to nije to, tražio sam posudbu i otišao u Istru. Onda je došlo turbulentno razdoblje, promjena imena, novi ljudi u klubu i nakon toga otišao sam u Varteks.

Tamo ste ostavili odličan dojam...

Tada je Varteks bio u vrhuncu rezultatskih uspjeha, ali nakon godinu dana nas je napustio Anđelko Herjavec, koji je bio mozak, alfa i omega kluba. No i nakon toga smo imali izuzetne rezultate, igrali Europu, finale Kupa, ali ja sam zbog ozljede propustio kraj sezone.

Ostatak karijere proveli ste u Italiji, uz dva kratka odlaska u Cluj. Je li ikad bilo interesa nekog od velikana Serie A?

Bilo je prije nego što sam došao u Italiju, tada mi je agent bio Naletilić, a u Varteksu sam na polusezoni zabio 26 golova u 26 utakmica. Bili smo na pregovorima s Milanom, koji me vidio kao razvojnog igrača za posudbu, ali bila im je popunjena kvota stranaca.

Ali i tada bih vjerojatno završio u drugom klubu, samo kao igrač Milana. Poslije nije bilo interesa jer nisam bio igrač za tu razinu, ali zadovoljan sam karijerom jer uvijek treba gledati gdje si počeo, što si prošao... Igrao sam u Italiji 12 godina, što nije lako, jer ne bi me zadržali da nisam vrijedio.

Što Vas je odvelo u Rumunjsku, i to dvaput?

Došao sam na poziv trenera Talijana jer su se plasirali u skupinu Lige prvaka, ali nakon mjesec dana puknula mi je košćica u stopalu i izgubio sam 2-3 mjeseca. Kad smo ispali iz Europe, trener je dobio otkaz, a meni se otvorila prilika da se vratim u Atalantu.

Foto: Bjelanović na utakmici Cluja i Manchester Uniteda (EPA)

Nikad prije nisu dvaput doveli istog igrača, a mene su nakon godinu i pol tražili da se vratim, kada su opet ušli u grupnu fazu Lige prvaka. To je najjači klub u Rumunjskoj, a to mi iskustvo pomaže i danas jer imam poznanstva i uvid u ligu.

Imate i UEFA-inu trenersku PRO licencu, mislite li da ćete se ikad okušati kao trener?

Nikad ne reci nikad, ali nisam je zbog toga položio. Da bi bio licencirani sportski direktor u Hrvatskoj, moraš biti i licencirani trener, dok u Italiji ne smiješ imati obje istovremeno, nego da bi se bavio jednim poslom, drugu moraš zamrznuti. Ali u Hrvatskoj sportski direktor mora biti i licencirani trener i isključivo zato sam završio za trenera u Italiji, jer mi daje mogućnost rada u Hrvatskoj. Ne vidim se kao trenera.