IZVRŠNI odbor Europskog nogometnog saveza (UEFA) u La Valetti je donio odluku kako su Hrvatska i Mađarska ušle u uži izbor kandidata za Europsko nogometno prvenstvo 2012. U drugom krugu, uz zajedničku kandidaturu Hrvatske i Mađarske, naći će se Italija, te Poljska i Ukrajina, koje su se također kandidirale zajedno.

Turska i Grčka koje su se kandidirale zasebno, nisu prošle glasovanje, te se ne nalaze među tri finalna kandidata. Konačna odluka od domaćinu 14. Europskoga nogometnoga prvenstva bit će poznata u prosincu 2006.

Hrvatska i Mađarska skupile su 9 glasova članova Izvršnog odbora UEFE, Italija je imala dva glasa više, a Ukrajina i Poljska dobile su sedam glasova. Turska je dobila šest glasova, a Grčka svega dva. Glasovalo je 12 članova Izvršnog odbora, a svaki od članova imao je pravo na tri glasa.

Hrvatsko-mađarsku kandidaturu očekuje druga faza projekta EURO 2012 koja započinje 17. studenoga, a konačnu dokumentaciju o kandidaturi Hrvatska i Mađarska moraju dostaviti UEFI do 31. svibnja. UEFA će od veljače 2006. započeti sa preliminarnim inspekcijama kandidata, a zaključna inspekcija, o kojoj je će i ovisiti konačna odluka, provest će se u rujnu sljedeće godine. Hrvatska i Mađarska imat će priliku predstaviti svoju kandidaturu i na kongresu UEFE 23. ožujka 2006. 
 
Predsjednik HNS-a Vlatko Marković kazao je da se hrvatsko - mađarska kandidatura u svim dokumentima UEFA-e nalazila na prvom mjestu.

"Hrvatska i Mađarska su rutinski odradile kandidaturu na način kako to rade veliki organizirani savezi." - kazao je Marković, a prenosi Media Servis. Marković je u javljanju za Obiteljski radio istaknuo kako su u HNS-u već navikli na pobjede, te kako nema posebnog razloga za veselje ili euforiju.

"Tučemo se za ovo skoro godinu dana da bi se tek sada veselili." - kazao je Marković. 

UEFA nezadovoljna smještajnim kapacitetima

UEFA je neposredno prije odluke o užoj listi kandidata za Europsko nogometno prvenstvo 2012. u La Valetti obznanila konačno izviješće o kandidatima sa opsežnim sportskim, gospodarskim, političkim, prometnim i infrastrukturnim značajkama svakog od kandidata.

Izviješće o hrvatsko-mađarskoj kandidaturi započinje sa općim značajkama, u kojima se naglašava daleko veća podrška Hrvata EURU (83 posto) negoli Mađarska (45.5 posto), kao i činjenica da obje zemlje u zadnjih desetak godina imaju ipak ograničeno iskustvo u organiziranju velikih međunarodnih sportskih događaja. Hrvatska je priložila organizaciju slaloma Svjetskog kupa u Zagrebu 2005., ATP turnir u Umagu, atletski miting u Zagrebu, Europsko boksačko prvenstvo u Puli 2004., Svjetsko prvenstvo rukometašica 2003., te Svjetske vojne igre 1999. na kojima je, prema podacima iz Izviješća, sudjelovalo 7000 sportaša i nazočilo 100.000 gledatelja. Mađari su u tom periodu imali Svjetsko dvoransko atletsko prvenstvo 2004., Svjetsko prvenstvo u gimnastici 2002. i utrke Formule 1 na Hungaroringu.

Pod poglavljem Politički uvjeti i jamstva navodi se da obje Vlade podržavaju organizaciju EURA, te da u Hrvatskoj i Mađarskoj ne postoji organizirana opozicija kandidaturi. Kod markentinga i sustava izdavanja i prodaje ulaznica u obje zemlje su zbog nedorečenosti potrebna dodatna zakonska rješenja glede zahtjeva UEFE, a Hrvatska se spominje kao mogući problem kod uzimanja volontera zbog tradicije da se volonterski rad plaća što bi utjecalo na proračun kandidature. Obje zemlje su pohvaljene zbog prihvaćanja anti-doping legislative Svjetske anti-doping agencija (WADA).

Nogomet je u Hrvatskoj popularniji sport nego u Mađarskoj, oko 70 posto gledatelja koji prate sport u Hrvatskoj otpada na nogomet, u Mađarskoj svega 30 posto, a navodi se i odlična gledanost prošlog Europskog prvenstva 2004 u Hrvatskoj sa skoro 40 posto gledatelja. Kao manjkavost je ocjenjena nepopularnost domaćih nacionalnih liga, pa je utakmice Hrvatske nogometne lige u sezoni 2004/05 gledalo prosječno 2682 gledatelja, a Mađarske lige 3265 gledatelja. Za uporedbu, utakmice talijanske lige pratilo je u prošloj sezoni proječno 25.472 gledatelja, turske lige 16.799, grčke lige 5994, ukrajinske lige 7199, a poljske lige 5230 gledatelja.

Hrvatska i Mađarska ponudili su osam stadiona u osam različitih gradova, od čega se tri stadiona (Maksimir u Zagrebu, Szekesfehervar i Gyoer) u fazi izgradnje, tri stadiona bi se preuređivala (Poljud u Splitu i Gradski vrt u Odsijeku, te Budimpešta), a gradila bi se dva nova - u Rijeci i Debrecenu. Ukupni kapacitet svih osam stadiona je 1.278.500 gledatelja, sva četiri hrvatska stadiona imaju ili će imati atletsku stazu, dok je posebno istaknuto kako zagrebački Maksimir ima samo 2.8 posto pokrivenih mjesta za gledatelje.

Zajednička kandidatura Hrvatske i Mađarske za mjesto održavanja ždrijeba skupina nude dvije dvorane, Lisinki u Zagrebu i Palaču umjetnosti u Budimpešti, dok bi se glavni press-centar nalazio u budimpeštanskoj dvorani Laszlo Papp ili dvorani Syma također u glavnom gradu Mađarske.

Negativnim su ocjenjeni smještajni kapaciteti, koji ne zadovoljavaju zahtjeve UEFE. Rijeka je jedini grad u Hrvatskoj koji zadovoljava sve zahtjeve glede smještaja gostiju u hotelima sa četiri ili pet zvjezdica, dok Zagreb i Split, a pogotovu Osijek, nemaju dovoljno smještajnih kapaciteta. Sličnih problema u Mađarskoj imaju Debrecen i Gyoer, najgora je situacija u Szekesfahervaru, no napominje se da se zbog blizine Budimpešte taj problem može riješiti. UEFA nije zadovoljna ni Dubrovnikom kao izborom za smještajne baze reprezentacija jer je previše udaljen od gradova-domaćina, a ukupan broj trening-baza u obje zemlje jedva udovoljava standardima za organizaciju prvenstva.

Najveći profit glede udaljenosti, transporta i sigurnosti

Hrvatsko-mađarska kandidatura najviše je profitirala glede udaljenosti i transporta jer je prosječna udaljenost između stadiona oko 400 kilometara. Najveća je udaljenost između Debrecena i Splita (960 kilometara), a najmanja između Szekesfehervara i Budimpešte koja iznosi svega 69 kilometara. Između osam gradova zasad postoji šest izravnih zrakoplovnih linija, a organizatori su ponudili veliki broj čarter-letova. Udaljenosti putovanja automobilom i vlakom su vrlo povoljno ocjenjeni, prosječno trajanje putovanja je osam sati željeznicom, a svega pet sati automobilom.

Nakraju, sigurnost je u obje zemlje ocjenjena visokom, hrvatska i mađarska policija smatraju se doraslim svim zadaćama koje bi se od njih tražile, a vrlo dobra je i suradnja između policija obiju zemalja.