NEMA stranca do Bosanca. Krilatica je to koja se svako malo provlači kroz hrvatski medijski prostor kad god neki igrač s prostora BiH oduševi na nogometnom travnjaku. Kroz HNL je prošlo jako puno Bosanaca, neki su ostavili duboki trag, neki su prošli nezapaženo, ali Almir Turković je sigurno jedan od najboljih. Uz Edu Mujčina bez dvojbe najbolji. Svaka čast Hajroviću, Gojaku, Dilaveru, Alispahiću, Zecu, Ibričiću, ali Edo i Almir su svijet za sebe. Zbog njih je publika dolazila na stadione.

Turković je bio napadač starog kova. Brz, tehnički strahovito potkovan, moćan dribler s nevjerojatnim osjećajem za igru i za gol.

U Hrvatskoj je igrao tri sezone za Zadar, tri za Hajduk i tri za Osijek. U svakoj od tih sredina, onako živopisan i iskren, bio je jedan od najomiljenijih i ikona navijača. S Hajdukom je osvojio dva Kupa, dva prvenstva i jedan Superkup, a bio je i neizostavni član slavne Osijekove generacije koja je bila jesenji prvak i koja je dogurala do trećeg kola Kupa UEFA-e gdje je nesretno, u dramatičnim okolnostima, ispala od praške Slavije.

S Turkovićem, koji je danas trener mlađih kategorija u matičnom mu Sarajevu, razgovarali smo o derbijima između Hajduka i Dinama, o Osijeku, o Nenadu Bjelici, koji je tada bi vođa te osječke generacije, o Robertu Prosinečkom i reprezentaciji BiH te o još mnogo toga.

No za početak smo ga najprije priupitali kako je zdravlje. Naime, Turkoviću je nedavno pozlilo te je hitno prebačen u bolnicu u Sarajevu gdje mu je operirano srce.

''Sve mi se gadi. Što su nam ovo fašisti napravili od zemlje?''

''Dobro sam, hvala na pitanju. Puno bolje. Svaki dan primam terapiju, a sljedeći mjesec je kontrola pa ćemo vidjeti. Bio je to strašan šok. Nikad u životu tabletu nisam uzeo, a onda mi se dogodilo ovo. Odvratan je tempo života koji živimo. Iz dana u dan stresovi, a to je najbolji recept za otići pod zemlju. I tek onda, kad se dogodi ono što se dogodilo meni, ljudi shvate koliko je to sve skupa glupost, oko kakvih se mi budalaština nerviramo. Je li to uopće vrijedno? Samo letimo, žurimo… a zbog čega? Pogledam oko sebe i gadi mi se sve. Što su nam ovo napravili od zemlje? Uništio nas je ovaj nakaradni sustav vrijednosti. Kad se sjetim Sarajeva nekad, bio je to gospodski grad, a danas me sramota. Nisam blesav, jasno mi je da ja ne mogu ništa promijeniti, ali mi je samo žao djece. Oni koji mogu odlaze, a oni koji ne mogu propadaju. Kod nas ne možeš ni u čemu uspjeti, pa tako ni u sportu, ako nisi član ovih nacionalnih, fašističkih stranaka. Zato svi oni s malo soli u glavi bježe glavom bez obzira. Često sam u Hrvatskoj i znam da je pola Slavonije preselilo u Irsku. Kažete da je u Hrvatskoj loše, da mladi odlaze? Možda i je, ali ako vam kažem da je Hrvatska 20 godina ispred Bosne, onda vam je jasno kako je kod nas'', ogorčen je bio Turković na početku razgovora. Odmah smo prešli na vedrije, nogometne teme.

U karijeri ste igrali za tri hrvatska kluba – Zadar, Osijek i Hajduk. Gdje vam je bilo najljepše?

''Stalno me to pitaju. Hajduk je naravno najveći klub u kojem sam ikad igrao, ali prekrasno mi je bilo svugdje. Imao sam sreće u životu da sam u svim tim gradovima bio primljen fantastično, a imali smo i sjajne momčadi. Sa Zadrom sam bio šesti, igrali smo Ligu za prvaka. Skoro smo izborili Europu, bio je to najveći rezultat u povijesti Zadra. S Hajdukom sam osvojio pet trofeja, a s Osijekom smo te 2000. bili jesenji prvaci što se nikada prije ni poslije nije desilo i imali smo prekrasnu europsku jesen. Kad se okrenem, mogu samo reći da sam uživao u svakom trenutku i da ne žalim ni za čim.''

U srijedu derbi igraju Hajduk i Dinamo. Dinamo je odavno osigurao naslov prvaka i taj će derbi biti lišen rezultatskog naboja. Barem onakvog kakav je bio kad ste vi igrali takve utakmice. Možete li se prisjetiti kako je nekad bilo igrati za Hajduk protiv Dinama?

''Prije je bilo drugačije. Strašnu ekipu smo imali. Bili smo strah i trepet. Pletikosa na golu. Čovječe, imaš Pletikosu, reprezentativca, Srnu na desnom beku, Carević, Neretljak, Vejić, Ante Miše, Miki Rapaić, Dean Računica, pa Krpan, Bule...  Vodio nas je veliki majstor, Zoran Vulić. To je bila ekipa, još mi nismo imali neke velike pare. U to smo vrijeme mogli igrati protiv bilo koga u Europi. Nama su treninzi bili teži i napetiji od nekih utakmica. Dinamo je tada isto imao jaku ekipu. Imali su Olića, Agića, Silvija Marića… Tada se živjelo za te derbije. Dinamo i mi smo imali po nekoliko igrača koji su mogli jednim potezom riješiti utakmicu. Tuga me sad uhvati kad vidim da Dinamo svake godine bježi Hajduku 20-30 bodova. Prije su derbiji odlučivali prvenstva. Sjećam se kad smo došli Miki Rapaić i ja. Dinamo je bio prvak. U cijelom prvenstvu su izgubili samo tri utakmice i to sve tri od nas. Ok, prvaci ste, ali pokazali smo vam tko je bolji. Tako se nekad gledalo na te utakmice. Nije bilo bitno ako Dinamo i bude prvak, a ti ga pobijediš. To bi smirilo stvari kod kuće. Split je takav grad, poseban po svemu. Ljudi tamo jednostavno žive Hajduk, nigdje na svijetu tolike ljubavi nema. Hajduk je tema od ujutro kad se probudite, pa sve do navečer dok ne legnete spavati. Hajduk je religija. Pratim sve i vidim da se Hajduk diže. U dobroj su seriji i neće Dinamu biti lako. Hajduk se bori za Europu, uvijek je motiv pobijediti Dinamo i uvjeren sam da Bili neće izgubiti. Štoviše, mislim da će Hajduk slaviti u srijedu.''

Hajduk je posljednji put, i to s vama, prvak bio 2005. Kako objašnjavate da klub kao što je Hajduk do naslova prvaka ne može doći sad već punih 14 godina?

''Puno toga mogu objasniti, ali to ne mogu. To mi nikad neće biti jasno. Nejasno mi je tko dovodi igrače, a tko ih prodaje. Stalno je netko kriv za nešto, uvijek neka svađa. Čitam sad da ova udruga Naš Hajduk se svađa s nekom udrugom koji ne misle jednako kao oni. Ako takve stvari nisu jasne i Splićanima, onda kako će biti jasno nekom tko živi izvan Splita. Volim Hajduk, užasno bih volio da opet bude što je bio, ali ne mogu nikako razumjeti zašto su dozvolili neke stvari. Baš u vrijeme kad sam ja bio tamo počele su se događati neke čudne stvari u klubu. U Hajduk su ušli ljudi koji veze s nogometom nemaju i kojima je jedino u glavi biznis te novac. Nogomet je tada izgubio svaku draž, svaki smisao, a Hajduk je, vidimo to sad, platio punu cijenu takve politike. Nije ista stvar igrati u Hajduku i, ne znam, Mladosti iz Suhopolja. To su dva različita sporta. Kad igraš u Mladosti, braniš se 90 minuta. Kad igraš u Hajduku, moraš napadati svih 90 minuta. Kao što nije svaki igrač za Hajduk, tako svaki igrač nije ni za Suhopolje, ali neki ljudi to nisu mogli ili nisu željeli prihvatiti te zbog novca i pohlepe dogodilo se to što se dogodilo. Šteta, velika šteta.''

Kako ste završili u Zadru?

''To vam je posebna priča. Tijekom rata sam otišao u Meksiko i kad sam se vratio, vidim da svi odlaze. Ja se vratio, a cijeli grad odlazi. Došli su mi neki menadžeri i kaže, vodimo te u Belgiju. I kažu meni, idemo u Belgiju, nema nikakve probe, ali pošto nema aerodroma, moramo do Splita. I vozimo se tako mi preko Boraje, prošli smo Split i Šibenik i došli smo u Zadar. Pitam ja njih što ćemo ovdje. Ovaj mi kaže da imamo vremena malo da prođemo kroz Zadar. I tako ja ostao u Zadru. I znate što, nikad nisam požalio. Grad je možda i najljepši koji sam ikad vidio, ljudi su krasni, a i momčad je bila dobra. Ne znam, najbolje stvari se događaju spontano.''

U Pragu ste s Osijekom igrali treće kolo Kupa UEFA-e i do prolaska dalje dijelile su vas sekunde. Što se dogodilo u toj sudačkoj nadoknadi vremena protiv Slavije?

''U Osijeku je bilo prekrasno. Ta jesen je bila kao iz bajke. Dobili smo u Osijeku Slaviju 2:0. Imali smo najbolji mogući rezultat. Uvijek tvrdim da je 2:0 najbolji rezultat kad ideš u goste. Zabiješ li jedan gol, ovi se mogu slikati. Zabili smo mi taj gol, ja sam ga zabio, i to još u idealnom trenutku, u 45. minuti, ali opet smo ispali. Došli smo preopušteni. Već smo se vidjeli na proljeće u Europi. Navijači su s nama bili smješteni u hotelu, što je bilo poprilično neozbiljno. Znali smo i da navijači Slavije bojkotiraju momčad i jasno nam je bilo da ni publika neće biti na njihovoj strani. Lopta je čudo. Kad joj ne pristupiš kako treba, uvijek te kazni. Imali smo dobar rezultat na poluvremenu i samo smo se trebali dogovoriti da izdržimo 45 minuta. Međutim, mi smo počeli igrati neke svoje privatne utakmice, previše smo poletjeli, a oni su nas znalački razbili o zemlju. Ljudi su igrali da je to bila milina za gledati, savršenstvo od nogometa. Baš su nas nadigrali, muški, sportski, bez prljavštine i bez pomoći sudaca. Baš gospodski. Nakon toga se sve raspalo. Otišao je Bjelica, Ivica Beljan, najbolji libero iza Goce Jurića kojeg sam ikad vidio, zakačio se s upravom i sve je otišlo kvragu. Trebali smo biti prvaci, a na kraju smo bili jedva treći.''

Nenad Bjelica je napravio čudo s Dinamom ove sezone u Europi. Dok ste bili suigrači, jeste li primijetili da je i tada pokazivao trenerski gen?

''Nenad je uvijek bio lider. Snažan karakter i bio je izrazito inteligentan igrač. U karijeri sam igrao s puno igrača, ali dvojica najinteligentnijih su bili Bjelica i Hrvoje Vejić. Bjelica je s Dinamom napravio pravo čudo, treba biti pošten i priznati. Istina, imao je Dinamo i sreće. Igrao je protiv najgoreg Anderlechta u povijesti i protiv raspadnutog Fenerbahčea, ali tko te pita. Dinamu nitko ništa nije poklonio. Sve je zaslužio. U lopti i u životu ništa nije slučajno.Svi koji vole hrvatski nogomet trebaju biti ponosni i sretni. Zbog Dinama će za dvije sezone pola HNL-a imati priliku igrati u Europi. Velika je to stvar. Možemo ih voljeti ili ne, ali treba im skinuti kapu. Ja bih najsretniji bio da je Hajduk prvak svijeta, ali pošteno je čestitati Nenadu i njegovom momcima.''

Za kraj, kako komentirate posao koji je Prosinečki napravio na klupi reprezentacije BiH?

''Od prvog dana sam tvrdio da je Robi pravi čovjek za taj posao. Znate li zašto? Zato što je znalac, ali i gospodin. Nije opterećen tim našim seljačkim nacionalističkim forama tko je Srbin, tko Musliman, a tko Hrvat. Njega zanima samo nogomet i svaka mu čast. Vjerujem u njega, radi super posao i nadam se da će nas odvesti na Euro. Ovaj narod zaslužuje malo radosti.''