NAKON četiri kola grupne faze Eurobasketa Hrvatska ima polovičan, realno i očekivan učinak. Tijesno je izgubila od favoriziranih Grka i domaćina skupine Talijana, uvjerljivo svladala nedoraslu Veliku Britaniju i provukla se protiv neugodne, ali ipak talentom deficitarne Estonije. Nokaut-fazu već je osigurala, a u četvrtak u 14:15 igra protiv Ukrajine (3-1) za što bolji plasman od drugog do četvrtog mjesta i izbjegavanje Srbije u osmini finala.

Ako ove godine nema nikakvih iluzija o medalji i osnovni je cilj bio izbjeći sramotu ispadanjem u skupini, ove se četiri utakmice mogu ocijeniti dovoljnim. Naime, u izostanku visokog rezultatskog imperativa za višu ocjenu jako je važan dojam koji će reprezentacija ostaviti svojom igrom i zalaganjem.

Hrvatska ima najviše skokova na Eurobasketu, ali to nije dobra vijest

Zalaganje, agresivnost i usredotočenost na zadatak često se jako dobro ogledaju u statistici skokova. A Hrvatska je s 43.3 skoka po utakmici, uz Litvu, najbolja skakačka momčad Eurobasketa. Ako se izdvoje samo obrambeni skokovi (34.3), Hrvatska ih jedina na prvenstvu ima više od 30 po utakmici i uvjerljivo je najbolja.

Ali ta statistika samo maskira najveći problem momčadi Damira Mulaomerovića. Hrvatska po utakmici upućuje 61 šut iz igre i 17 slobodnih bacanja, a njeni protivnici 71.8 šuteva iz igre i 18.5 slobodnih bacanja. Ta razlika od gotovo 12 napada direktna je posljedica ogromnog broja izgubljenih lopti i dopuštenih skokova u napadu. Hrvatska obrana generalno je vrlo dobra i dosadašnje je protivnike limitirala na ukupno tek 38% šuta iz igre, no malo joj je to vrijedilo kad u napadu često nije znala što će s loptom.

Najgora po izgubljenim loptama

Hrvatska po utakmici ima čak 17.3 izgubljene lopte, po čemu je uvjerljivo prva na Eurobasketu. Osim toga, Hrvatska protivnicima dopušta osjetno više ofenzivnih skokova (12.3) nego što ih sama ostvaruje (9.0, po čemu je 21. od 24 reprezentacije). Hrvatska postiže samo 3.8 poena iz drugih šansi, a njeni protivnici čak devet.

Igrom slučaja ta razlika od pet poena identična je razlici kojom je Hrvatska izgubila od Italije i za poen veća od poraza od Grčke. Ne treba tvrditi da bi bez te razlike Hrvatska dobila te dvije utakmice, ali jasno je koji su njeni najočitiji problemi, čije bi generalno ublažavanje moglo donijeti drukčiji ishod u tijesnim završnicama.

Oba su se problema najviše osjetila odmah na startu protiv Grčke, ali to je bilo i za očekivati jer Grci su s braćom Antetokounmpo fizički nadmoćnija momčad, što je uglavnom presudno u borbi za skok i čvrstoću u obrani. 

Hrvatska je protiv Grčke generalno igrala dobru obranu i dopustila joj samo 39% šuta iz igre, ali Grci su utakmicu završili s čak 14 šuteva iz igre više i 12 slobodnih bacanja više od Hrvatske zbog ogromne razlike u ofenzivnom skoku (16-4) i izgubljenim loptama (hrvatskih 18, grčkih 9).

U sljedeće tri utakmice Hrvatska je redom dopuštala po 11 ofenzivnih skokova. Estonce i Talijane čak je blago nadjačala u tom segmentu, ali nije uspjela to konkretizirati poenima iz drugih šansi. Talijani su nam, baš kao i Grci, zabili čak 13 poena iz drugih napada.

Razlika koja je presudila

Problem izgubljenih lopti je ostao, ali tek protiv Italije ozbiljno je naškodio rezultatu jer su domaćini skupine postigli 18 poena iz hrvatskih 18 izgubljenih lopti, a Hrvatska tek osam iz devet talijanskih. Dok su u prethodnim utakmicama izgubljene lopte često završavale izvan terena ili zaustavljanjem igre, ovaj put odlazile su direktno u talijanske ruke i izazivale brze kontranapade.

Razlika od 10 poena nakon izgubljenih lopti i pet nakon ofenzivnog skoka bila je više nego dovoljna da vaga u okršaju inače podjednakih protivnika ode na talijansku stranu.

Igrači se ne poznaju

Izgubljene lopte uvelike su posljedica neuigranosti, nedostatka kemije u momčadi i nedovoljnog poznavanja suigrača, što ne čudi s obzirom na to da se ova momčad prvi put okupila tri tjedna prije Eurobasketa, s gomilom igrača koji nikad nisu igrali zajedno ili su to činili vrlo rijetko i u velikim razmacima. Kostur ekipe je isti, ali nije igrao zajedno od Europskog prvenstva prije pet godina.

Mnoge od tih izgubljenih lopti posljedica su nesporazuma ili panične reakcije uslijed neuigranosti u napadu. Najbolji primjer može se izvući iz zadnje dvije minute susreta s Estonijom. Kruno Simon bio je ključni igrač završnice, ali je i napravio dvije vezane greške koje mu nisu ni pripisane, a mogle su skupo koštati reprezentaciju.

Karlo Matković oduševljavao je navijače zakucavanjima iz alley-oop dodavanja jer je to ono što najbolje radi i čemu je najskloniji. U trenutku kada se Matković krenuo odraziti za hvatanje loba, Simon mu je dodao loptu u ruke, od kojih se odbila u aut. Matković nije bio spreman na to, ali odgovornost za izgubljenu loptu je na 37-godišnjem veteranu koji bi trebao bolje znati sklonosti mladog suigrača.

U idućem napadu Simon je predugo držao loptu, a onda je pod pritiskom dvojice Estonaca na silu dodao Šariću, koji ju je zatim neshvatljivo izgubio u driblingu. Tu je pogreška svakako Šarićeva, ali Simon ga ne bi ni doveo u tu situaciju da se na vrijeme riješio lopte.

Šarićeva zahrđalost

Šarić je svakako posebna priča kad se govori o izgubljenim loptama. Protiv Italije ih je imao čak šest pa je s prosjekom od 3.3 na visokom petom mjestu Eurobasketa, a visoko su i Zubac (2.8) te Bogdanović i Simon (po 2.3).

Na Šariću se još itekako vidi zahrđalost nakon više od godinu dana pauze zbog ozljede koljena. Protiv Grčke je imao vrlo zahtjevan match up za povratnika u braći Antetokounmpo i bolno je bilo gledati ga kako se nakon spinova u reket zabija u taj zid. Ali i protiv fizički slabijih suparnika nastavio je s trendom nesnalaženja kad ga se udvoji, što je znalo rezultirali gubitkom kontrole nad loptom ili dodavanjima na tribine. Ona spomenuta pogreška protiv Estonije samo je najbizarnija.

I ostali naši igrači često upadaju u iste probleme. Iako je to izuzetno arhaičan model igre, najbolji hrvatski igrači i dalje su vrlo skloni post-upu. Zubac, Šarić, Bogdanović i Hezonja redom vole napadati leđima okrenuti prema košu, gurati se prema njemu, a onda sijevnuti brzim spinom i polaganjem ili okretom i šutom iz pada. 

To je spor i predvidiv način napadanja pri kojem ostala četiri igrača mogu biti korisna samo ako se na pravoj strani otvore na šut i prime pravovremenu povratnu loptu ili budu spremni na napadački skok nakon izvjesnog promašaja. Mulaomerovićevi igrači ni jedno ni drugo nisu uspješno radili.

Dovođenje Smitha nije riješilo problem

I tako se vraćamo na samu srž problema, odnosno neuigranost. Iako nakon time-outa Hrvatska često izgleda dobro, što je za pohvalu izborniku Mulaomeroviću, prebrzo odstupa od organiziranih akcija, kojih nema puno. U dugim razdobljima hrvatski napadi su tromi, bezidejni i zastarjeli. 

Tečnost napada previše ovisi o čvrstim blokovima Ivice Zupca koji otvaraju prostor bekovima za prodore ili unošenje nereda u protivničku obranu. No Zubac prečesto postavlja lažni blok i juri prema košu očekujući dodavanje ili priliku za skok, a Simon (fizičkom brzinom) i ostali bekovi (brzinom razmišljanja) nisu na razini na kojoj je naviknuo to raditi u NBA ligi.

Očekivalo bi se da tečnost napada konačno neće biti problem nakon naturalizacije Amerikanca Jaleena Smitha, ali ni on ga zasad ne može riješiti. Iako je uvjerljivo najbolji hrvatski asistent s 5.3 dodavanja po utakmici, dojam je da mu je lopta prerijetko u rukama nakon što je prevede preko centra. I dalje je premalo igre i kombinatorike, a previše oslanjanja na individualna rješenja, posebno kad je Bogdanović jedini koji ih u kontinuitetu može realizirati.

Dobar dio razigravačkih dužnosti, uz Simona, i dalje imaju Bogdanović i Hezonja, dok Amerikanca često tek zapada da očajnički baca loptu na koš s istekom napada, nakon što ostali ništa nisu uspjeli smisliti. S obzirom na to da igrače s kojima dijeli dres poznaje jedva mjesec dana, nije realno očekivati da zna baš sve njihove prednosti i mane, gdje i kada najviše vole dobiti loptu i koliko je to dobro za momčad.

Smith je očito igrač kvaliteta kakve nijedan Hrvat nema, od atleticizma na poziciji playmakera preko sposobnosti pritiska po cijelom terenu do pregleda igre i prodornosti pod koš. Sve te karakteristike pokazivao je na većini utakmica, ali još nije naučio kako ih najbolje stopiti s vrlinama svojih suigrača. Za to ipak treba više vremena.

A vremena nema jer Hrvatske na velikom natjecanju neće biti barem do 2025., kada se igra Eurobasket za koji je nedavno uspješno započela pretkvalifikacije. Smith će svakako biti od ogromne pomoći na putu do tog Eurobasketa, u kvalifikacijskim prozorima bez NBA igrača.

Ali da bi Hrvatska pobijedila Ukrajinu, a zatim i premašila minimalni cilj ulaska u osminu finala, Smith bi trebao imati veću kontrolu nad igrom, koja svojom napadačkom tečnošću ne daje previše nade u takav rasplet.