HAJDUK i Dinamo u subotu u 19:30 na Poljudu igraju veliki derbi 28. kola SuperSport HNL-a. Zbog ogromnih tenzija oko suđenja, derbi će suditi njemački sudac Daniel Siebert, a onaj u SuperSport kupu u srijedu sudit će Talijan Fabio Maresca. U kombinacijama za derbi bio je i 39-godišnji Irfan Peljto, elitni sudac iz BiH, s kojim smo razgovarali uoči utakmice.

Peljto je za Index pričao o svojim sudačkim počecima, o tome kako mu je teško bilo suditi veliki sarajevski derbi te zašto ne bi prihvatio suđenje derbija između Dinama i Hajduka. Raspričao se i o ratnim danima u opkoljenom Sarajevu, ali i ludim anegdotama s najvećim svjetskim zvijezdama.

Derbi SHNL-a na kraju sudi njemački sudac, a i vi ste bili u kombinacijama. Kako komentirate činjenicu da se HNS odlučio za stranog suca?

Kažu da Siebert dolazi suditi radi regularnosti lige. Što to znači, da je liga dosad bila neregularna?! Valjda je klubovima regularno ako sudi stranac, ali meni nije. Meni je, iskreno, zadrhtalo srce kad sam čuo da bih ja mogao suditi taj epski derbi, za mene bi to bila jedna od najvećih utakmica koje sam sudio.

Međutim, kad sam sjeo malo hladne glave u sobi u mraku i razmislio, shvatio sam da bi bilo jako negativno da ja sudim taj derbi. Bilo bi mi neugodno i zbog mojih hrvatskih kolega. Isto mislim i za Slavka Vinčića ili Srđana Jovanovića, koliko god je to nama i našim roditeljima sve kultno. Smatram da bi možda veći problem bio da sudim ja nego neki hrvatski sudac.

Ne kažem da bi problema nužno bilo. Tko zna, da bude neka sporna odluka, možda bi se potegao i nacionalizam. Ja bih u takvoj situaciji možda i prekinuo utakmicu, a zamislite onda kakav bi problem nastao. Što se Sieberta tiče, ako je SHNL odlučio da ne vjeruje svojim sucima, neka on sudi, ali to je poražavajuće.

No smatram da SHNL najbolje poznaju hrvatski suci, koji imaju kvalitetnu školu i nitko taj derbi ne poznaje bolje od njih. Imate dobrih sudaca. Da sad ne spominjem svoje prijatelje Pajača, Strukana, Bebeka i ostale. Ivana Martinčić mi je kao sestra. Da je imao VAR na utakmici koju je sudio Realu, Ivan Bebek bi danas bio elitni sudac, u to sam siguran. Meni je njegovo VAR iskustvo neprocjenjivo.

Ne možeš biti jak sudac bez jakih utakmica. Pogledajte Grčku. Nemate više elitnih sudaca iz Grčke zato što njihove derbije sude strani suci. Nemaju jake utakmice i ne mogu se pripremati za europske utakmice pa padaju na listama. Smatram da hrvatsku ligu trebaju suditi hrvatski suci. 

Problem je što u Hrvatskoj više nitko nema povjerenja u hrvatske suce. Kako vi vidite naše suce?

Najgore su te teorije zavjere, kad se u njih počne vjerovati. Netko odsudi 20 utakmica dobro, jednu nešto zezne i onda dobije tri utakmice suspenzije. Znate li vi kakav se sudac vratio nakon takve pauze? Kao prvo, ti si označen kao onaj koji je bio kažnjen. Kao drugo, nisi sudio, ispao si iz ritma i tvoja je misao samo da ne pogriješiš.

Zašto onda klub ne suspendira igrača koji je zabio 20 golova u sezoni i fulao važan penal? Koja je razlika? Igrači promaše ukupno 100-200 paseva na utakmici i sve ok. Ja pogodim sto faulova, promašim dva i raspad sistema. Pamte se samo golmanske i sudačke pogreške. Jedva čekam da Hrvatska dobije elitnog suca, a to bi mogao biti Patrik Kolarić. Pa, dajte podržite tog dečka, neka sudi derbije.

On ti u startu daje dozu povjerenja kad ga vidiš kako izgleda. To je atleta, sportaš, djeluje ti moćno na terenu. Stalno čujem priče o tome kako Slovenija, Srbija i BiH imaju elitne suce, a Hrvatska nema, što je meni potpuno nenormalno. E, to je zato što se kuha takva atmosfera i onda neki talentirani sudac sudi s ogromnim grčem i strahom od pogreške.

Umjesto da ga se gura i da mu se pomaže. Imate dobru komisiju, ali je strašno teška atmosfera. Bruno Marić se nekome neće svidjeti, nekome hoće, ali taj čovjek je radio pod ogromnim pritiskom, a radio je dobar posao. Ja stalno učim iz hrvatskih izmjena pravila i tih dokumenata, užitak je koristiti taj edukacijski materijal. Morate više vjerovati u svoje suce.

Jeste li pratili skandal oko VAR-a u Hrvatskoj i curenja snimki i komunikacije između sudaca? Kako to komentirate?

Pratio sam sve, naravno, pa svi vaši suci su moji prijatelji, da ne kažem braća. Što se tiče one komunikacije koja je izašla, ljudi nisu svjesni koliki pritisak je na sucima i koliko je to stresna radna okolina. Pun stadion, visoki otkucaji srca, težina utakmica, 22 igrača na terenu…

Puno je tu faktora i sad bi još netko trebao paziti što priča u komunikaciji s kolegama ili da ne opsuje. To je, vjerujte mi, teško očekivati. Što se tiče puštanja tih snimki u javnost, za mene je to kazneno djelo i tako bi se trebalo karakterizirati. Ispravnošću tih odluka trebao bi se baviti Savez i ljudi za to zaduženi jer ovako samo stavljate ljude na streljanu.

Koliko sam ja vidio, strašno puno toga se izvuklo iz konteksta na tim snimkama kako bi se suce pokazalo ovakvima i onakvima, a kad se ta lavina zakotrlja, teško ju je zaustaviti. Ispada da suci onda natežu za nekoga ili da su radili scenarij za utakmicu. Mi u Bosni volimo reći da je najbolje ako derbi završi 3:0 ili 0:3.

Može proći i 0:0, ali ako je netko dobio 1:0, e onda si gotov. Mlađim kolegama govorim da kad sudiš derbi, iz njega izlaziš ranjen. Samo je pitanje jesi li ranjen, teško ranjen ili smrtno ranjen. Ti kad izlaziš na takvu utakmicu znaš da si kriv, to je jako teško okruženje.

Kad smo kod VAR-a, kakvo je vaše mišljenje o njemu?

VAR se može zloupotrijebiti da je to čudo jedno. No nogomet evoluira jako brzo i VAR je prirodan put u razvoju nogometa. Tko ispravno koristi VAR, on je fenomenalan alat i jako pomaže nama sucima iako u nekim situacijama ni s VAR-om ne možeš biti sto posto siguran što se dogodilo ili te može baciti u probleme.

Recimo, VAR ne gleda je li bio neki blaži prekršaj ili korner, iz tog prekida padne gol i onda se o tome s pravom priča. VAR je sigurno pozitivna stvar, osobito na našim područjima, ali evo vidite kakvo iskustvo je Hrvatska imala s tim VAR-om i sad pitaj boga kako će biti kod nas. Mislio sam da je Hrvatska nogometno najuređenija zemlja na ovim prostorima. Međutim, sad više nisam toliko siguran.

Kako ste uopće odlučili postati nogometni sudac?

Sasvim slučajno. Moj tata je bio sudac, a ja oduvijek lud za nogometom. Igrao sam ga kao mali, ali kao što možete vidjeti, nisam baš uspio. Da se malo našalim, možda ne zbog nedostatka kvalitete, nego zbog činjenice što sam bio u strašno jakoj generaciji. Edin Džeko je dvije godine mlađi od mene i znali smo igrati u mlađim kategorijama protiv njih.

Na šljaci smo jednom igrali, mi stariji, oni mlađi, i trener nama starijima prije utakmice da tri gola prednosti. Džeko nam zabije šest golova i izgubimo 6:3, živa istina. Volio sam nogomet, ali bilo je očito da ta priča baš neće uspjeti. Otac je imao stotine videokazeta s utakmicama koje je sudio, a ja sam i uživo na Grbavici znao gledati kad je sudio.

Bio je linijski sudac i to je strašno bilo. Pljuvali su ga i gađali kamenjem koje bi odlomili sa stepenica oštećenih u ratu. Jednom sam ga pitao mogu li ja suditi. "Ajde, obuci se, idemo", rekao mi je, strpao me u auto i na stazu na Koševo. "Ajde, trči", rekao mi je. Što da trčim, kakve to veze ima.

Kaže: "Ja ti mogu pomoći s edukacijom i svim, ali s trčanjem ne mogu. Ako ne možeš trčati, nećeš brukati ni mene ni čitavu obitelj!" Tako je krenulo. Odradio sam onaj Cooperov test, koji su valjda i dinosauri trčali, a ostalo je, evo, povijest.

Iz Bosne i Hercegovine došli ste do elitne skupine sudaca. Kako?

Meni je činjenica da u BiH nemamo VAR pomogla da isplivam na međunarodnu razinu jer je UEFA željela suce koji donose odluke, a ne VAR suce. Navikao sam da nemam pomoć VAR-a i da u toj sekundi moram donijeti odluku. UEFA prati sve utakmice i sve suce i malo pomalo sam napredovao. Prvu europsku utakmicu sudio sam 2015. u Španjolskoj, na U-17 turniru. Onda ideš korak po korak, napreduješ i eto me tu gdje sam sad. Hvala bogu što nisam uspio kao nogometaš! 

Zna se da ste navijač Željezničara, a sudili ste puno velikih derbija sa Sarajevom. Kako možete ostati objektivni u tim situacijama?

Da, igrao sam u Želji, navijač sam i to ne krijem i živio sam na Grbavici. Kad sam počinjao suditi, želio sam suditi derbi, to mi je bilo wow. No kad dođeš u situaciju da sudiš derbi, tek onda vidiš što si tražio. Bog ti uvijek da što tražiš, tako da pazi što tražiš. To mi je bio jedan od najtežih osjećaja.

Prvo se praviš jak dan prije. Ideš kroz grad, misliš da si jako važan i da te svi gledaju. Onda dođe dva sata prije utakmice… Usta suha, ne možeš štucne obući, stane cirkulacija, počnu te grčevi od straha hvatati. Sjećam se da sam izašao na centar, trebam dati znak za početak i pogledam na sat, a puls 150. Završilo je 0:0, hvala bogu.

Do 75. minute bilo je možda dvadesetak prekršaja, a onda sam do kraja počeo svirati i što je bilo i što nije. Završila je utakmica na 60 faulova i bez golova. To sam ispričao u jednom podcastu pa su onda pričali da sam ja namjestio utakmicu na 0:0. Kako sam je namjestio, pa što ste, pobogu, radili 75 minuta?! Kad je neriješeno u derbiju, čitavi su tramvaji, čitavi su trolejbusi i svima dobro.

Bude li dobacivanja na ulici?

Teško je jer kad završi utakmica, ti ostaješ u ovom gradu. Ima ljudi koji Željo ili Sarajevo vole više od svoje obitelji i ako pogriješiš, spremni su na svašta. Pojede te vrag za sekundu, nisu više navijačke skupine kao što su nekad bile. Tek kad uđeš u taj proces, vidiš koliki je to pritisak. 

Mogu ja sto puta navijati za Želju, ali kad izađem na teren, moja dužnost je biti pošten prema igračima, navijačima i čitavoj ligi jer je to moj posao. Otkad sam elitni sudac, još više moram paziti na svaki detalj jer UEFA i FIFA prate apsolutno sve. Ja sam brzo shvatio da će me samo profesionalizam dovesti do toga da se izdignem iz suđenja u BiH i napravim veću karijeru.

Ne mogu lagati da mi nije draga plava boja kad svi znaju da jest. U Željezničarovom plavom salonu je jedan trofej koji sam mu ja kao klinac osvojio u Austriji. Kako ću sad reći da ne navijam za Želju?

Pa ja sam Želji u derbiju, pod navodnicima, uzeo titulu. Sarajevu nije ništa značilo, Željo se borio za titulu i ja na Koševu dosudim penal za Sarajevo i Željo ostane bez naslova. Nemojte me pitati gdje sam se slikao prije svadbe…

E, sad vas to moramo pitati, gdje ste se slikali?

Na stadionu Sarajeva i baš ispred tog gola na koji je Sarajevo zabilo taj penal! Zamislite to. Supruga je zadrta navijačica Sarajeva. Ona je inače atipična žena. Ima crni pojas u karateu, ne voli cvijeće, ne voli šoping i za Dan žena hoće samo duksericu od Sarajeva. Zamisli ja da uđem u fan shop Sarajeva, da me netko vidi…

Uglavnom, ona je htjela da se za vjenčanje slikamo na stadionu Sarajeva. Pustili su nas na Koševo i ona nas odvela pred sjeverni gol, gdje su inače navijači Sarajeva Horde zla. I ima jedna slika na kojoj je ona nešto u golu, ja izvan gola i mi se ljubimo kroz mrežu. I par mjeseci kasnije ja baš na tom golu dosudim penal iz kojeg je Željo ostao bez titule. Bilo je emotivno.

I onda kažu da pomažem Želji, a ja ću, baš iz tog razloga što navijam za Željezničar, prije pomoći Sarajevu nego Želji. Sudio sam devet derbija, Željo je dobio jednom, Sarajevo pet puta i samo jedan remi je bio, eto. Najveći debakl Želje na Grbavici u derbiju sam sudio ja. Bilo je 0:3, golovi padaju, Željo ne može ništa. Trener Želje mi s klupe viče: "Sviraj kraj!" Kako da sviram kraj...

Koliko su česte prijetnje uoči derbija?

Prijetnje su standardne. Sve prijetnje meni osobno nisu nikakav problem. No zadnjih godina mi se prijetilo sinom i suprugom, a to ne mogu i neću tolerirati. Otkad sudim vani, često nisam kod kuće i nikad ne znaš kakvih budala ima i što su u stanju napraviti. Ne mogu biti uz njih da ih zaštitim, brinem se i onda sve takve prijetnje prijavljujem policiji.

Puno njih je otkriveno i kažnjeno i to ću uvijek raditi. A meni neka prijete koliko žele. Bilo je i probušenih guma, nekad i sve četiri. Da nije bilo toga, možda nikad ne bih promijenio auto. Moraš malo okrenuti na šalu neke stvari u životu. Trebao sam suditi sljedeći derbi između Želje i Sarajeva, ali sam odbio zbog novih prijetnji.

Suci i njihove odluke konstantna su tema na portalima i društvenim mrežama. Čitate li komentare i kako se s njima nosite?

U početku je bilo jako teško. Čitam sam sve tekstove na portalima i problem je bio što bih te neke kritike nosio sa sobom na utakmicu. Ti na terenu razmišljaš što će se pisati, a ne što se događa na terenu. U biti se pripremaš za portale, a ne za utakmicu. Preporuka UEFA-e i FIFA-e 2015. godine bila je da se izbrišu profili na društvenim mrežama.

Ja sam to napravio i to mi je najbolji potez u životu bio jer sam si tako smanjio utjecaj puno toga negativnog. Supruga sve čita, ali ja joj ne dam da meni čita. Ma, ne mora meni nijedan novinar ili komentator reći da sam pogriješio. Ja i kad dobijem visoku ocjenu, znam u čemu sam pogriješio, tako da sam sebi najveći kritičar.

Volim pričati s novinarima, znali smo se svađati. Sjede fino u stolici, šalica kave s jedne strane, cigareta s druge, gledaju snimku iz svih kuteva i onda meni kažu "e, ti si lopov" jer nisam nešto vidio. Onda im ja objasnim da iz mojega kuta u tom djeliću sekunde, a nemam VAR, to jednostavno nisam mogao vidjeti.

Nešto što je vidjela i jedna i druga tribina ja nisam mogao vidjeti jer je ili neki igrač protrčao ispred mene te sekunde ili je položaj tijela igrača bio takav da nije bilo šanse da vidim, recimo, igranje rukom. Svi na stadionu mogu vidjeti, ali sudac ne mora.

Evo, pogledajte ovu šalicu na stolu [okreće šalicu od sebe, op.a.]. Ima li dršku? Iz vašega kuta ima, ali iz mojega nema jer je okrenuta na drugu stranu. Tako vam je nekad i na terenu i volio bih da ljudi to razumiju.

Koliko je važno za suce da imaju nekakvog igračkog iskustva i dosudite li nekad nešto na osjećaj?

Sudiš, kako ne. Ruski rulet pa ako opali… Baš iz tog razloga smatram da je jako važno da suci imaju barem nekakvo igračko iskustvo. Ne nužno profesionalno, ali da su igrali nogomet. Bolje ćeš razumjeti kretnje igrača, kad je nešto gluma, a kad nije, lakše ti je. Ja sam, recimo, bio stoper dok sam igrao i ja kao sudac volim pustiti grublju igru.

Suci koji su bili napadači, i to sam znao viđati, sudit će više prekršaja jer po prirodi štite igrače. Bazično poznavanje nogometa je nužno da budeš dobar sudac i savjetovao bih igračima koji nisu uspjeli kao nogometaši da probaju suditi. 

Dogodi li vam se na utakmici da znate da ste pogriješili, ali odluku više ne možete ispraviti, osobito u domaćem prvenstvu u kojem nemate VAR?

To je normalna stvar i to se stalno događa. Naravno da pogriješim i ključno je tu pogrešku u glavi eliminirati i nastaviti utakmicu kao da se ništa nije dogodilo. Ne smiješ nikad ići u kompenzacije jer si onda uništio utakmicu i samo ulaziš u nove greške. Kad pogriješim, podvučem crtu i krenem dalje. To sam vježbao kad bih sudio dječje utakmice i to mi je puno pomoglo.

Bolje ti je napraviti jednu veliku grešku i sve drugo dobro odsuditi nego imati deset malih. Dobit ćeš bolju ocjenu u prvom slučaju nego da si promašio, ne znam, tri žuta kartona, loše menadžerirao utakmicu, nisi imao osjećaj za prednost i, kako ja kažem, brljavio si utakmicu. Ponosan sam što sam svojim suđenjem izgradio takav renome da će ljudi, kad i pogriješim, reći da to nije bilo namjerno.

Trideset posto utakmice u našem prvenstvu mogu odsuditi na ime, da mi igrači vjeruju. Ja mislim da se ne bi bunili ni da im dosudim one košarkaške tri sekunde u reketu u kaznenom prostoru. Ključno je da suci ne iskorištavaju to povjerenje koje su teško stekli. 

Odredite li prije utakmice kriterij po kojem ćete suditi s obzirom na važnost utakmice, protivnike i sve ostalo?

Ne možeš odraditi kriterij unaprijed i nisi ti taj koji će odrediti kriterij, nego igrači i utakmica. Neke sitnije faule na centru nećeš suditi kao penal. To su taktički prekršaji. Ako ekipe žele igrati nogomet, sudac će biti neprimjetan na terenu.

Ako se vraćaju neki stari dugovi između ekipa, onda si u problemima i tu moraš jako dobro osjetiti sve da iskontroliraš utakmicu. Suci nikad ne smiju biti u prvom planu, mi smo na utakmicama samo servis.

Kako to mislite? Zar ne bi svaki prekršaj trebao biti dosuđen bez obzira na to gdje se dogodio?

Tu se vraćamo na poznavanje nogometa i igračko iskustvo. Nogomet nije sud i nije sve crno i bijelo, nogomet je živa materija. Nekome će to čudno zvučati, ali to je tako. Ako kriterij s centra prebaciš u šesnaesterac, imat ćeš na utakmici sedam-osam penala. Uvijek se priča o tom famoznom intenzitetu u kaznenom prostoru, najčešće u skok igri.

Naravno da je u skoku dovoljno da napadača gurneš tri centimetra da on promaši loptu. Kad to napravi napadač, netko će suditi prekršaj u napadu, ali kad stoper gurne napadača i dosudiš penal, UEFA će ti reći "soft penalty". Znate li vi što znači biti u skoku s Džekom?

To su životinje, gromade i mora ga stoper malo nekad gurnuti i to mu moraš tolerirati. Kažem, to vam možda čudno zvuči, ali za to sudac mora imati osjećaj i znati to procijeniti. Ne kažem da smo mi suci uvijek u pravu.

Kakav imate odnos s igračima na terenu?

Imam dobar odnos s igračima, dosta pričam s njima i zezam se. O puno njih znam i privatne stvari. Kad im se žena porodila, kad imaju probleme s kreditom, kad im je propao transfer, imaju li problema s ugovorom u klubu... Sve to koristim tijekom utakmice kako bih smirio neke tenzije, da netko nekoga ne udari i slično. Najveći sam lažov na terenu tijekom utakmice.

Nema stvari koju neću slagati igračima samo da smirim utakmicu. Ne u smislu da krivo dosudim, nego on kaže "faul je", a ja mu kažem da ga je gurnuo vlastiti igrač samo da ga smirim. Neki faul u skoku traži, a ja mu kažem da je normalno da ga je malo okrznuo kad je viši od njega pa ga je zahvatio po ušima.

Moraš se snaći, koristimo sva dopuštena sredstva, osobito u BiH gdje nemamo VAR. Uvijek kažem da su bosanskohercegovački suci kao demineri. Oni idu, izvade 100 mina, jednu krivo i - bum. Tako i mi. Sve dobro odsudiš, jedan sumnjivi penal - kaos. Idemo portali, ajmo klikovi, ankete.

Kako se pripremate za utakmice?

Za Ligu prvaka se pripremam sedam dana prije utakmice. Pogledam minimalno četiri utakmice, dvije domaće ekipe i dvije gostujuće jer ne igraju isto momčadi na svojem i tuđem terenu. Proučim stanje na tablici ili tko je favorit da pretpostavim tko će se kako postaviti. Imam svoju analizu, a dva dana prije utakmice dobijemo od UEFA-e kompletnu analizu svake ekipe u osamdesetak klipova.

Na primjer, kad sam prvi put sudio Juventusu, točno sam znao da desni korner izvodi Bernardeschi i gađa Bonuccija, a kad lijevo izvodi Chiesa, lopta ide na Chiellinija. Tako se pozicioniraš na terenu. UEFA ima poseban odjel za suce koji se bavi taktikom momčadi.

Dobijemo u detalje kako se momčadi ponašaju kad vode, kako kad gube, kakav je protok lopte, kako tko izvodi korner, kako aute, kojim linijama se kreću napadi, igraju li više po krilima ili kroz sredinu. Apsolutno sve. Na dan utakmice imamo videopoziv s UEFA-inim taktičkim trenerom, s kojim još jednom prođemo sve i prokomentiramo najvjerojatnije sastave momčadi. Nemoguće je bez toga suditi.

Nogomet je postao strašno brz, zašto bih ja trčao kao muha bez glave kad sebi i pomoćnicima mogu pomoći kvalitetnim pozicioniranjem i čitanjem igre. Ako čitaš igru, sačuvaš puno energije, a mi po utakmici pretrčimo između deset i trinaest kilometara. Za domaće utakmice se također pripremam, ali ipak jako dobro poznajem sve ekipe i igrače pa se ne moram pripremati kao za Europu.

Koliko pažnje pridajete pojedinim igračima i spremate li se za neke posebno?

Kako ne. Pojedinačnu analizu radim sam i dobivam od UEFA-e analizu. Nedavno sam sudio Realu u Ligi prvaka protiv Leipziga. Najviše sam se pripremao za Viniciusa Juniora, što me moglo dovesti u velike probleme jer nisam dovoljno pažnje možda obraćao na druge igrače. Svima nam je u ekipi bio Vinicius u glavi.

Brz je, okomit je, ide unutra stalno u punom trku i on je na glavi čim ga netko malo dotakne, kad izmakne loptu pa ti se čini kao trostruki penal. Ako pogledate tu utakmicu, osobito na početku, kad god Vinicius prima loptu, ja sam tri metra od njega. No možda sam malo zanemario Rodryga na drugoj strani ili Bellinghama, koji nevjerojatno ulazi iz drugog plana i tu može biti svega.

Moraš obratiti pažnju na ključne igrače, ali ne do te mjere da zanemariš druge. Jako puno možeš iščitati iz igrača. Taj UEFA-in taktičar mi je rekao da gledam Kroosa u oči jer da ću tako moći vidjeti na koju stranu će se odviti akcija.

Taj čovjek je znao da ja nisam baš najbrži sudac pa mi je rekao i da mu pratim pokrete kukova, na koju stranu će se okrenuti da mogu ranije krenuti u smjeru akcije. Nevjerojatno je na što mi sve obraćamo pažnju. 

Koja je bila prva velika europska utakmica koju ste sudili?

Povijesna utakmica za mene i bosanskohercegovačko suđenje bila je u studenom 2021. godine u Ligi prvaka između Bešiktaša i Ajaxa. Žao mi je što je bila korona pa nisam osjetio taj ludi stadion Bešiktaša, ali svejedno je to bila velika stvar.

Kultna scena bila je na centru prije utakmice. Ja bacam novčić, desno kapetan Ajaxa Dušan Tadić, a lijevo kapetan Bešiktaša Domagoj Vida. Eto, došli mi Bosanci da sudimo Srbima i Hrvatima iako nikad baš mi nismo pravdu dijelili.

Šalim se malo, ali iskustvo je bilo fenomenalno. Sačuvao sam dres s te utakmice, uokvirit ću ga nakon karijere. Kao za vraga, odmah na prvoj utakmici fulam čisti penal. Ni ja ni moji pomoćnici nismo vidjeli ruku jer je nismo mogli vidjeti, ali nam je pomogao VAR.

Koliko često vas UEFA kontrolira?

Stalno. Do prije godinu dana sam imao mentora, koji je dvije godine gledao samo moje utakmice. Bio je zadužen samo za mene. Dvaput tjedno smo se čuli na Skype ili WhatsApp i komentirali neke odluke, gledali klipove, pričali o tome kako treniram. Tjedno treniram šest dana, u što su uračunate i utakmice, a odmaram se samo petkom.

Ljudi vide samo jednu stranu medalje. Glamurozne utakmice, stadione, zvijezde i novac, koji nije velik u usporedbi s inozemstvom, a da ne govorim u usporedbi s igračima. Da se razumijemo, moja primanja, osobito u Europi, velika su za standarde BiH, ali mizerija u usporedbi s najjačim ligama.

No nitko ne vidi treninge, da ja nisam profesionalac. nego da radim i regularan posao uz suđenje. Da ne govorimo o tome koliko obitelj trpi. Koliko god zaradio, ne mogu platiti onaj dan kad je moj sin prohodao, a ja nisam bio tu.

Sigurno vas puno prijatelja traži dresove velikih zvijezda s utakmica Lige prvaka. Jeste li kome ispunili želju?

Kad su saznali da sudim Realu, trebala bi mi tri kamiona da donesem sve dresove, ali ljudi ne znaju da je to jedan od smrtnih grijehova sudaca. Na kraj pameti ti ne smije biti tražiti igrača dres ili klub neku kartu za utakmicu. Ni u ludilu. Voditi obitelj na utakmicu? Ma kakvi. Nisi se ti ovdje došao zabavljati, nego raditi.

Jedino ako sudiš finale možeš povesti nekoga kao svoju pratnju, i to mali, određeni broj. Mi dobijemo od klubova suvenire nakon utakmice i to su najčešće stvarno dresovi. Dresovi su najinteresantniji sinu, a u uredu imam pun zid onih zastavica s utakmica.

Kakve su te velike zvijezde u komunikaciji sa sucima? Jednom ste rekli da vas je jako razočarao Kevin De Bruyne...

Sasvim su normalni iako zna biti raznih situacija. Ma, ta priča s De Bruyneom se previše potencira, a imam uskoro priliku njemu suditi pa moram paziti. On je svjestan sebe, zna kako je veliki igrač. Sudio sam Belgiji i Kazahstanu u kvalifikacijama za Euro 2019. godine i ja sam tad vjerojatno za njega bio neki mali sudac.

Pokušavao sam mu nekako ući u glavu, a on me kao s gađenjem gledao: "Što ti meni imaš pričati?" Malo me razočarao, dok me njegov tadašnji kapetan Vincent Kompany oduševio. Čovjek me oslovljavao sa "sir". Evo, naježio sam se, zasuzile mi oči. Kaže on meni: "Sir, may I ask you something?" [Gospodine, mogu li vas nešto pitati]. Ej, Kompany, tip od dva metra koji me u zubima može nositi me to pita.

Ja si mislim: "Ma, bolan, tri dana ću ti objašnjavati ako treba, sjedi na kafu." Takvim pristupom te kupi, kao što i ti njega pokušavaš kupiti na utakmici. I onda ako je ili nije žuti, možda ćeš malo zastati i progledati mu kroz prste jer te poštuje. To vam je kao kod nas na čaršiji.

Najviše problema od svih igrača mi je radio Ilkay Gundogan kad sam sudio Barceloni protiv Šahtara ove sezone u Ligi prvaka. Svi na terenu kao bubice, a on, Turčin rodom, radi cirkus. Je faul, nije faul, "Kako te nije stid da si to dosudio?", "Kako ideš ovo suditi?", "Vidi što radiš, sad će te VAR zvat.i" Bez prestanka, a ja mu ne mogu ništa.

I sine meni: "Irfane, jesi li glup, pa toliko godina smo bili pod turskom okupacijom, sad ćemo mi to na naš način." Sjetim se kako se na turskom kaže brat i ja njemu fino: "Kardes Ilkay", a on me pogleda onako značajno. "Sarajbosna [Sarajevo na turskom, op.a.]", kažem ja, a on se uozbilji i do kraja utakmice ni riječi više nije rekao. Sve mi je tolerirao!

To je sve stvar pripreme, boga pitaj što bih pripremio da sudim vaš derbi Hajduk - Dinamo. Smislio bih nešto za Marka Livaju, vjerojatno bih izvukao nešto iz vremena kad sam mu sudio dok je u AEK-u bio, nešto bih pripremio.

Kako je bilo suditi vatrene derbije u Grčkoj?

Nevjerojatno iskustvo. Jako ružno za grčke kolege budući da sudi stranac, ali za mene fenomenalno. Panathinaikos, Olympiakos, PAOK, AEK… Show. Jednom prilikom su mene i moje pomoćnike pokušali isprepadati šefovi jednog kluba, da sad ne govorim kojeg.

Završi poluvrijeme i mi ulazimo u tunel, koji je bio jako dugačak, a na drugom kraju tunela prema nama ide taj predsjednik, ili što je bio, sa svojim gorilama i viče i maše rukama jer nešto nije bio zadovoljan odlukama. Pomoćnici bacili zastavice i nas trojica se postavili ispred njih. Kad su oni vidjeli da ih se ne bojimo, malo su zastali i ja im kažem da prekidam utakmicu ovaj čas.

"Joj, nemoj, oprosti, evo, hoćeš dres, trenirku, paket opreme?" Ma, reko, ništa, kraj utakmice. Naravno da je neću prekinuti, ali moram se postaviti i zauzeti gard. Tražio sam i njegovo ime i prezime da ga kao prijavim za prijetnje, dobio sam ga, ali ga naravno nisam prijavio. Moraš pokazati da se nikoga ne bojiš, to je ključno.

Prošle sezone ste bili četvrti sudac na utakmici polufinala Europa lige između Leverkusena i Rome, koju je vodio Jose Mourinho. Na toj utakmici je bilo svega s Rominom klupom. Sjećate li se toga?

Kako se ne bih sjećao... Slavko Vinčić je bio glavni sudac sa svojom ekipom, a ja sam bio četvrti. Mourinhova Roma prvu dobila 1:0, klasično talijanski, i imao sam osjećaj da se moram dodatno pripremiti jer nisam inače dio Vinčićeve ekipe pa da ne radim neke dodatne probleme, da nešto ne promašim. A i još je Mourinho pa znaš da će biti svega.

Nikad prije nisam bio u Leverkusenu na stadionu i dan prije utakmice kad smo došli na teren, meni pao mrak na oči. Nikad nisam vidio manji razmak između klupa dviju momčadi, a između njih moja klupa. Kad je utakmica krenula, od prve minute je bilo jasno što Mourinho radi.

Upozoravam ja Mourinha čitavo vrijeme, ulizujem mu se. "Meni je čast da ste vi tu", pokušavam ga malo dobiti na svoju stranu, ali vidim da ne pali. Odlučim da ću mu lagati da stalno pričam sa Slavkom, da ga nekako smirim. Da bi glavni sudac čuo četvrtog suca, četvrti sudac mora stisnuti gumb na opremi. Dođem ja kraj Mourinha i glumim kao da sam stisnuo gumb i da pričam s Vinčićem na engleskom.

"Slavko, vidi, imam problem s gospodinom Mourinhom. Ja više ne mogu pa čisto da znaš", kažem ja dovoljno glasno da me Mourinho čuje. Ne pomaže ni to, on i dalje po svojem i ja opet blizu njega glumim da pričam sa Slavkom i govorim: "Još jednom i moraš mu dati crveni karton." Slavko nema pojma o čemu se radi, ali Mourinho se malo smirio, otišao na klupu i dao signal svojima da je sad njihov red.

I krenu, jedan pomoćni trener, drugi pomoćni trener, predstavnik kluba, fizioterapeut. Bune se što sviramo faul za Leverkusen, bune se što sviramo faul za Romu, onda se bune što nije crveni karton. Ozlijedio se jedan igrač Leverkusena, a Romina klupa u panici da je to ozljeda glave i oni utrčavaju u teren da kao pomognu. Nogomet se ne igra.

U jednom trenutku je Xabi Alonso na klupi Leverkusena poludio. Dođe do mene i kaže: "Gospodine, ovo nije regularno. Ja znam što Mourinho radi jer mi je bio trener, morate to nadoknaditi." Rekao sam mu da ćemo sve nadoknaditi i bilo je ok. E sad, svi ti pomoćnici su već dobili žute kartone i onda je problem počeo raditi pomoćni fizioterapeut, koji se posvađao s domaćim navijačima.

Tu je sad gungula, ovi ga gađaju, ludilo. To smo nekako smirili, ali onda su rezervni igrači počeli raditi probleme. El Shaarawy se zagrijavao kod korner-zastavice i svako toliko je kao slučajno prošao malo po terenu. Po pravilima, dvanaest igrača na terenu, to je direktan slobodni udarac. Da to napravi u kaznenom prostoru, možeš penal svirati!

Ja trčim prema njemu da mu kažem da ne ulazi u teren i kako ja odlazim sa svoje klupe, tako Romina klupa čitava ide prema klupi Leverkusena i nešto se svađa jer vide da mene nema. Preživjeli smo to nekako i nakon utakmice Mourinho dolazi u mix zonu, a ja namjerno stojim sa strane da vidim što će biti.

Novinari ga kritiziraju, antipropaganda nogometa, sramotna taktika, je li vas sram i sva ta pitanja, a on njih pita: "Možete li mi samo reći tko je u finalu?" Ja skoro puknuo od smijeha, brzo pobjegao u svlačionicu da me netko ne vidi da se smijem.

Vi ste dijete rata, kao i mnogi drugi. Gdje ste proveli rat u Sarajevu?

Čitav rat sam bio u Sarajevu. Sve što sam naučio u životu sam naučio u ratu. Čak i šah jer što ćeš drugo raditi u podrumu? Iznad drugog kata nismo smjeli ići jer bi nas snajper ubio. Pio sam kišnicu. Skupljaš kišu, prokuhaš je šest-sedam puta i eto vode. Ako ideš po vodu negdje, od petero ljudi znaš da će se vratiti možda troje.

Treba pričati o tome jer je to dio naše povijesti. Moji vršnjaci su u to vrijeme skupljali sličice nogometaša, a mi smo skupljali čahure od metaka. Dođe zima, osuši se jedno drvo i prijatelj i ja cijepamo grane svaki s jedne strane za grijanje. Pod granatama smo trenirali nogomet, vidio sam kako snajperi ubijaju ljude. Nemam PTSP, ali tko zna, možda mi kasnije dođe.

Mlad si, dijete si pa valjda lakše progutaš. Tata je bio na prvoj liniji obrane. Ode od kuće, a ti ne znaš hoće li se vratiti. Bio je ranjen, ali je preživio. Pričao mi je kako su bili u zgradi Predsjedništva kad su neprijatelji prešli Miljacku. Imali su samo zračne puške iz streljačkog kluba kojima goluba nisi mogao ubiti.

Da su ovi to znali, ušli bi u grad. Na Skenderiji je gorio tramvaj i onda su tata i njegovi tim zračnim puškama pucali po tramvaju da odzvanjaju meci pa da agresori misle da su pravi meci. Tako su ih prepali, ovi su se povukli i drugi dan su dobili pravo oružje.

Nema toga na što te sila neće natjerati. Pila se kava od graha i leće, zamislite to. Jaje sam prvi put vidio nakon četiri godine. Stavili smo ga na stol i gledali ga kao da je ne znam što. Jedno jaje, došlo iz Kiseljaka. Majka ga je spremila i meni ga poslužila. 

Jedan ste od rijetkih sudaca koji daju intervjue, u Hrvatskoj je to nemoguće. Nije vam to problem?

Rekao bih ja i vama i u nekim podcastima u kojima sam gostovao i puno više, ali da nisam još aktivan. To ću možda kad završim karijeru. Ja se ne bojim reći istinu. Ne vidim ništa sporno u tome što ja govorim dok ne pričam nešto što ne bih smio.

Cilj ovog intervjua nije da bih sebe opravdao ili promovirao, nego da ljudi vide tu drugu stranu suđenja. Koliko mi treniramo, koliko se pripremamo, koliko je to sve teško i da danas-sutra nekom drugu sucu možda bude lakše jer će ga ljudi bolje razumjeti.