PRILIKOM sukoba Armade i Torcide sa suigračima pokušao je braniti navijače koji su se našli između dviju skupina. Iako je završio na obavijesnom razgovoru u policiji, svojim potezom osvojio je sve koji su pratili Rijeku. Ako je, zapravo, uopće bilo onih koji u tome trenutku već nisu voljeli Leona Benka.

Cristiano Ronaldo, Leo Messi, Luis Suarez i svega još par igrača našlo se te 2013. godine ispred varaždinskog napadača, tada jednoga od deset najefikasnijih u Europi, među koje se ubacio postigavši 31 gol, kao i Robin vas Persie. No Benkovi fantastični nastupi u kasnim dvadesetima i ranim tridesetima predugo nisu zapeli za oko izborniku Hrvatske Igoru Štimcu.

Dok su drugi dobivali pozive a da možda nisu trebali, Benko je zabijao za stroj koji će trener Matjaž Kek kasnije voditi prema povijesnom naslovu prvaka te bio prozvan najboljim igračem lige po izboru kapetana HNL-a. Benko riječko slavlje nije dočekao jer je otišao u Kinu, gdje je upao u financijske dubioze i ostao bez mnogo novca.

O svemu tome govorio je u intervjuu za Index. Dotaknuo se perioda u Sarajevu, gdje su ga smatrali božanstvom, potvrdio da je karakterno teška osoba, otkrio je li ikad bio na pragu Dinama ili Hajduka, prepričao liječenje pijavicama u Nürnbergu, opisao kako danas s 18-godišnjim sinom Maurom igra u navijačkom Varteksu, u koji je stigao iz Varaždina, te jesu li mu njegovi Varaždinci zamjerili taj transfer.

Prvi gol u HNL-u zabili ste Hajduku, i to kada Vas je Miroslav Ćiro Blažević stavio na mjesto lijevoga bočnoga igrača...

Prije no što je Ćiro došao, dobio sam bakteriju zbog koje sam dva mjeseca bio u bolnici. Bojao sam ga se, a tada mu je pomoćnik bio Zlatko Dalić. Ubrzo sam ušao u trenažni proces. Na toj sam utakmici praktički prvi put bio na klupi. Igrali smo u sistemu 3-5-2 s ofenzivnim bekovima. Fumić, naš igrač, dobio je crveni karton.

Neovisno o tome što sam imao želju igrati pred punim stadionom, ni na kraj pameti nije mi bilo da će me staviti na bok. Dok je on gledao tko će ući, ja sam se skrivao. Stavio me u igru i zabio sam za tri minute. Inače, kada sam igrao u juniorima, u tzv. Ligi mladih, trener Dražen Besek i Dalić tražili su od nas mijenjanje pozicija.

Znao sam igrati lijevo i u 4-4-2, pa je Dalić vjerojatno procijenio da bih mogao odigrati beka. Obranu sam odrađivao tek kako bih ispoštovao suigrače, dok sam više volio tražiti prostor prema naprijed. Besek mi je jednom rekao da bih veću karijeru napravio na lijevome boku, no Dalić me vratio u špicu.

Imate li koju anegdotu s Ćirom?

Ćiro je bio pojava. Jednom sam, vraćajući se treninzima, trčao krugove. Bio sam u svojem filmu. Odjednom, Ćiro je povikao: "Benko!" Stao sam, a on: "Zašto si stao, pička mu materina, dođi ovamo!" Brzo sam mu prišao, nakon čega mi je rekao: "Nestrpljivo te iščekujem." Ja gas dalje. Smrznuo sam se.

Godine 2006., kada ste imali 23 godine, otišli ste u Nürnberg nakon odlične sezone u Varteksu, u kojoj ste u HNL-u zabili 14 golova.

Imao sam dvije opcije - Nürnberg i Wolfsburg. Bilo mi je bitno igrati. Moji su baka i djed 40 godina radili u Nürnbergu, kamo sam odlazio tijekom praznika. Također, činilo mi se da je konkurencija slabija nego u Wolfsburgu. S Nürnbergom sam potpisao predugovor u travnju, iako sam bio povezan i s Dinamom.

No cilj mi je bio ići van. Ispostavilo se da sam u Nürnbergu imao veću konkurenciju nego u Wolfsburgu. Robert Witek imao je strašnu sezonu, a sljedeće godine došli su Jan Koller i Angelos Charisteas. Tada sam zaradio tzv. ozljedu skakačkog koljena.

Liječili su me alternativnim, zaostalim metodama, poput pijavica ili vađenja zdravoga zuba, što je, kao, direktno trebalo utjecati na koljeno. Mučio sam se dva mjeseca, pio tablete. I treneru je bilo čudno, ipak je riječ o ozljedi koja se brzo zaliječi. 

Oporavak je jako dugo trajao. Meni, kao mladome igraču, to je utjecalo na psihu. Želio sam otići iz Nürnberga, iako su htjeli da ostanem. Možda sam i trebao, teško je sada reći.

Prešli ste zatim u Standard Liege, u kojemu su bili mladi Axel Witsel, Steven Defour, Marouane Fellaini, Christian Benteke, Dante, Milan Jovanović... Sezonu kasnije završili ste u Kortrijku. Kako danas gledate na tih pet godina, od 23. do 28., u karijeri? 

S 26, 27 godina drugačije razmišljaš. Da sam s 19 tako razmišljao, možda bih drugačije napravio. Međutim, ne žalim ni za čime. U Standardu sam se također vraćao nakon ozljede, zbog čega sam tražio igranje u drugoj ekipi. Imao sam trogodišnji ugovor.

Standard je imao krcat stadion. Defour je bio kapetan, a ti igrači nositelji ekipe. Te smo godine Sevillu u skupini dobili 3:0, a oni su kasnije osvojili tadašnji Kup UEFA-e. Također, protiv Liverpoola igrali smo kvalifikacije za Ligu prvaka. Kod kuće je bilo 0:0, Dante je promašio penal, a u uzvratu nam je Dirk Kuyt zabio u 119. minuti. Bili smo blizu prolaska.

Nakon jedne godine u Kortrijk me zvao Georges Leekens, koji je kasnije bio izbornik. Strašna persona, poput Ćire. Rekao mi je da ću igrati, što mi se svidjelo. U Kortrijku sam proveo godinu i pol.

Nakon Belgije stigli ste u Slaven Belupo, da biste nakon godine dana završili u Faisalyju, u Saudijskoj Arabiji, opet kod Dalića. Potom je stigao i najbolji dio karijere - Rijeka.

Kako sam tijekom ljeta dobio dijete, nisam odmah želio otići iz Slavena, želio sam biti blizu obitelji. Na zimu sam, međutim, otišao Daliću. Ondje sam odigrao polusezonu, nakon koje ni Dalić više nije htio ostati. Bio sam u kontaktu s ljudima iz Rijeke. Prezentirali su mi projekt te najavili dolazak novih igrača i Uprave.

Ondje je bilo predivno. Živjeli smo u Opatiji, a igrao sam s igračima poput Josipa Brezovca i Gorana Mujanovića. Privukao me projekt, premda nismo najbolje krenuli. Nakon Elvisa Scorije s Matjažom Kekom zaredali smo dobre rezultate.

Rekli ste da Keku treba napraviti spomenik osvoji li naslov, u čemu je uspio. Njemu je bilo teško kada ste otišli. Pohvalio Vas je, rekavši kako se ostali igrači više neće moći skrivati iza Vašeg učinka.

Na sastanku me kupio izjavom: "Hijerarhija se u ekipi mora znati." S nekima priča više, s nekima manje, ali hijerarhija i disciplina morale su postojati. Takav sam i ja, cijenio je što sam svaki trening išao 100 posto.

Keka voliš ili ne voliš. Ponekad je, s razlogom, znao podivljati. Ovisi kakvu povezanost imaš s njime otpočetka. Svatko ima svoju glavu, svoj ego. On je, uz Damira Miškovića, pokretač današnje Rijeke.

Iznimno je profesionalan. Na trening je dolazio prije svih, a njegovi sastanci bili su kratki i jasni. Točno se znalo tko gdje stoji i što radi, kako prima loptu, kamo je daje... Znali smo svoj posao. 

Jednom ste prilikom izjavili da Vam odlazak iz Rijeke nije bio po volji. U kojem smislu?

Situacija je bila takva zbog mojih godina i odštete potrebne za moj transfer. Mogao sam otići u Tursku, Švicarsku, ponovno Njemačku... Bile su to dobre ponude za mene, ali ne i Rijeku. Kinezi su, s druge strane, ponudom zadovoljili i klub. Jasno, meni je bila želja otići nekamo, ne nužno u Kinu, radi obitelji. S Rijekom sam ostao u dobrim odnosima. Bio mi je to predivan dio života. Cijenim svakoga od njih.

Kakvo je Vaše mišljenje o Damiru Miškoviću? Koliko je u to vrijeme bio uz svlačionicu, uz igrače?

Nije se puno miješao u trenerski posao. Imam svoje mišljenje, s kojim se netko hoće, a netko neće složiti. Mišković je persona za sebe. S njime sam imao vrhunski odnos. Mogu reći samo pozitivno. Uvijek nas je klub lijepo nagrađivao za rezultate.

Mišković je sazivao druženja, pa i vratio Bijelu noć. Držali su do toga. K tome su podigli marketing na višu razinu. Iskakali smo iz paštete. Znali su što rade, a plod toga su naslov, Rujevica i sve ono što Rijeka danas jest. 

No atmosfera na Kantridi ne može se mjeriti s Rujevicom. Za naježiti se. Navijači su nas nosili. Primjerice, s Varaždinom sam bio na Rujevici. Stadion je vrhunski, ali znam kako je s Rijekom igrati na Kantridi. 

Godine 2013. na utakmici došlo je do sukoba Armade i Torcide. Vi ste branili navijače Rijeke. Uz Močinića, Brezovca i Darija Kneževića, završili ste na obavijesnom razgovoru u policiji.

Nekolicina nas uvidjela je nepravdu. Na 50-ak metara od Torcide, koja je bacala baklje i što već, bio je besplatan ulaz za djedove, bake, djecu... Armada je, potom, dotrčala s druge strane. U tome trenutku smatrali smo da trebamo stati uz svoje navijače. Na kraju je došlo do prijave prema kojoj smo sprječavali službenu osobu u postupanju.

Ništa strašno, zapravo. Osjetili smo nepravdu, nije došlo do toga da bi netko nekoga udario ili slično. Nismo htjeli ući u sukob, htjeli smo primiriti situaciju. Imao sam jako dobar odnos s Armadom. Bilo mi je krivo što epizodu u Rijeci nisam završio kako doliči tom dobrom periodu. Žao mi je što nisam ostao do ljeta kako bih upotpunio cijelu epizodu. 

U Rijeci ste igrali odlično. No poziv tadašnjeg izbornika hrvatske reprezentacije Igora Štimca nije dolazio. S druge strane, pozivani su igrači koji nisu bili u osobito dobroj formi. Zamjerate li Štimcu što Vas nije pozvao?

Ne zamjeram nikome ništa. Svaki izbornik ima svoje odluke i razmišlja kako razmišlja. Reference su u tome trenutku govorile za mene. Bio sam najbolji strijelac i igrač lige te među deset najboljih strijelaca u Europi, odnosno dijelio sam osmo mjesto sa Sergijom Aguerom. Nisam se mogao gurati ni odlučivati o reprezentaciji.

Izbornici imaju svoje interese i vizije o tome tko im treba. Kada me zvao za prijateljske utakmice u Koreji, Kek i ja smo se samo pogledali. Nije mi se dalo ići na nebitne utakmice jer smo se s Rijekom za vrijeme reprezentativne stanke pripremali za prvenstvo. Ali, ipak je to reprezentacija, naravno da sam otišao. Ponos je biti dio toga. Ne možeš birati utakmice.

Rijeku ste zamijenili Kinom, u kojoj ste tijekom šest mjeseci imali problema s vlasnicima kluba i isplaćivanjem plaće. Rekli ste da ste dobili svega pola novca.

Iz obiteljskih razloga nisam htio ići u Kinu. Međutim, ponude glede odštete nisu zadovoljavale Rijeku. Nisam mogao riskirati ozljede pa sam odlučio zaraditi novac i zbrinuti obitelj. Po dolasku u Kinu dobio sam poziv reprezentacije za prijateljske utakmice sa Švicarskom.

Čuo sam se s izbornikom Nikom Kovačem, ali me kineski vlasnici kluba nisu htjeli pustiti. Bili su bezobrazni, rekli su da su me skupo platili i da im trebam u prvenstvu. Bilo mi je jako teško jer je svakom igraču ponos igrati za Hrvatsku.

Jeste li razmišljali o tome da odlaskom u Kinu nećete biti u krugu reprezentacije?

U tome sam trenutku već imao poziv u reprezentaciju, u koju sam ušao s 31 godinom. Izbornik je cijenio moju borbenost. Igrao sam najbolji nogomet u karijeri. Igrao bih ja nogomet i u Kini, bilo je samo pitanje bi li me Kovač zvao ili ne. U igračkom smislu nisam imao što izgubiti.

Kao da bih bio jedini koji igra u kineskoj ligi i za reprezentaciju. Bojao sam se isključivo ozljede, zbog koje bi mi sve propalo. Novac je bio glavni razlog odlaska u Kinu. Naravno, teško mi je palo što me nisu pustili. Mogao sam otići, ali tko zna kakve bi bile posljedice. 

Kineski gazda kluba bavio se građevinom, kako je nama bilo rečeno. Nije dobio novac koji je trebao dobiti te je prestao ulagati u klub. Dosta sam izgubio. Na kraju bi bilo bolje da sam ostao u Rijeci. Govorilo se da sam otišao za parama, ali otišao sam čiste savjesti. Puno sam dao Rijeci. Krivo mi je što nisam ostao, ali nisam mogao znati što će se dogoditi.

Igrajući za Sarajevo, čiji je vlasnik bio malezijski milijarder Vincent Tan, gotovo su Vas smatrali božanstvom. Osvojili ste naslov i bili najbolji igrač i strijelac. U drugom su trenutku navijači bacali stolice zbog loših nastupa cijele ekipe. Kako je bilo u Premijer ligi Bosne i Hercegovine?

Iako nije često dolazio, imao sam priliku razgovarati s Tanom nakon potpisa. Svidjela mi se vizija kluba, imali su čak i projekte za novi stadion. Tan je, inače, bio i vlasnik Cardiffa. Ekipa je bila vrlo dobra, a liga poprilično jaka. Od nas, preko Želje, do Širokog.

Na derbije je dolazilo po 30 tisuća ljudi. Ljudi ondje žive za nogomet u odnosu na hrvatsku ligu, daju svaku marku kako bi pogledali utakmicu. Opet, svi Balkanci, kada ne ide, "sipaju" drvlje i kamenje na igrače, poprilično agresivno. To je draž sporta, ali ne huliganizam. U cijelome je svijetu tako.

Ako si dao sve od sebe, možeš se pogledati u ogledalo. Nije lako stati pred navijače, jedan viče jedno, drugi drugo. Šutiš i poštuješ to. U svlačionici se razgovara i zatim radi cijeli tjedan kako bi se ispravili rezultati. Ja te probleme nosim kući i kada igram u Trećoj HNL. Izgubljene utakmice i promašene prilike uzimam srcu, danima ne spavam.

Sami sebe usporedili ste sa Zlatanom Ibrahimovićem, dok su drugi govorili kako ste karakterno teška osoba. Slažete li se s time?

Van nogometa nisam takav. Usađeno mi je to uz red, rad i disciplinu. Recimo, trener Meho Kodro preuzeo nas je u Sarajevu kada se svašta događalo oko kluba i s navijačima. Držao je govor i pitao me kako se vratiti na pravi put. Odgovorio sam mu: "Red, rad i disciplina." Podigao je prst i rekao: "Eto." 

Gluposti me izbace iz takta, kao kada me suigrač ne prati kada dvaput istrčim za suparničkim stoperom. Mislim da sam u pravu, iako možda uopće nisam. Na terenu nikoga ne poznajem, makar igrao protiv rođenog brata. Što se toga tiče, da, teška sam osoba.

Sa suparničkim braničima uvijek ima gaženja i udaranja. Daješ li, moraš znati i primiti. No nikada nijednog igrača nisam imao na piku. Nema zle krvi. Kada utakmica završi, pružiš ruku, čestitaš i odeš. Što se tiče kvalitete onih protiv kojih sam igrao, spomenuo bih igrače kao što su Joe Šimunić, Robert Kovač ili Ivo Smoje. 

Vašu karijeru obilježila je borbenost. S druge strane, imamo Brunu Petkovića kojemu se predbacuje manjak volje. Što mislite o njemu?

Njegova je kvaliteta neupitna. Nismo bili suigrači niti ga poznajem, pa ne mogu nešto tvrditi. No s Varaždinom sam igrao jednu utakmicu protiv njega i Dinama. Prema njegovu govoru tijela, da sam ja trener, odmah bih ga izvadio iz igre. Ali nisam tu da bih sudio. Pokazao je da je klasa, postavio je visoku letvicu. Mora raditi, samo tako može ostvariti kontinuitet. Kakvih problema ima, ne mogu reći.

Više Vas se puta povezivalo s Hajdukom. Je li prelazak u Hajduk ikad bio opcija?

Prvi kontakt s Hajdukom imao sam prije no što sam otišao u Standard. Bio sam u Splitu na probi, odradio par treninga te su mi ponudili nešto čime nisam bio zadovoljan. Potom su me ponovno zvali, tada s puno većom ponudom, no presjekao sam i otišao u Standard koji je bio druga opcija.

Drugi sam put, nakon odlaska iz Kine, razgovarao s Marinom Brbićem, kada je Igor Tudor bio trener. Htjeli su da dođem, ali meni je to prebrzo došlo. Nisam se htio zaletjeti. Usto, imao sam i neke druge opcije te njihovu ponudu u tome trenutku nisam mogao prihvatiti. Putevi su nam se kasnije razdvojili.

Volim Dinamo i Hajduk. Bliže sam Zagrebu, ali nisam striktno orijentiran ni prema jednome od njih. Poštujem oba, dva najveća hrvatska kluba.

U Rijeci ste igrali s Anasom Sharbinijem i Andrejom Kramarićem, kao iznimnim talentima. Kako gledate na njih i njihove karijere?

Sharbini je dijete Rijeke, a Kramarić je došao praktički kao gotov igrač iz Dinama. Svi mi, napadači, imamo neke svoje vijuge u glavi. S Kramarićem sam imao normalan odnos. Bilo je razmirica u igri - ja sebičan, on sebičan. Klasika, ništa zlobno.

Anas je imao sve, samo ne i karakter. Kada je htio, bio je vrhunski igrač. Međutim, stalno ga je nešto sputavalo. Kao suigrači imali smo dobru vibru. Ne da je mogao više, nego je stvarno trebao napraviti karijeru. Šteta za njega.

Pri kraju karijere vratili ste se u grad Varaždin. Jesu li Vam zamjerili prelazak iz Varaždina u Varteks?

Tko će mi zamjeriti? Varaždinac sam, rođen sam ovdje. Potekao sam iz bivšeg Varteksa, današnjeg Varaždina. Sve sam dao tome klubu. Kada sam se vratio, izborili smo Prvu HNL, nakon čega mi je istekao ugovor te sam otišao u Varteks.

Zar bih nekoga trebao pitati kamo smijem, a kamo ne smijem ići? Postoje razmirice između klubova, ali u to ne ulazim. Prijatelji iz djetinjstva dio su Varteksa. Želio sam im pomoći, iako sam imao opcije u inozemstvu. No u godinama sam, pokrenuo sam biznis i obitelj mi je ovdje. 

Ove me sezone dva mjeseca mučila korona, zbog koje nisam prošao pripreme. Igrat ću do kraja prvenstva, pa sjesti s obitelji i vidjeti ima li dalje smisla. Trenerska me karijera ne zanima.

U Varteksu igrate s 18-godišnjim sinom Maurom. Što biste mu savjetovali, a da biste voljeli da ste i sami čuli u njegovim godinama?

Igrom slučaja igramo zajedno. Predložio sam mu dolazak u Varteks kako bi igrao seniorski nogomet, s čime se složio. Super mu ide, ali potrebni su red, rad i disciplina. Podržavam ga, savjetujem kako bi se "spustio". Kvalitetan je karakter. Uz rad i želju nešto može napraviti, ima sve predispozicije.

Želim samo da je živ i zdrav te da poštuje svoje roditelje. Sve ostalo ovisi o njemu. Ne mogu umjesto njega driblati ni uklizivati. Ne radim mu pritisak. Kada malo padne, kažem mu da mora 100 posto biti u tome.