SJEĆATE li se Čuda u Krakowu? Tog 27. siječnja 2016. hrvatska rukometna reprezentacija u zadnjem kolu četvrtfinalne skupine trebala je pobjedu od 11 golova razlike protiv domaćina Poljske. One moćne Poljske s Bieleckim, Jureckim, Syprzakom, golmanom Szmalom, koja je uz pomoć 15 tisuća vatrenih navijača u Tauron Areni trebala samo odraditi formalnost - plasirati se u polufinale Eura i neuvjerljivu, sporu i umornu Hrvatsku Željka Babića poslati kući.

Što se dogodilo? Čudo. Hrvatska je trebala pobjedu od 11 razlike, a završilo je +14. Bila je to utakmica koju je jako teško racionalno objasniti i analizirati. Hrvatski igrači izgledali su kao neka druga momčad, kao da je netko drugi obukao njihove dresove i na parketu prebio Poljake.

Igra kakvu su hrvatski igrači prikazali par dana ranije u teškim porazima protiv Norveške i Francuske nestala je, a tog 27. siječnja vidjeli smo momčad koja je od prve sekunde letjela terenom. Dekadentni i zastarjeli rukomet koji smo gledali ranije na turniru zamijenio je moderni, lepršavi i brzi, koji je pomeo Poljake i odveo Hrvatsku u polufinale protiv Španjolske. 

Španjolci su godinama lomili Hrvatsku tjerajući je da igra kako ona želi

Na krilima te veličanstvene pobjede čitav rukometni svijet vidio je Hrvatsku kao favorita protiv ''dosadne i stare" Furije. No španjolski izbornik Manolo Cadenas u potpunosti je nadmudrio Željka Babića. Postavio je igru tako da je utakmicu odveo na svoj mlin, usporio je ritam i predvidljivošću odveo svoju ekipu u finale.

Babić je na toj utakmici napravio nekoliko grešaka, između ostalog, na vrata je stavio Mirka Alilovića umjesto Ivana Stevanovića, koji je protiv Poljaka odigrao utakmicu karijere. Bilo je tu još nekoliko sitnih pogrešaka, ali ključno je bilo to što je nasjeo na španjolski trik i tako izgubio finale. 

Sličnu utakmicu Hrvatska i Španjolska odigrale su u finalu Eura prije četiri godine. Hrvatska je u polufinalu senzacionalno nakon produžetaka pobijedila favorita za zlato Norvešku, odigrala je iznad svih očekivanja i aktivnim i progresivnim rukometom srušila Sandera Sagosena rasplakavši 17 tisuća navijača Norveške u Tele2 Areni u Stockholmu.

U finalu gotovo identična priča kao u Poljskoj. Nestale su atrakcija, brzina i fluidnost hrvatskih rukometaša. Igralo se baš onako kako su Španjolci htjeli. Teško, tvrdo, na malo golova. U takvom raspletu, koliko god se Hrvatska trudila, Furija je bila u prednosti i na kraju došla do zlata. 

Perkovac je razmontirao Španjolsku odbijajući igrati onako kako ona želi

U oba susreta na koje smo podsjetili Hrvatska je izgubila jer je pristala igrati onako kako su Španjolci željeli. Na otvaranju EP-a 2024. u Njemačkoj dogodilo se upravo suprotno. Pomlađena reprezentacija Gorana Perkovca razvalila je Španjolce 10 razlike zabivši im čak 39 golova i nanijevši im najteži poraz na Euru u povijesti. Naravno, koliko god bili oduševljeni onim što smo vidjeli u dvorani u Mannheimu, moramo biti realni i složiti se da je ta utakmica bila baš kao i ona u Krakowu - teško objašnjiva i još teže razumljiva.

Naime, kako objasniti to što je španjolski golmanski par od 37 udaraca uhvatio samo jednu loptu, i to onu u 55. minuti na prazna vrata s polovice Hrvatske? Da priča bude još luđa, španjolski vratari nisu neki europski prosjek, već golmani vrhunske klase.

Vratari Barce i Magdeburga imali su jednu slučajnu obranu od 37 udaraca

Barcelonin Gonzalo Pérez de Vargas već je godinama među top 3 najbolja golmana svijeta, a Sergey Hernandez Ferrer stoji među vratnicama aktualnog prvaka Europe Magdeburga. Također, tko je mogao očekivati da će veliki stručnjak Jordi Ribera već u 16. minuti zatražiti drugi time-out jer je u samom začetku utakmice vidio da ne zna što bi napravio protiv ekipe koja je u Njemačku došla kao velika nepoznanica i s puno upitnika?

Zaista, baš kako je rekao Mirza Džomba u komentaru za Index, teško se sjetiti kad je hrvatska rukometna reprezentacija odigrala tako savršenu utakmicu bez potrebe da do kraja strepimo hoćemo li, ničim izazvani, sami sebi zakomplicirati život i siguran trijumf dovesti pod znak pitanja. 

Od Londona 2012. nismo vidjeli ovakvu Hrvatsku

Dojma smo da još od Igara u Londonu 2012. hrvatska rukometna reprezentacija nije igrala tako brzo, atraktivno, napadački ubojito, obrambeno nemilosrdno. Posljednjih godina Hrvatska je praktički igrala bez krila, koja su uglavnom pasivno stajala u kutu terena i gledala što će, najčešće na silu, napraviti Domagoj Duvnjak, Luka Cindrić i Igor Karačić.

Ne sjećamo se kad je posljednji put Hrvatska nekoga iz samog svjetskog vrha razbila tempom, brzinom i imaginacijom. Kad je Luka Cindrić zabio nakon brzog centra na početku drugog poluvremena, a Tin Lučin iza leđa odbojkaški dodao za Marina Jelinića na lijevo krilo - baš kao što je nekoć bez gledanja Pero Metličić hranio loptama Mirzu Džombu, a nešto kasnije Marko Kopljar Ivana Čupića - bilo je jasno da je Goran Perkovac drastično promijenio tvorničke postavke reprezentacije i da ćemo do kraja gledati nešto što nismo vidjeli već godinama - Hrvatsku koja igra moderno, koja se ne boji i koja zna po što je došla. 

Bez imalo straha, treme i kočnice, igrači Gorana Perkovca krenuli su od prve minute. Energetski su razvalili Španjolce u oba smjera pokazavši da imaju bogate rezerve uigranih akcija, kako u igri šest na šest, tako i u tranziciji.

Hrvatska je primila 29 golova, a obrana je odlučila utakmicu

I kad je bila najjača na svijetu, Hrvatska je medalje osvajala obranom. Iz granitne, aktivne i efikasne obrane u pravilu su dolazili lagani golovi. Kad primiš 29 golova, malo je neobično reći da je obrana odlučila utakmicu, no ovaj put zaista je bilo tako. 

Jednostavno, Perkovac je odlučio postaviti igru tako da mu igrači lete, da trče brže, više i jače od protivnika, a u takvom run and gun rukometu bitno je zabiti više od protivnika. A ovih +10 i 39 postignutih golova protiv reprezentacije koja je na posljednja tri Eura uzela dva zlata i jedno srebro dokazuje da je Perkovac pogodio kad se odlučio na brzi rukomet čak i po cijenu tehničkih grešaka. 

Tin Lučin i Ivan Martinović odigrali su maestralno, no od njih smo to i očekivali. Možda ne baš da pruže rukometno savršenstvo, ali znali smo da se radi o fantastičnim mladim igračima koji imaju potencijal za sam svjetski vrh.

Nije nas previše iznenadila ni sjajna utakmica Marija Šoštarića, novopečenog reprezentativca i maestralnog strijelca, koji je protiv Furije pokazao zbog čega je u jednom trenutku u dresu Pick Szegeda bio prvi strijelac Lige prvaka. 

Potez s Duvnjakom bio je ključan na više razina

Ipak, s nekoliko odluka Perkovac je šokirao Španjolce, ali i hrvatske navijače. Domagoj Duvnjak, vođa hrvatske reprezentacije i jedan od najboljih igrača svih vremena, protiv Španjolske nijednom nije šutirao na gol. Štoviše, nije ni odlazio u napad, a u prvom poluvremenu na parketu je proveo svega nekoliko minuta. Ne da se nije ljutio, ne da mu ego nije bio povrijeđen, već je tu ulogu prihvatio kao da je junior i bio je desna ruka izborniku s klupe i najveći navijač ekipe.

''Domagoj je izvanredno odgojen momak. Živi za ovu reprezentaciju i za ovu Hrvatsku. Ima nevjerojatno veliko srce za nas sve, našu državu i našu reprezentaciju. Dule će se žrtvovati, ako treba igrati jednu minutu, tu jednu minutu odigrat će izvanredno. Prezadovoljan sam što ga imam u ekipi, pomaže i meni, i igračima, i svima živima. Za života mu treba dići spomenik u ovoj našoj Hrvatskoj jer je on to zaslužio. Dule je institucija", rekao je Perkovac nakon pobjede naklonivši se tako sportskoj, ali i ljudskoj veličini jednog od najvećih u povijesti. 

Perkovac je prvi izbornik Hrvatske koji je ispravno shvatio da bi Duvnjaka trebao iskoristiti na najbolji način, tako da Dule što dulje na turniru može igrati u maksimalnoj formi. Više od deset godina gledali smo isti obrazac u kojem je kapetan Hrvatske glavni u obrani, a u napadu je svaka akcija morala kretati od njega.

S maksimalnom potrošnjom i minimalnim odmorom redovito bi do kraja natjecanja bio mentalno i fizički devastiran, a zato je patila i reprezentacija. Perkovac je Duvnjaka ovaj put odlučio koristiti samo u fazi obrane, a kako je igrač Kiela to odigrao na otvaranju drugog poluvremena, kad je Hrvatska u par minuta otišla na +8, pokazala je nemoć Jordija Ribere.

Ono što je još važnije u pomicanju Duvnjaka u defenzivu je to što je Perkovac dao apsolutnu slobodu Martinoviću i Lučinu da u napadačkom segmentu mogu pružiti puni potencijal. Pustio ih je da igraju, dao im je slobodu da i po cijenu pogrešaka igraju svoju igru. Dovoljno je bilo vidjeti njihova lica bez grča i panike. Uživali su igrajući rukomet. 

Perkovac nema ''ministra obrane'', ali ima igrače koji mu igraju sve

Kako smo i prije turnira analizirali, Perkovac se odlučio na roster u kojem nema nijednog klasičnog specijalista za obranu, kakvi su nekad bili Jakov Gojun i Željko Musa. Uz to, Perkovac u Njemačku nije došao samo bez ''ministra obrane'' već se odlučio na sastav bez klasičnih napadača, odnosno igrača koji igraju isključivo u napadu.

Marin Jelinić, koji je odlično zamijenio ozlijeđenog Davida Mandića, u napadu je igrao krilo, a u obrani halfa. Veron Načinović odigrao je briljantnu rolu u obrani, a u napadu je gotovo stalno bio na parketu. Marin Šipić, specijalist za napad, dobio je jako malo minuta, a čak i kad je igrao, vraćao bi se u obranu.

Martinović je u drugom poluvremenu u fazi obrane izlazio na klupu, a mijenjao bi ga Duvnjak. Ta rošada posebno je zanimljiva jer ju je Perkovac koristio kad je bio na strani uz našu klupu i nije se trošilo puno vremena na zamjenu. Baš zato što su svi ostali igrali u oba smjera, Perkovac je imao luksuz da tu jednu zamjenu troši na Martinovića i da mu da malo odmora u obrani. Produkt te ideje bilo je iživljavanje Martinovića nad Španjolcima u drugom poluvremenu, kad je bio svjež i nezaustavljiv. 

Time je Perkovac prihvatio trendove modernog rukometa shvaćajući da su budućnost brzina i napadačka i obrambena tranzicija. Protiv Španjolske to je izgledalo savršeno i nadamo se da ćemo sličnu Hrvatsku gledati do kraja turnira.

Nije važan rezultat u Njemačkoj, važna je budućnost

Naravno da bismo željeli da Perkovac i igrači odu što dalje. Nakon rapsodije iz Mannheima sramežljivo smo počeli šaputati i o medalji, no puno važnije od konačnog plasmana u Njemačkoj je da se Hrvatska vrati ondje gdje je bila prije desetak i više godina. I to igrom. Ako to bude kako treba, rezultat će doći.

Puno je važnije da Hrvatska opet bude rukometna konstanta kao što je bila u Balićevo vrijeme nego da se zadovoljimo nekakvim kratkotrajnim bljeskom. Utakmica protiv Španjolske pokazatelj je da je Perkovac na dobrom putu da rukomet opet bude hrvatski nacionalni sport.