HAJDUK je na Poljudu slavio 1:0 protiv Šibenika u sklopu 27. kola SuperSport HNL-a i time devet kola prije kraja prvenstva ponovno preuzeo prvo mjesto. Minimalna pobjeda protiv posljednje ekipe lige dobiva još više na važnosti kada se stavi u kontekst toga da je Rijeka poražena u Koprivnici, a Dinamo nije uspio doći do pobjede u Varaždinu. U ovoj fazi sezone svaka pobjeda je ogromna.

Pet bodova prednosti ispred Dinama i jedan ispred Rijeke uoči zadnje četvrtine prvenstva scenarij je koji bi svi navijači potpisali prije početka sezone. Kada uz to uzmemo u obzir da će do kraja sezone Hajduk na Poljudu igrati protiv oba rivala u borbi za naslov prvaka i kada uzmemo u obzir da ni jedna od tri ekipe ne igra dobro u kontinuitetu, Bijeli imaju legitimno pravo nadati se da će na kraju ove sezone biti prvaci nakon 20 godina čekanja. Tko kaže da je to očekivao uoči sezone, taj laže.

Hajduk je imao potpunu kontrolu

Pobjeda protiv Šibenika je čista i zaslužena. Hajduk je prema naprijed napravio dovoljno da zabije gol i osigura pobjedu koja je mogla biti uvjerljivija da je kod mjerenja zaleđa centimetar prevagnuo na Hajdukovu stranu, kao što je u korist Bijelih prevagnuo u pobjedi protiv Gorice. Unatoč tome što je pobjeda minimalna, ona ni u jednom trenutku nije dolazila u pitanje, a pogotovo nakon vodstva.

Hajduk je imao kontrolu, posjed na razini kakav mora biti i protivniku nije dozvolio ništa. Da, Šibenik je zadnji i došao je na Poljud bez Ivana Santinija koji mu znači više nego Marko Livaja domaćoj ekipi, ali ove sezone se pokazalo da su sve ekipe sposobne stvoriti opasnost i uzimati bodove pa svakako treba pohvaliti da su Bijeli utakmicu iskontrolirali od početka do kraja bez ikakvih problema.

Iako Bijeli nakon ovog vikenda mogu biti itekako zadovoljni raspletom svoje i ostalih utakmica, većina problema u Hajdukovoj igri, koja je nikakva već duže vrijeme, ponovila se. Hajduk je imao kontrolu, ali je bio jako spor i utakmica se igrala u tempu veteranskog nogometa. Nije to bila bitno drugačija predstava od prethodnih ove godine, unatoč tome što je Gennaro Gattuso napravio neke neočekivane promjene u početnom sastavu.

Rakitić je bio ključni čovjek, a Rusin je iznenadio

Na desnom krilu zaigrao je Roko Brajković, kojem je to bio prvi start sezone i ukupno tek peta utakmica. U prve četiri skupio je 74 minute pa je jučer gotovo nadmašio minutažu cijele sezone do sada. Na mjestu nominalne desetke odjednom se pojavio Nazarij Rusin, a na desnom beku zaigrao je Niko Sigur. Sve ostalo bilo je već uobičajeno i očekivano, a takva je zapravo bila i igra Bijelih.

Kombinacija Livaje i Rusina, koji su često mijenjali pozicije, dobro je funkcionirala. Ukrajinac se do sada nije puno iskazao u Hajduku, ali je zanimljiv igrač koji se kvalitetno kreće. Njegovo vezanje stopera i napadanje dubine omogućilo je Livaji slobodniju ulogu pa se kapetan Hajduka često izvlačio i kreirao iz povučenijih pozicija.

Iz takve situacije dogodio se i ključni trenutak utakmice kada je Livaja majstorski podvalio loptu Rusinu, a on izborio crveni karton i slobodni udarac koji je Ivan Rakitić pretvorio u vodstvo i pobjedu Hajduka. Rakitić je nakon niza slabijih predstava jučer bio na jako dobroj razini i ključni igrač Bijelih.

Statistika pokazuje da je imao gotovo nestvaran 121 dodir s loptom na utakmici, što je rekord među veznim igračima u ligi ove sezone, a više od njega su samo imali Osijekov lijevi bek Roko Jurišić (134 protiv Šibenika u kolovozu prošle godine) i Dinamov stoper Raul Torrente (126 protiv Osijeka u listopadu prošle godine).

Nije to bila savršena partija jer je opet patio u tranziciji, gdje ga se vrlo lako prolazi u situacijama kad mora braniti igrača jedan na jedan. Pomalo je i nejasno zašto se spuštao između stopera u prvom poluvremenu kad su te pozicije okupirali Josip Elez i Dominik Prpić, koji su jaki na lopti, a Šibenik nije radio nikakav pritisak.

Međutim, njegov učinak prema naprijed bio je ključan i zaslužio je pogodak kojim je okrunio dobru utakmicu. Rakitić je lider, čovjek koji podiže ekipu, istinski pobjednik i to Hajduku znači jako puno unatoč manama koje se otkrivaju jer mu kontekst igre Hajduka nimalo ne odgovara.

Igre nema i neće je ni biti, ali to je sada nebitno

Svakome tko želi biti realan jasno je da igra koju Hajduk već duže prezentira dugoročno ne donosi ništa dobro i da klub koji mora razvijati mlade igrače da bi ostao financijski stabilan i konkurentan ne može dugo trpjeti taktičku i selekcijsku filozofiju Gattusa. Hajduk će iduće sezone imati drugog trenera, kako god ova završila. Ako Gattuso osvoji titulu, dignut će mu se spomenik na Poljudu i zahvaliti na suradnji, koliko god to čudno zvučalo.

Dobre igre nema i neće je ni biti, ali sada smo zaista ušli u fazu sezone kada je to potpuno nebitno. Devet je kola do kraja i broje se samo bodovi, kako god se do njih došlo. Ako bi gledali samo sebe, Bijeli ne bi imali razloga za veliki optimizam, ali Hajduk se za titulu ne bori protiv sebe nego protiv Dinama i Rijeke, koji trenutačno ničim ne ulijevaju povjerenje da su sposobni zaredati pobjede i tako iskoristiti kikseve Hajduka, kojih će do kraja sezone sigurno biti.

Naslov će osvojiti onaj tko bude najmanje loš i on će vrijediti isto kao svaki drugi. Nitko se za pet ili pedeset godina neće sjećati niti pričati o igri, ali će titula ostati zapisana zauvijek. Nakon sezone će se pričati o najgorem prvaku u povijesti lige, što će po bodovnom učinku gotovo sigurno biti istina (Hajduk može imati maksimalno 78 bodova na kraju, a negativni rekord je 73 boda u Ligi 10), ali ako Hajduk bude taj, njegove navijače neće biti ni najmanje briga. Dvadeset godina čekanja previše je da bi se zamarali time kako su do titule došli.