KADA sportaš na mala vrata dođe u svoj najdraži klub, za koji navija od rođenja, i sezonu završi kao njegov najbolji strijelac, ispunio je životni san. Ništa što je napravio prije ili poslije nema takvu važnost i težinu, to je sve po čemu će pamtiti karijeru i sve po čemu će se pamtiti njega.

Savršeni primjer toga je Sandro Gotal (33), napadač rođen u Austriji, a podrijetlom iz Zadra, koji je 2014. došao u Hajduk kao malo poznati napadač Wolfsbergera na preporuku njegova tadašnjeg trenera Nenada Bjelice. U jedinoj sezoni na Poljudu zabio je 12 golova i završio ju kao najbolji strijelac splitskog velikana, koji ga je već idućeg ljeta prodao u ime prazne blagajne za par stotina tisuća eura, iako je na zimu mogao dobiti milijune.

Doduše, Gotal je imao i sreću kojom se ne može pohvaliti puno nogometaša, da doživi velikog Diega Maradonu kao trenera kad su im se putevi susreli u bjeloruskom Dinamu iz Bresta, u koji je došao na poziv tamošnje legende Artema Milevskog, suigrača u jedinoj sezoni u Hajduku.

Gotovo punih deset godina kasnije Gotal je bio na pragu povratka u hrvatski nogomet, u koji je još jednom kratko navratio 2017. kao član Istre. No nakon što je sve dogovorio sa zagrebačkim NK Vrapčem, koje se natječe u Trećoj NL Centar (četvrtom rangu), klub je objavio da ipak neće provesti suradnju zbog njegova "nezadovoljavajućeg fizičkog stanja i odnosa prema klupskim obavezama".

U razgovoru za Index Gotal je objasnio gdje je zapelo, ali i dugo govorio o svojoj igračkoj karijeri, posebno godini u Hajduku. Za Nenada Bjelicu je rekao da mu je poput oca, koji je inzistirao da živi preko puta njegove kuće kako bi pazio da ne upada u nevolje, a anegdote koje je ispričao o Maradoni uključuju i zajednički odlazak na karaoke.

Zadnjih godina igrali ste po njemačkim i austrijskim niželigašima, dijelove karijere vam ni Transfermarkt nije registrirao. Koliko ste dugo bili bez kluba?

Zapravo, bio sam samo tri mjeseca bez kluba, ali igrao sam u njemačkoj petoj, šestoj ligi koju Transfermarkt ni ne vodi. A i u ta tri mjeseca sam igrao mali nogomet. Doduše, neko je vrijeme i bio plan da prestanem, ali znate kako je s planovima u životu. Neki prijatelj zna nekog prijatelja koji pita mogu li pomoći i onda pristanem kako bih upoznao nove ljude, ostao fit...

Tako je, naposljetku, bilo i s Vrapčem. Ali zašto ste se uopće vratili u Hrvatsku?

U planu je bio povratak u Split, ali dogodile su mi se neke privatne stvari, sad sam u procesu razvoda. Mislio sam se vratiti u Zadar, pa u Split, a na kraju sam završio u Zagrebu. To se sve dogodilo u kratkom periodu od mjesec dana. 

Tu sam našao posao, u prodaji jedne tvrtke koja se bavi odjećom, zadužen sam za Dalmaciju i Zagreb. Javio sam se Petri Mandić (nogometnoj trenerici i doktorici nogometa, op.a.) jer sam htio potražiti klub, ako nekom mogu pomoći i ostati u formi i tako sam došao u kontakt s Markom Curaćem, predsjednikom Vrapča. Brzo smo se dogovorili, ali na kraju je ipak zapelo.

Što se dogodilo? Klub je objavio da ste nespremni i žalio se na vaš odnos prema obavezama.

Ja sam ispoštovao sve što sam dogovorio s trenerom i predsjednikom, možda je netko treći odlučio, možda nekom nije odgovaralo što treniram dvaput tjedno umjesto četiri, pa su me proglasili nespremnim.

A tako sam se dogovorio jer sam zbog posla svaki tjedan u Dalmaciji, pa ne mogu biti na četiri treninga nego sigurno na dva, možda tri. I oni su to prihvatili. Ali kad je momčad išla na pripreme u Vodice, nisam mogao ići jer sam morao tog tjedna biti u Zadru jer mi je firmi iskrsnuo sajam na kojem sam morao biti jer sam zadužen za tu regiju.

Htio sam pomoći, ali ionako ne bih mogao trenirati na pripremama jer mi se nakon treninga na umjetnoj travi upalio list. Nije ništa ozbiljno, samo nisam tada mogao trenirati, a njih je valjda uhvatila panika da ću stalno biti ozlijeđen.

Možda se ekipi nije svidjelo što sam na samo dva treninga, ali zato sam odmah bio rekao treneru i predsjedniku da to iskomuniciraju s ekipom jer inače može biti priča. Rekao mi je da nije potrebno, ali ja sam ipak bio po amaterskim klubovima i imam više iskustva u tome kako to funkcionira.

Rođeni ste u austrijskom Bregenzu. Odakle su vaši?

Iz Zadra su, ali mama je rođena u Austriji, baka i djed su bili otišli za poslom. Ali svi smo jako povezani sa Zadrom, baka i djed su se već vratili, roditelji isto namjeravaju. A ionako smo svako ljeto u Dalmaciji, imamo i apartmane u Zadru. Ja sam posebno vezan za Dalmaciju i osjećam se 110 posto kao Dalmatinac, a ne Austrijanac.

Kod kuće smo govorili hrvatski, a ne njemački, i navijali za Hajduka. Tipična dalmatinska priča, samo što se odvijala u Austriji.

Kakvi su vam bili nogometni počeci u Austriji?

Tada u Bregenzu nije bilo ozbiljnog kluba, ali imamo akademiju u kojoj se radila selekcija najboljih igrača, pa smo putovali i igrali protiv Salzburga, Austrije Beč... Ja sam bio u toj selekciji i igrao za mladu reprezentaciju Austrije, bio i kapetan ekipe u kojoj je bio David Alaba. 

Uvijek mi je bio san igrati za Hrvatsku, ali iz HNS-a se tada još nitko nije javio. Nažalost, nikad nisam nosio šahovnicu na sebi, ali barem sam odigrao sezonu za svog Hajduka.

Je li bilo govora o seniorskoj reprezentaciji Austrije?

To je bio velik razlog zašto sam iz Hajduka otišao u St. Gallen. Izbornik Marcel Koller rekao mi je da ću, ako odem u St. Gallen, ući u reprezentaciju. Nažalost, on se tada maknuo, došao je drugi trener i sve se promijenilo.

U mladoj reprezentaciji imali ste incident zbog kojeg ste se htjeli ostaviti nogometa. Što se dogodilo?

Igrali smo protiv Bugarske u Beču. Zabio sam gol i imao asistenciju, ali kad me trener izvadio, jako smo se posvađali. Bio sam vruća glava, uspoređivali su me s Markom Arnautovićem, s kojim sam se upoznao kroz reprezentaciju i često smo se družili. Bio sam temperamentan, rekao sam da više neću igrati, pa su bez mene otišli na Svjetsko prvenstvo.

Kako ste došli do Wolfsbergera, u kojem je trener bio Nenad Bjelica?

Zahvaljujući igrama u First Vienni, gdje mi je trener bio Peter Stöger, legenda austrijskog nogometa. Zvao me Neno Bjelica, koji je prije radio u Lustenauu, pored Bregenza, pa smo se poznavali još prije nego što sam postao profesionalac. Wolfsberger je imao ozbiljan projekt, ušao je u drugu ligu, a Neno je rekao da treba napadača. Ja sam mu praktički bio ispred kuće i brzo smo se dogovorili.

Kakve su bile tri zajedničke godine s Bjelicom? Bili ste neko vrijeme i na posudbama.

Jesam, ali zato što sam morao odslužiti vojni rok, vojarna je bila u Hornu, a tako sam mogao i dalje igrati u drugoj ligi. Svako jutro sam odlazio na trening i vraćao se u vojarnu, zato je bila ta posudba.

A za Nenu uvijek kažem da mi je ćaća. Bio sam tada luda glava i možemo reći da mi je on spasio karijeru. Živio je u Klagenfurtu i inzistirao da živim u blizini da može paziti na mene, da ne lutam, da sam mu pod kontrolom, našao mi je stan pokraj svoga i svaki dan smo se zajedno vozili 30-ak kilometara do Wolfsberga. Bez njega nikad ne bih napravio karijeru.

Što vam se svidjelo u njegovu trenerskom stilu?

Bio mi je kao otac pokraj terena, ali na terenu i u svlačionici nije bilo "ni a ni be", bio sam kao i svaki drugi igrač. Imao je crtu da zna kako psihološki pristupati svakom igraču, kod njega sam bio potpuno drukčiji na terenu nego kod drugih trenera. Točno je znao koliko mi može dopustiti, kad treba razgovarati sa mnom. Treninzi su mu bili top, uvijek smo igrali na najvišoj razini. Više je psiholog, nego trener, a to je za mene najvažnija karakteristika.

Kako je došlo do transfera u Hajduk?

On mi je omogućio taj transfer. Na treninzima smo se uvijek zezali oko Hajduka i Dinama, znao je da mi je bio san igrati za Hajduk. Nazvao je Gorana Vučevića, koji je tada bio sportski direktor, da dođe pogledati jednu jaku utakmicu. Igrali smo u kupu protiv Red Bull Salzburga sa Sadiom Maneom, Sorianom, i poklopilo se da sam stvarno odigrao dobro.

Koliko daleko u prošlost ide vaša ljubav prema Hajduku?

Oduvijek, kao dijete imao sam samo dresove Hajduka. Sjećam se kad me djed prvi put odveo na utakmicu, kad sam vidio Sjever, tu atmosferu, baklje, tada sam se zaljubio u nogomet. Svako ljeto sam dolazio gledati europske utakmice... 

Kad se otvorila prilika da dođem, za džabe bih potpisao. Situacija u klubu stvarno nije bila bajna, a ja sam u Austriji imao sasvim dobar ugovor. Pristao sam na puno manje, ali ispunio sam san da igram za Hajduka i ni najmanje ne žalim. Bilo je komplikacija s transferom, ali Igor Tudor me želio, zahvalan sam i njemu i predsjedniku Brbiću što su me doveli.

Kakvih komplikacija?

Imao sam ugovor, nisu me htjeli pustiti, a ja sam prijetio da ću prestati igrati ako me ne puste. I znali su da mislim ozbiljno. Toliko sam želio taj transfer, odrekao sam se i dosta novca, činio sve što je u mojoj mogućnosti da se realizira.

Moja je sreća bila što sam na mala vrata ušao u Hajduk. Kad vidiš današnje marketinške kampanje, to stvara pritiske, očekivanja. Recimo, mali Šego, odličan je igrač, ali razlika je nositi dres Varaždina i Hajduka, druga je to dimenzija, moraš imati specifičnu glavu da tamo možeš dati svoj maksimum i istaknuti se. 

Što se tiče pritiska, ako uspiješ u Hajduku, uspjet ćeš i u Real Madridu i Manchesteru. Ja sam, eto, uspio u Hajduku, ali nakon toga je teško igrati za drugi klub s tolikom voljom i emocijom, to više postaje posao.

Zaista, sezona u Hajduku bila vam je najbolja u karijeri, a nakon toga je išlo nizbrdo.

Nakon te sezone cijela ekipa se prodala, od Kalinića, Vršajevića, Sušića, Maloče, Milovića, Jozinovića, Kouassija, Vlašića, Maglice... Ja sam imao još godinu dana ugovora i bio jedini s ponudom na stolu i klub me morao unovčiti. Ja sam oprostio 20 posto ugovora i premija, svega sam se odrekao da pomognem Hajduku. 

Otišao sam u Švicarsku, ali, kažem, to je bio samo posao. Nisam ni htio ići u Švicarsku, ali me Koller pozvao u St. Gallen da budem na radaru reprezentacije. Teško mi je pao odlazak, ali to je nogomet.

Hajduk je te sezone promijenio dosta trenera, ali počeo je s Igorom Tudorom, koji je specifičan. Kako ste se slagali s njim?

Pravi mangup, kao Bjelica. Ja sam osobno funkcionirao samo kod takvih trenera. Za Igora i Nenu sam davao život na terenu, a kad imaš takav odnos s trenerom, dolazi i do individualnih uspjeha. Tudor je isto točno znao kako treba sa mnom i zato sam igrao tako dobro.

U Europi ste zabili dva gola protiv kazahstanskog Šahtera, prvi u gostujućem porazu 4:2, pa na Poljudu za 3:0 i potvrdu prolaska. 

Pripremali smo se za te utakmice kao da igramo protiv rukometaša ili košarkaša, najmanji igrač je imao metar i 90, svaki aut im je bio kao korner, a oni bi se natiskali u šesnaesterac i tako smo primili četiri gola u Kazahstanu.

Za njih je igrao Mihret Topčagić, s kojim sam bio u Wolfsbergeru, a onda smo obojica otišli tog ljeta, on u Kazahstan, ja u Hajduk, tako da smo bili u kontaktu. On je zabio prvi gol, ali nasreću ja sam odmah izjednačio i tako mu uzvratio. Znali smo da ćemo proći i nakon poraza 4:2 jer smo bili dosta jači, samo smo imali nevjerojatan peh da nakon toga naletimo na Dnjipro. 

Bilo koga drugoga bismo prošli, ali oni su bili stvarno jaki, prethodnu sezonu su igrali finale Europa lige protiv Seville, igrali su za njih Kalinić, Konopljanka, Douglas... Pokradeni smo u Kijevu, nisu dva penala svirana za nas, borili smo se k'o lavovi, ali na Poljudu je ostalo 0:0 i ispali smo. Bio je to play-off, nakon toga samo je protiv Maccabija Hajduk bio tako blizu. Da je tada postojala Konferencijska liga, ušli bismo u skupinu.

Kako objašnjavate da Hajduk tako dugo nije uspio ući u skupinu?

Fenomen! Kad vidiš od kakvih su ekipa ispadali... Možda je to pritisak. Mogu samo u svoje ime govoriti, ali ja u Hajduku nikad nisam imao pritisak, jedva sam čekao igrati na Poljudu. Znaš da i kad ideš, recimo, na gostovanje u Kranjčevićevu, čeka te 3000 ljudi, a od toga su 2500 naši. 

Ali nije to za svakoga. Možeš biti odličan igrač i u većim klubovima, ali vidjeli ste, uostalom, što se dogodilo s Ivanom Perišićem. Teško mi je reći, ni puno pametniji od mene ne mogu to odgovoriti.

Vi ste bili prvi strijelac Hajduka te sezone, ali klub je zaostao čak 38 bodova za Dinamom i 25 za Rijekom, stalno mijenjao trenere. Čega se sjećate iz te sezone?

Bio je kaos, nakon Tudora Hari Vukas je dvaput preuzimao klupu, bio je mjesec, dva i Špaco Poklepović, promijenilo se pet, šest trenera. Rijeka je bila prejaka, bili so složniji, uređen klub, harali su i u Europi. Dinamo kao i uvijek, ali meni je bilo teže igrati protiv Rijeke. 

Tada je za njih igrao Andrej Kramarić, a ja sam se uvijek šalio s Caktašem da mi pusti da izvodim penale. Imali smo ih devet te sezone, da sam jedan i promašio, bio bih na 20 golova, a to ti kasnije znači 3-4 milijuna više. Dugo sam se borio s njim i Soudanijem za najboljeg strijelca, ali onda je Krama počeo zabijati na svakoj utakmici i odvojio se. Šteta što mi Caki nije prepustio penale, ali dobri smo, ne mogu mu zamjeriti.

S kim ste još u kontaktu iz te generacije?

Sad smo igrali na Četiri kafića s Maločom, u kontaktu sam s Maglicom, Vršajevićem, Sušićem, s Niksijem Vlašićem sam bio za Badnjak, u Splitu se uvijek nađem s nekim. 

Bio je te godine u Hajduku i legendarni Artem Milevski, s kojim ste kasnije igrali i u Bjelorusiji. I on je bio "luda glava", vjerojatno ste se dobro slagali?

Da, i na terenu i izvan terena. Kad se pročulo da dolazi, svi u svlačionici su bili impresionirani jer ipak je on veliko ime, iako je već bio u godinama, ali klasa od igrača. Kad vidiš kako prima loptu, vidi neke stvari koje ti ne vidiš... A i dosta mi je asistirao, mislim za tri, četiri gola.

Kako gledate na tu njegovu sezonu? Na početku su mu skandirali "Arteme, povedi nas", a na kraju "Mile Viski".

A znate kako je dolje kod nas, danas si kralj, sutra si ništa, nije tako bilo samo s njim. Velika su bila očekivanja navijača, a ja ne znam koliko je on to ozbiljno shvatio. Na treningu je uvijek išao 100 posto, pravi profesionalac, ali drugo je to što je radio izvan terena i što ostavlja posljedice na trening.

Ali, odličan je karakter i odličan prijatelj. On me doveo u Brest, gdje je Maradona bio trener. Uvijek smo bili vezani, i danas se čujemo. Nije on jedini koji nije ispunio očekivanja u Hajduku, ali realno nije ni bilo za očekivati da će ih ispuniti. Bio je to možda više marketinški potez, da dovedeš neko ime pored Dinama i Rijeke.

Jeste li na kraju sezone morali otići?

Morao sam. I danas vidim kako me zbog te sezone gledaju u Splitu i Dalmaciji. Da sam odigralo još dvije, tri takve, što bi to bilo. Morao sam otići jer su imali ponudu za mene i rekli mi da ću ili prihvatiti, a švicarska liga nije loša, ili da ću u drugoj godini ugovora sjediti na tribini i da me neće biti ni u drugoj ekipi. I ja se pitam zašto.

Realno, kasnila je plaća nekoliko mjeseci, nismo dobili ni premije za prolazak Dundalka i Šahtera, oprostio sam im i 25 posto od transfera na koje sam imao pravo, a to je lijepa svota bila. Kažem, sve za klub. Dosta sam im pomogao, i oni su meni pomogli, ali jesam li htio ostati, to uopće nije pitanje.

Barem ste ispunili san na godinu dana.

I svoj san, i ćaćin i didov. Kad me nakon utakmice sa Šahterom dočekala obitelj ispred fan-shopa, kad sam vidio njihovu sreću, mogli su mi ponuditi da potpišem za Real Madrid, ja ne bih. To je ponos koji se ne može kupiti novcem.

Kakav ste odnos imali s navijačima?

Pa, ja sam na Sjeveru. I kao igrač sam bio top s njima. Mene su voljeli, nikad me nisu dirali. Ponekad su znali viknuti, ali bih uzvratio, pa su vidjeli da sam njihova glava. Protiv navijača ništa, oni stoje iza mene, ja iza njih.

Pričalo se na polusezoni o ponudi Newcastlea, što je bilo s tim?

Newcastle je tražio jačeg, robusnog napadača, stavili su na stol ponudu koja je bila puno veća od one St. Gallenove na ljeto. Na kraju su doveli Mitrovića iz Anderlechta, koji je već igrao Ligu prvaka i bio srpski reprezentativac, uzeli su ga za sedam milijuna. Za mene su nudili tri milijuna, ali Hajduk je tražio pet, a na kraju me prodao za kikiriki. 

Menadžeri su mi rekli da bi mi plaća bila devet milijuna funti za četiri sezone, znači 11 milijuna eura. Rekao sam menadžeru da ću dodati od svoje plaće ako će se tako naći negdje na sredini, a što se poslije događalo, ne znam. Uglavnom, tako bih išao u Premier ligu, a ne u Švicarsku. A Premier liga je Premier liga, čak i da odigram samo jednu utakmicu, išao bih na neke posudbe, a ugovorom bih riješio egzistenciju.

Onda ni ne čudi što niste imali volje igrati u Švicarskoj.

Ma, St. Gallen je dobar, velik klub, najstariji u Švicarskoj, ima super navijače... Ali, problem je što sam ja tamo odrastao, to je 30 kilometara od Bregenza, i boli kad se iz Hajduka moraš vratiti u tu regiju. Dođeš iz emocije, iz ludila, u Švicarsku, gdje je sve robotski.

Izgubili smo tri utakmice zaredom, a ja se pitam gdje je policija, mislio sam da će nas tražiti navijači kao u Splitu, ali tamo to nikog ne zanima, svejedno je izgubio ili dobio. Ja sam u takvim uvjetima bio lud.

A baš zato su me doveli, jer su imali pomalo školsku ekipu. Kad sam došao, gledali su me k'o da sam iz džungle, derem se na treningu, a oni klasični Švicarci. Taj spoj jednostavno nije pasao.

Bio sam toliko razočaran jer je trener koji me doveo bio već pet godina u St. Gallenu, ja sam bio njegov igrač, on me htio i zbog njega sam potpisao. I nakon mjesec i pol čovjek dođe u svlačionicu i kaže da odlazi, da je potrošen i ne može više. Umjesto njega došao je Joe Zimbauer iz HSV-a i to je bilo ajme meni. 

Htio sam otići bilo gdje, na kraju se otvorila Turska, ali to je isto bio cirkus, ne plaćaju... Poslije sam bio u Poljskoj, Izraelu, vratio se u Istru, išao u Bjelorusiju... To se sve spoji, bio sam stalno u nekoj negativi, a u nogometu danas jesi, sutra nisi.

Nakon svega, realno mogu reći da ima puno boljih igrača od mene koji ni eura nisu zaradili, ali i dosta lošijih od mene koji su multimilijunaši. Tako da je sve to balans.

Igrali ste poslije u zabačenijem dijelu muslimanske Turske, u ultrakatoličkoj Poljskoj i u Izraelu. Kako je bilo s kulturološke strane šaltati se između tih zemalja?

Ja sa svakim mogu, prilagodljiv sam. U Turskoj sam živio u hotelu Hilton, tada mi se rodio sin i uopće nisam doživljavao kako se tamo živi. Ali sjećam se da sam nakon prvog treninga otišao pod tuš i skinuo se gol. Kad su igrači izašli iz džamije koju imamo u svlačionici i vidjeli me golog, odmah su se samo vratili u džamiju i molili se još 15 minuta jer su me vidjeli takvog. Onda su me upozorili da se moram tuširati u boksericama. Kako sam to mogao znati?!

Poljska me iznenadila. U Austriji i Njemačkoj se svi šale na njihov račun, ali Poljska je mala Njemačka. Stadioni i tereni su vrh, s nogometne strane imaju sve, huligane, infrastrukturu, četiri sportska kanala, liga je praćena, zemlja uređena, strašno dobro.

Tamo je trener bio Radek Latal, bivši češki reprezentativac, koji me otjerao, a kasnije me taj isti Latal doveo u Dinamo Brest. Kad me Milevski zvao u Brest, pitao sam tko je trener, kaže Latal. Pa kud Latal, on me potjerao iz Poljske. Ali ispostavilo se da je njihov sportski direktor imao neke dealove, gdje sam ja ispao žrtva. Zato kažem, to je nogomet. Mislio sam da me trener bio potjerao, a zapravo me volio.

Latal je, dakle, bio trener Bresta na početku sezone. Kako je onda Maradona upao u tu priču?

Latal je dobio otkaz, zatim je mjesec dana trener bio neki Bjelorus, a onda je došao Maradona. Predsjednik je želio dignuti klub na viši nivo, da bude u rangu s BATE Borisovom, pa je doveo Maradonu da bude dopredsjednik i dva mjeseca je, kao, bio trener. Došao je avionom, ulazio tenkom na stadion, šou program.

I kakav je Maradona bio kao trener?

Super pjeva, najjači je na karaokama. Što je radio s loptom, tako je ubijao na karaokama. Nezaboravne scene su bile kad Milevski, Gotal i Maradona idu na karaoke, kao neki vic. Bilo je zabavno.

Što mu je bila udarna pjesma?

Imao je neke latinoameričke, na njima je ozlijedio kuk, a već je bio na štakama. Lud k'o struja, cijeli njegov stožer. Ma to je bio marketinški potez. On bi cijeli trening sjedio na lopti, a njegovi pomoćnici su radili. Ali super lik je bio. To je Maradona, o čemu pričamo? Nema puno većih ikona.

Bili ste kratko i u Istri, u eri Michaela Glovera, što vam je uz Hajduk dosad bio jedini doticaj s hrvatskim nogometom. Što pamtite od tamo?

Pola godine nisam plaću dobio. Ma katastrofa. Obećavali su nam masne ugovore za HNL, a u Hrvatskoj kao nogometaš moraš otvoriti obrt i plaćati porez ovisno o visini ugovora, čak i kad plaću ne primaš.

Tereni za trening su nam tri minute od stadiona, a igrači nisu imali za gorivo. Ja sam imao broj 77 i htio sam ga promijeniti u 10, pa su mi rekli da nemaju novca da tiskaju novi, pa sam to platio iz svog džepa. Ja nisam bio u financijskim problemima, ali zvao bih suigrače na kavu, a oni od sramote nisu htjeli jer nemaju pet eura u novčaniku. 

Hranili su se u pekari. Da nam Darko Raić-Sudar, koji je danas sportski direktor Rijeke, nije omogućio restoran, ljudi bi gladni bili. Igrači prve lige. Dolazi Dinamo na Aldo Drosinu, a igrači Istre sat i pol prije utakmice ispred stadiona jedu hrenovku iz pekare.

Jedanput je uletjelo desetak Demona s maskama, tražili su Glovera i htjeli su mu napasti sina, a on neki mangup, htio se potući s njima. Aljoša Vojnović kao kapetan i ja smo ih zaustavili, molili ih da ga zbog nas ne napadaju. 

I Istri sam oprostio sva dugovanja, samo da se maknem. Nakon toga sam otišao u Brest.

Kako je bilo u Litvi?

Bilo je dobro, imali smo vrhunsku ekipu za tu ligu. Bilo nas je šest Balkanaca, i opet sam igrao s Topčagićem, s kojim sam bio u Wolfsbergu i koji je igrao za Šahter protiv Hajduka. Poslije ga je Bjelica iz tog kluba doveo u Osijek na tri godine. Bili smo prvaci, skoro izbacili Crvenu zvezdu u kvalifikacijama za Ligu prvaka.

Nakon toga ste igrali u austrijskom drugoligašu Hartbergu, što vam je bio zadnji doticaj s profesionalnim nogometom. Kako je došlo do takvog pada i kako ste to podnijeli?

Zvali su me za prvog napadača i pristao sam. U klubu je bio i Dario Tadić, legenda kluba, ali napadač koji nikad nije puno zabijao. Kako sam ja došao, tako se on preporodio, zabio je 17 golova te sezone. Uvijek sam dobivao po 20 minuta, pola sata, nikako da uđem u ritam. A onda je došla korona i sve prekinula.

Imao sam ponudu iz Azije, ali bivša žena nije htjela otići jer se bojala korone, zato smo se odlučili zbog djece ostati u Njemačkoj i tu sam završio profesionalnu priču. Našao sam tamo klub, financijski jačeg petoligaša Donaustauf. 

Neki građevinar, multimilijunaš, mislio je od kluba napraviti nešto veliko, a nije imao nikakvu infrastrukturu. Doslovno nismo imali deset istih lopti za trening, a on kupuje autobus reprezentacije od Njemačkog nogometnog saveza, iako nemamo gostovanje dalje od 100 kilometara.

Na glavnom terenu se ne smije trenirati, nitko ne zna zašto, a na pomoćnom treniraju djeca, pa nama ostane nekih 50 metara travnjaka. Ali bitno da imamo bus reprezentacije.

S obzirom na bliskost s Bjelicom, kako ste doživljavali njegov put nakon Wolfsbergera, posebno ovu zadnju epizodu s Dinamom?

Radujem se svim njegovim uspjesima, kad je bio u Unionu i klepnuo Sanea bio sam na stadionu iza njega jer mi je dao karte. Ćaća mi je, zaslužio je sve što je napravio, kvalitetan je trener, vidjelo se i po rezultatima u Ligi prvaka sad s Dinamom. Da su dobili Monaco, imali bi više bodova u Realu. Nije on pripremio ekipu, a da je ostao, po meni, osvojio bi prvenstvo.

Šteta, radovao sam se što je opet bio došao u Dinamo, ali naći će svoj put, ne brinem se za njega.

Kako vidite Hajdukove šanse ove sezone?

Ha, svi se nadamo. Ne smijemo zaboraviti ni Rijeku, igraju odličan nogomet, ne smije ih se otpisati, iako su ostali bez Galešića. Bit će teško, vidjet ćemo kako će Gattuso pripremiti momčad. Došao je Cannavaro u Dinamo, radujem se zanimljivoj utrci do kraja i nadam se da će Hajduk biti prvak za jubilej, 20 godina od zadnjeg naslova, pa nek sve gori.

Što vam se sviđa kod Hajduka ove sezone?

Da dobivaju utakmice koje su prije gubili. U Šibeniku su, na primjer, prije često ostajali bez bodova, a sad su primili gol za 1:1 i odmah u sljedećem napadu je Krovinović zabio za pobjedu. To su bitni bodovi, ali moraju se podići u igračkoj formi ili će biti jako teško.

Kad gledate ludilo oko Marka Livaje zadnjih godina, mislite li da ste mogli imati sličnu priču da ste dulje ostali u Hajduku, s obzirom na "ludu glavu" i poseban odnos s navijačima?

Ne, nisam ja takav majstor kao on. Ali dao sam srce, znam i ja nešto s loptom, navijači me vole, ali to što on radi ne može nitko drugi. Što je Maradona u Napoliju, to je on u Splitu. Ja nisam tome niti blizu. Ali da sam ostao dulje, sigurno bi me bolje i intenzivnije zapamtili.

Što nosi budućnost nakon igrače karijere?

Htio bih još malo igrati, ali ne pod svaku cijenu. Teško je naći klub zbog financija, a igrati džabe ipak neću. Nisam više toliko zagrijan, bila bi to više rekreacija da ne dobijem koju kilu i da usput mladim igračima pomognem kojim savjetom.

Uskoro počinjem s tečajevima za trenersku C-licenciju. Želim ostati u nogometu, puno toga sam vidio, imao trenere poput Bjelice, Tudora, Maradone, Poklepovića. Mogu dati dosta toga i djeci, možda i prvoj ekipi. Završio sam sportski menadžment u Kölnu pa možda mogu biti i sportski direktor, ali svakako želim ostati u nogometu.