PROŠLOG je tjedna hrvatski sport iz Amerike dobio prilično pompoznu vijest. Jere Hribar, 20-godišnji plivač iz Splita, srušio je 14 godina star rekord Michaela Phelpsa, najtrofejnijeg olimpijca u povijesti s 23 zlatne i 28 medalja ukupno. Rekord je malo manje glamurozan kad se otkrije da se radi o rekordu bazena, i to na 100 jarda (91.4 metra), disciplini koja praktički ne postoji izvan američkih sveučilišnih natjecanja.

Pa iako ni veliki Phelps nije imao poseban dan kad je 2010. postavljao rekord bazena Lejeune Hall na Mornaričkoj akademiji u Annapolisu, ovih 42.99 nije ni Hribarov osobni rekord na ovoj - za Europljane neobičnoj - dionici, zapravo je više od sekunde sporiji. No, to ne mijenja činjenicu da je Hribar napravio prilično kul stvar skinuvši najvećeg svih vremena s vrha barem jedne liste.

Šira hrvatska javnost za ovog je 204 cm visokog Splićanina prvi put čula u kontekstu ovogodišnjih Olimpijskih igara u Parizu, na kojima je zauzeo solidno 22. mjesto s vremenom od 22.08 sekundi. Polufinale, odnosno 16. mjesto u kvalifikacijama, izmaknulo mu je za 14 stotinki, identično koliko i do osobnog rekorda od 21.94. 

Oni koji pomnije prate plivanje znaju da je 2022. osvojio srebro i broncu na Svjetskom te srebro na Europskom juniorskom prvenstvu, a te su mu medalje donijele ponude punih stipendija na brojnim američkim sveučilištima. Hribar je odabrao Louisiana State University ili LSU i 2023. se zaputio u SAD, gdje ima uvjete o kakvima u Hrvatskoj nije mogao ni maštati.

Koliko god nebitno za širu sliku, rušenje Phelpsova rekorda bilo je zgodan povod za intervju s našim mladim olimpijcem, kojeg u prosincu očekuje Europsko prvenstvo u malim bazenima u Budimpešti, a pogled mu već puca prema Los Angelesu i idućim Olimpijskim igrama 2028., kad će s 24 godine biti puno ozbiljniji konkurent nego u Parizu, ne samo za finale nego možda i za medalju.

Objasnio je koliko zapravo vrijede ovi najsvježiji rezultati i rekord, s obzirom na to da se radi o jardima, ima li razlike u plivanju nešto kraćih utrka u odnosu na standardne bazene, pojasnio je i kako izgleda plivačka sezona na američkom sveučilištu i zašto još nije ni blizu najbolje forme.

Ispričao je kako se uključio u plivanje, za što je kriva ozljeda njegova oca na košarci. Objasnio je kako funkcionira suradnja njegovog američkog i splitskog trenera, govorio o uvjetima u Americi, prisjetio se svojih prvih Olimpijskih igara u Parizu i otkrio o čemu mašta za četiri godine u Los Angelesu.

Koliko zapravo vrijedi rezultat kojim ste srušili Phelpsov rekord?

S 42.99 srušio sam Phelpsov rekord bazena iz 2010., to je oko sekundu brže nego što sam išao lani u ovo vrijeme, ali nije ni blizu mog najboljeg rezultata na 100 jarda slobodno od 41.76, kad sam bio spreman, u vrhuncu, s najviše snage, nakon priprema. Realno, ovaj je rezultat dobio pozornost samo zbog Phelpsa, ali i to puno znači, lijepo je kad čuješ tako nešto i kad u razgovoru s drugima vidiš da to cijene.

Ovo mi je najbrže vrijeme sezone na 100 jarda kraulom, oko sekunde brže nego u isto ovo vrijeme lani, odnosno u istoj fazi treninga, ali i dobar pokazatelj da bi u trećem mjesecu, kad bude nacionalno sveučilišno prvenstvo u Americi, za koje se forma tempira, mogao biti pravi.

Kakva su sveučilišna natjecanja, jesu li sva u jardima, u velikim ili malim bazenima?

Sva sveučilišna natjecanja su u malim bazenima od 25 jarda, nema bazena od 100 jarda, samo 100 metara, ali na takvima sam plivao samo za sebe i svoje rezultate, a ne za koledž.

U svakom sportu sveučilišna natjecanja su drukčija, sezona je u drugim terminima... U atletici, na primjer, imaju dvoransko prvenstvo i na otvorenom, a u plivanju samo nacionalno NCAA prvenstvo u ožujku i prije toga konferencijsko natjecanje u veljači. U prosincu je "mid-season" za koji se dosta koledža sprema jer se tamo sakupljaju bodovi za nacionalno prvenstvo.

Ostala natjecanja ne znače zapravo ništa, ne boduju se, samo su pokazatelj kako bi ekipa mogla nastupiti na velikim prvenstvima. Obično se natječu sveučilište protiv sveučilišta, ponekad sudjeluju tri, a u Annapolisu su bila četiri koledža.

Tu ste pobijedili i na 50 jarda, koliko vrijedi taj rezultat?

Isplivao sam 19.45, što je 60 stotinki brže nego lani u ovo vrijeme, a to je puno za ovako kratku dionicu. Osobni rekord s prošlosezonskog nacionalnog prvenstva mi je 18.80 sekundi, ali tamo plivamo u skinu, plivačkom odijelu, a tijekom sezone samo u kupaćim gaćama, što je velika razlika, tako da ovih 19.45 u kupaćima dosta znači. 

Kako ste dospjeli na američki koledž? Je li vam to bio cilj ili ste samo prihvatili ponudu?

Odluka je bila vrlo jednostavna. U trećem razredu srednje još nisam znao što bih radio, pa sam odlučio da ću nakon završetka srednje škole pauzirati godinu i posvetiti se plivanju pa vidjeti kakva je situacija doma i što se nudi u Americi.

Nakon Europskog juniorskog prvenstva u Rimu 2021. dosta mi je koledža počelo slati poruke i mailove, zvati me, a među njima je bio LSU. Već na prvom videocallu bio je glavni trener Rick Bishop, kao i pomoćni. Razgovarali smo, ostavili su sjajan dojam, ali sve je još bilo otvoreno.

Najbolje rezultate imao sam godinu poslije na Europskom juniorskom prvenstvu u Bukureštu i Svjetskom u Peruu, nakon čega su mi se i najjači koledži počeli javljati, ali odlučio sam se za LSU jer su mi oni ponudili stopostotnu stipendiju i prije toga. Vidjeli su u meni potencijal prije svih.

Trener je vrhunski, radio je s olimpijskim prvacima, a LSU je vrlo poznat po sportu, košarci, američkom nogometu, bejzbolu, zaista puno ulažu u sport. Tu je studirao Shaquille O'Neal, Mondo Duplantis, ove godine je njihov igrač izabran drugi na NFL draftu... Mislim da sam vidio podatak da je devet sportaša s LSU-a u Parizu osvojilo olimpijsku medalju.

Što studirate i kakav je život na kampusu?

Studiram financije, s tim sam počeo na prvoj godini i sad nastavljam. Nema nikakvih problema sa školom, radi se drukčije nego u Hrvatskoj, ali sve se stiže. Ima vremena i za hobije, druženje, plivanje... Baš su to Ameri lijepo uskladili.

Život na kampusu je super, sve mi je plaćeno, živim u stanu s dva cimera - obojica također plivači, jedan iz Zagreba, jedan iz Banja Luke - s kojima dijelim dnevni boravak i kuhinju, a svatko ima svoju sobu s kupaonicom i WC-om. Baš smo se našli, nikad nam nije dosadno, stalno se družimo, ili vani ili u dnevnom boravku.

Svakom plivaču i sportašu općenito od srca bih preporučio da dođe u Ameriku i proba koledž, pa se vrati ako mu se ne svidi. Ja svakako mislim ostati, završiti faks i dobiti diplomu, ali predaleko mi je još razmišljati za dalje. Ima do tada još dvije i pol godine, pa ćemo vidjeti što dalje i kako stojim s plivanjem.

Kakvi su plivački uvjeti u odnosu na Hrvatsku?

Recimo, ima puno sprava koje u Hrvatskoj ne postoje, Power Tower i Power Rack, to su neki njihovi izumi za snagu u vodi, zavežeš se oko struka i dižeš utege dok plivaš. Imaju kamere u vodi i iznad nje, ekrane, možeš tako popravljati tehniku.

Ove sezone dobili smo nove blokove, uz bazen imamo frižidere s proteinskim pločicama, voćem, energetskim napitcima, uz bazen su stalno fizioterapeut i liječnik ako što zatreba... Bazen nam je stalno dostupan, ali nije to kao košarka da možeš u dvoranu šutirati. Treba samo pratiti program jer ako dodatno treniraš, bit ćeš preumoran za ono što trebaš raditi po programu.

Kako je Splićanin od 204 cm završio u plivanju, a ne u košarci ili, recimo, kao nogometni golman?

Igrao sam i nogomet, trenirao u klubu Bili as, ne znam ni postoji li više, ali sam se s 11 ili 12 godina potpuno okrenuo plivanju jer je trener Jakša Arambašić, koji me još i sad trenira, rekao mojim roditeljima da u meni vidi potencijal i da me ispišu s nogometa. Nakon toga sam krenuo ozbiljnije.

A košarka... Neću reći da mi ju je otac zabranio, više je to bila šala, ali govorio mi je da pazim na koljeno jer je on svoje razbio igrajući košarku. Dok je bio na rehabilitaciji, puno je plivao. Volio je plivati i dolaziti na bazen, a ja sam imao sedam godina i išao sam s njim da mu pravim društvo. Tamo sam vidio djecu kako treniraju i druže se, pa smo sutradan opet otišli, samo što je on bio odjeven, a ja u bazenu s drugom djecom.

Kad ste shvatili da biste u plivanju mogli imati ozbiljnu karijeru?

Kad sam sa 17 godina u Rimu izborio prvo finale na Europskom juniorskom prvenstvu i bio šesti, ljudi su shvatili da mogu biti vrhunski plivač. Već tada sam bio jako motiviran, što mi je cilj i što mi je posao. Ciljevi se od tada stalno pomiču, letvice dižu i ne bih rekao da sam još uspio postati ono što želim biti.

U prosincu je Europsko prvenstvo u malim bazenima u Budimpešti. Sudara li se termin s "mid-seasonom" i koliko je uopće drukčije plivati u metrima u odnosu na nešto kraće jarde?

Ne sudara se, "mid-season" je zapravo krajem studenog, a EP je od 10. do 15. prosinca. Dobio sam slobodno i poslije, odlazim 8. prosinca i vraćam se tek 28., a do tada mogu biti kod kuće s obitelji i baš se veselim tome.

Od odlaska u Ameriku nisam plivao u 25-metarskim bazenima, samo u 25 jarda. Ali u principu je svejedno. Taktike su nešto drukčije, na 100 jarda krećeš jače, moraš plivati agresivnije i eksplozivnije jer je utrka nešto kraća, pa umireš zadnjih 15 metara, dok na 100 metara u velikom bazenu krećeš staloženije i mekše.

Možda mi je lakše plivati 100 jarda nego 100 metara u velikom bazenu, jer u jardima postoje samo mali bazeni, s tri okreta koji te mogu spasiti. Ne bih rekao da je velika razlika. Meni su kao Europljaninu najdraži veliki bazeni u metrima, u njima sam najjači, ali ništa mi ne smeta, lagano se prebacujem s velikih bazena na male i obratno.

Bez obzira na Ameriku i koledž, i dalje ste član splitskoga kluba?

Naravno, i dalje sam član PK Grdelin, samo ne plivam na natjecanjima dok sam u Americi, ali kad se vratim na proljeće, najnormalnije plivam za klub na prvenstvu Hrvatske. Nikad nisam mijenjao klub, cijeli život imam istog trenera, a time se malotko može pohvaliti. To mi puno znači, imamo fenomenalan odnos.

A kakav odnos imaju on i američki trener? Kako koordiniraju treninge, tko odlučuje?

Kad sam u Americi, treneru u Splitu šaljem podatke, vremena, kako se osjećam, opservacije, a kad sam u Splitu, isto to šaljem treneru u Americi. Ali radim po programu američkog trenera, a Arambašić me, dok sam u Splitu, štopa i upućuje. Sad će se u Budimpešti njih dvojica prvi put susresti i baš sam uzbuđen zbog toga.

Koliko ste zadovoljni svojim napretkom i razinom s obzirom na dob od 20 godina? 

Na velikom bazenu imam stvarno jake rezultate, rekao bih da sam u top pet 20-godišnjaka na svijetu. Superzadovoljni smo, motiviraniji sam nego ikad i mislim da ću još više napredovati. U malom bazenu mi rezultati nisu baš, ali nisam u 25-metarskom plivao dvije godine, tako da svakako očekujem osobne rekorde u Budimpešti.

Za vama su prve Olimpijske igre, provedite nas kroz godinu, od osjećaja ostvarivanja norme do nastupa u Parizu.

Tjedan dana nakon prvenstva u Americi išao sam u Kanadu s ciljem ispunjavanja norme za Igre na 50 metara slobodno. Nakon stotke znao sam da sam u dobroj formi. Sutradan ujutro mi je u kvalifikacijama na 50 falila stotinka za normu, ali poslijepodne sam je ulovio.

Bio je fenomenalan osjećaj. Prva osoba koju sam nazvao bio je trener. Roditelji su ostali budni i gledali me u tri ujutro, otac se tresao i nije mogao vjerovati. Kad sam došao u hotel, nisam mogao zaspati, uzbuđenje je bilo preveliko.

U Parizu sam znao da sam spreman, nisam bio pod dojmom, išao sam utrku kako treba i dok sam plivao osjećao sam da sam dobar, ali kad sam vidio rezultat, iznenadio sam se jer sam mislio da sam bio bolji. Odmah sam pomislio da je moglo to malo bolje i da ovo vjerojatno neće biti dovoljno za polufinale. Pobjeglo mi je za 14 stotinki.

Prvo sam bio razočaran, ali kad sam odspavao, došlo mi je do glave da sam olimpijac i da su se sav rad, trud i disciplina svih ovih godina isplatili, a to me još više gura naprijed.

O olimpijskom selu nemam puno za reći. Dosta ljudi se žalilo na hranu, ali meni je bilo OK, ništa posebno, ali ni strašno. Govorilo se i o krevetima, a ja sam s 204 cm cijeli stao. Bilo je lijepo, samo sam se razočarao što nije bilo klime. Lijepo je bilo vidjeti sve te sportaše, čak i smiješno kad vidiš gimnastičare od 160 cm kako idu na ručak s odbojkašima od 210.

Svega se može vidjeti, neki trče preko sela, neki voze bicikl, puno je emocija, netko se vraća plačući, netko sretan zbog medalje. Nevjerojatno iskustvo, sretan sam što sam to prošao i prije Los Angelesa.

Tada s 24 godine nećete biti više samo mladić u usponu. Kakav je plivački "prime"?

U sprintu možeš plivati i do 35. godine, ali najveći vrhunac je između 22. i 28., tada imaš najviše snage. Uzbuđen sam vidjeti kakav ću biti, prvo ove godine, pa tek onda za četiri.

Maštate li o finalu, o medalji, zlatu?

Iskreno, maštam o medalji, ništa drugo me ne zanima u ovom trenutku. Moraš postaviti visoke ciljeve kojima ćeš težiti.

Plivate samo 50 i 100 m slobodno. Hoćemo li vas gledati i na duljim dionicama, možda drugim disciplinama?

Držim se 50 i 100 kraul, za to ću se specijalizirati. Naravno, plivat ću i u hrvatskim štafetama, i zbog toga sam uzbuđen. Ne zanimaju me ni dulje dionice ni druge discipline.

Što očekujete od EP-a u Budimpešti?

Rušenje osobnih rekorda, pa ćemo vidjeti za što će to biti dovoljno. Nadam se da bi moglo biti polufinale ili dva, s tim bih bio zadovoljan, ali stvarno si nisam zacrtao nikakav rezultat. Odavno nisam plivao u 25-metarskim bazenima, ne znam što očekivati, ali moraju pasti osobni rekordi.

A od američkog NCAA prvenstva u ožujku?

Lani sam bio 11. na 50 i 20. na 100 metara, a prvih 16 dobiva bodove. Ovaj put cilj mi je top osam na 50 i top 16 na 100 metara, ali također borba za finale. Moj koledž je daleko od naslova, prošli put plasirali smo se kao 24., više smo "dark horse". Ne očekuje se puno od nas, cilj je biti među 15, mislim da to možemo i vjerujem da ću ovaj put donijeti više bodova ekipi.

Kao Splićanin, sigurno pratite Hajduk. Dojam sezone do sada?

Pratim, naravno, lijepo je vidjeti tablicu i četiri boda prednosti. Nadam se da ćemo tako nastaviti. Gledam svaki vikend, pronađem stream, i sviđa mi se ono što vidim.