ČLAN originalnih, Ćirinih Vatrenih imao je impresivnu karijeru. Počeo je u Želji s kojim je kao klinac bio najbolji strijelac zadnje, okrnjene sezone Jugo lige 1992. U travnju iste godine, kad je počeo napad na Sarajevo, bježi iz opkoljenog grada i dolazi u Zagreb, gdje potpisuje ugovor s Dinamom, odnosno, tadašnjom Tuđmanovom Croatijom.

Prema vlastitom priznanju, vidjevši na djelu Zdravka Mamića i tadašnjeg predsjednika Modrih Josipa Šoića kako od danas osuđenog kriminalca u bijegu bježi preko čuvene ograde maksimirskog stadiona, odlučio je otići i nakon samo jedne sezone u Zagrebu otisnuo se u Španjolsku. Tamo je jednu sezonu igrao za Sporting iz Gijona, a onda još jednu za slavnu Benficu.

Put ga je zatim odveo u Club Brugge, s kojim je u Belgiji uzeo sve i osvojio titulu najboljeg strijelca lige. Bio je član najjače Parme ikada, a karijeru je završio u Chelseaju u kojem je bio svjedok dolaska Romana Abramoviča, Josea Mourinha i stvaranja prve megamomčadi svijeta.

Za reprezentaciju Hrvatske debitirao je u rujnu 1995. u kvalifikacijama za Euro 1996. i od tada je bio stalni član sve do travnja 2003., kad se oprostio u prijateljskoj utakmici protiv Švedske.

U povijesnim knjigama hrvatskog nogometa ostat će zapisan kao strijelac prvog hrvatskog gola na svjetskim nogometnim prvenstvima. Stanić je taj gol zabio protiv Jamajke na Mundijalu u Francuskoj na kojem je Hrvatska osvojila brončanu medalju. 

Prije nešto manje od četiri godine Stanić je stigao na Poljud kao prvi savjetnik bivšeg predsjednika Uprave Hajduka Marina Brbića. Stanić, sportski direktor Ivan Kepčija i trener Igor Tudor na velika su vrata ušli u klub, no priča je neslavno završila nakon samo 11 mjeseci.

Nakon kraha u Hajduku, Stanić se povukao sa scene, a na nju se vratio u nešto drugačijoj ulozi prije godinu dana. Otisnuo se u novinarske vode i voditelj je Arenine emisije Neuspjeh prvaka, u kojoj je ugostio Aleksandera Čeferina, Darija Srnu, Edina Džeku, Nemanju Vidića, Nemanju Matića, Gorana Pandeva, Slavena Bilića, Zlatka Dalića...

Stanić nam je otkrio da će se sve dosad prikazane emisije ubrzo moći pogledati na Areninom YouTube kanalu, kao i da planira raširiti i obogatiti započeti projekt.

U dva sata razgovora prošli smo čitavu karijeru jednog od najzanimljivijih likova hrvatske nogometne scene, a legenda hrvatskog nogometa otvorila je dušu i, kako je rekla, prvi put otvoreno pričala o nekim stvarima kojih se nerado sjeća.

Reprezentacija Jugoslavije, bez hrvatskih igrača, pripremala se za nadolazeći Euro 1992. u Švedskoj (na koji, znamo iz kojih razloga, ipak nije otišla), a Mario Stanić bio je dio te ekipe, koja je u ožujku iste godine igrala prijateljsku utakmicu protiv Nizozemske.

Stanića smo pitali zbog čega je, kao Hrvat, pristao igrati za tu reprezentaciju, znajući da je trećina Hrvatske, tada priznate države, bila pod okupacijom. Stanić nam je također otkrio kad je spoznao što se zapravo događa i kako je izgledao njegov bijeg iz Sarajeva u travnju 1992. 

''Zašto sam igrao za Jugoslaviju 1992.? Što sam ja znao, bio sam klinac koji je samo želio igrati nogomet i bio sam zarobljen u ideji da je svijet romantično mjesto''

"U tom trenutku nisam imao dovoljnu razinu svijesti. U tom trenutku sam bio klinac koji je samo želio igrati nogomet i uživati u onome što najviše volim raditi. Sve do trenutka dok nije puklo u Sarajevu, sve do trenutka dok se nije dogodila ta najgora vrsta buđenja, ja sam živio u svom nekom svijetu, zarobljen u ideji da je svijet romantično mjesto.

Sve dok nije nastupilo to trežnjenje. To je dio mog života o kojem nerado pričam. Dok sam igrao u Parmi, strani su me novinari često pitali slično pitanje, ali uvijek sam osjećao neku vrstu nelagode kad bih morao pričati o tome. Zašto? Zato što sam nakon mjesec dana od početka rata u Sarajevu otišao, spasio sam se zahvaljujući nogometu.

Sve što sam u životu stekao, zaradio, sve ono što sam danas ja zahvaljujući je nogometu. I kad znam da sam nakon mjesec dana izašao iz tih strahota, a da su ljudi ostali tamo četiri godine, onda nemam nikakvo pravo... Znao bih reći stranim novinarima kad bi me pitali kako je bilo tih dana u Sarajevu da ne pitaju mene to, nego da dođu kod tih ljudi i s njima razgovaraju jer sam ja zahvaljujući nogometu uspio otići i započeti neki drugi život'', rekao nam je Stanić pa je nastavio:

''Kad sam iz Sarajeva u travnju 1992. stigao u Dinamo, osjećao sam se kao da sam ratni profiter''

''Velika većina nije. Jesu li mi to u Sarajevu zamjerili? Ne znam, dobro pitanje, ali ne znam. Živimo u vremenima gdje se svašta zamjera, ali s druge strane mi netko zamjera to što sam otišao, prihvatljivo mi je. Mogu razumjeti zašto. Neko vrijeme sam se osjećao kao neka vrsta ratnog profitera.

To me grizlo. Kad sam došao u Dinamo, imao sam velikih oscilacija. Bio sam uvjeren da ću se za mjesec dana vratiti u Sarajevo i da to što se događalo nije moguće. Veliki dio mene nije prihvaćao da je u Sarajevu to moguće. Što sam ja znao, klinac od 19, 20 godina.

Svi su pričali: "Bit će rata, bit će rata.'' Ja to nisam doživljavao. Ma gdje će biti rata u Sarajevu? Dogodilo se upravo suprotno, a to je sramota ljudskog roda.'' Veliki nogometaš nam je potom otkrio zašto je kao klinac izabrao Želju, a ne Sarajevo i gdje su u Sarajevu po njemu najbolji ćevapi.

U Hajduk je stigao na velika vrata, a nakon samo 11 mjeseci sve se raspalo

Naravno, epizodu u Hajduku nismo mogli preskočiti. Premda je rekao da ne želi previše pričati o njoj, najveći dio razgovora upravo smo potrošili na tih 11 mjeseci koje je proveo u Splitu. Stanić, Kepčija i Tudor su klub preuzeli na drugom mjestu, a do kraja prvenstva s Hajdukom su odradili jednu od najlošijih sezona u povijesti.

Klub je završio na petom mjestu tablice, a jedino lošije od rezultata bila je igra. Tudor je napustio klub u najtežem trenutku i postao pomoćnik Andrei Pirlu u Juventusu, a tercet se raspao. Bio je to početak kraha. 

''Vrijeme koje sam proveo u Hajduku bilo mi je odlično iskustvo u kojem sam shvatio ogromnu razliku između onoga što želiš biti i onoga što trenutačno možeš biti. Tu je veliki disbalans. Postoje veliki klubovi koji su opterećeni prošlošću. Ti klubovi teško prihvaćaju realno stanje i realnu sliku'', priča Stanić i dodaje:

''U nekim segmentima živiš u nekoj vrsti laži. Ako u datom trenutku nisi dovoljno spreman, kvalitetan i kompetitivan, onda pred tobom mora stajati određena količina rada i jasan smjer u kojem želiš ići. Ivan Kepčija, Igor Tudor i ja tvorili smo tim koji je rezultatski jako razočarao.

Bila je to tužna godina. Tada se dogodila i korona, stao je cijeli svijet. Naravno, to nije nikakvo opravdanje za rezultatski podbačaj. Što se toga tiče, jasno da je sva odgovornost bila na meni, sportskom direktoru Kepčiji i treneru Tudoru. 

Tada sam govorio da normalan proces traje četiri godine, a da se nakon dvije neke stvari počinju kristalizirati. Imali smo ideju s kakvim stilom bi trebali igrati, s kakvim načinom i ritmom. Željeli smo igrati agresivno, napadački. Ljudi žive u obrascima. Najveći problem u Hajduku je bilo promijeniti obrazac i etiku rada kod igrača.

Igrači to jako teško prihvaćaju. Ja sam bio igrač i kod mene je bila ista situacija. Kad ti od igrača zahtijevaš da igra agresivno i visoko, a njemu je u genima da se uvlači, onda dolazi do određenih problema. 

''Svi su mi govorili da ne idem u Hajduk, a ja danas pamtim samo sretne dane''

Generalno, Hajduk je bilo iskustvo kroz koje sam prošao i pamtim samo sretne dane. Naravno, ostalo je tu poslije puno repova, ispao sam veliki neznalica, ali kad sam dolazio u Hajduk, bilo mi je jasno u što ulazim. Svi su mi govorili zašto tamo, to je kašeta brokava...

Imao sam potrebu dokazati se u takvom okruženju skupa s ljudima kojima vjerujem i za koje mislim da imaju dovoljno i stručnih i ljudskih vrlina. Probali smo, nisu nam se zvijezde poklopile, nije bilo dovoljno vremena, nije bilo dovoljno strpljenja i raspali smo se. Život ide dalje'', rekao je Stanić.

Kako je Hajduk uvijek intrigantna tema, Stanića smo pitali da nam kaže što misli je li njegov tim u nečemu pogriješio, zamjera li sebi nešto i smatra li da ga je Igor Tudor na neki način izdao odlaskom u Juventus. Također, zanimalo nas je u kojem trenutku je pukao odnos između Stanića i Lukše Jakobušića. 

U svom prvom obraćanju bijelom puku u prosincu 2019. Stanić je na presici, na kojoj je i pričao o famoznom holističkom pristupu, rekao, citiramo: ''Ako se nešto može dobiti kvalitetno, onda da, ali fokus je na nama i omladinskom pogonu.''

Hajduk se u prijelaznom roku nije ponašao u skladu s obećanjima i vizijom kluba. Tako je Tudorovim dolaskom u treći plan pao Darko Nejašmić, U-21 reprezentativac i tada najvrjedniji mladi eksponat Hajduka. 

Od igrača koji je pod Oreščaninom izgledao kao jedan od najboljih veznjaka lige stigao je do statusa igrača koji je započeo četiri prvenstvene utakmice u 2020. godini. Da stvar bude gora, poziciju u momčadi mu je uzeo Hamza Barry za kojeg se znalo da neće produžiti ugovor i da odlazi s Poljuda šest mjeseci prije kraja prošle sezone.

U prvih devet utakmica David Čolina je kod Tudora odigrao tek 32 minute, a poziciju lijevog beka držao je Tahiraj koji je besplatno pušten u Lokomotivu.

Mario Vušković je kao najveći potencijal u obrani dobio priliku tek nakon pauze uzrokovane koronom. Daleko od prave minutaže i prilike ostali su Kreković, Dolček, Brnić i Mujakić, a Blagaić i Delić poslani su na posudbe. Umjesto njih dovedeni su Grk Diamantakos, Turčin Nayir, Dimitrov, Atanasov, Mujakić, igrači koji su Hajduku dali jako malo i od kojih je Hajduk jako malo i dobio.

Zamolili smo Stanića i da nam objasni zbog čega je obećano jedno, a u praksi se radilo drugo te da nam, između ostalog, kaže što koči Hajduk da punih 18 godina ne može do titule prvaka i mogu li Bijeli ove sezone do naslova. 

''To je jako kompleksna tema. S jedne strane imamo Dinamo koji se pod Zdravkom Mamićem pozicionirao i koji je tijekom godina napravio strahovite selekcije. Iz cijele Hrvatske doveo je najbolje mlade igrače i gledajući samo zakon brojeva, logično je da će od njih 10 dvojica ili trojica uspjeti.

Ne moraš biti previše pametan da to shvatiš. Dinamo je godinama u omladinskom pogonu akumulirao kvalitetu koja mu je kontinuirano izbacivala nešto. Hajduk u tim okolnostima nije mogao do titule, i ta frustracija duga 18 godina i glad ga zasljepljuju da kontinuirano i strpljivo radi.

''Hajduk će biti prvak. Bit će fešta od Dubrovnika do Svetog Roka, ali što onda?''

Ta frustracija stvara ogroman teret. Igrači se ne mogu nositi s tim. Hajduk po tom pitanju ima jako velik psihološki problem. Imaš igrača koji ti pokazuje jedno lice u gostima, a jedno lice doma. Koliko smo puta čuli koliko je težak dres Hajduka. Je li floskula da dres Hajduka teži 20 ili 50 kilograma? Znaš koliko teži?

Onoliko koliko ti dozvoliš da teži. Zašto je to tako? Zbog frustracija. Hajduk je klub bogate prošlosti koji nikako da opet dođe na tu razinu i to je veliki problem. Hajduk će biti prvak, to je neminovno. Kad? Ne znam hoće li to biti ove sezone ili iduće, ali će biti. Ta kultura, energija i mentalitet će prije ili poslije izroditi titulu.

Očigledno je neuništivo. Bez obzira na ovih 18 godina, ta snaga i ljubav su neuništivi. To je fascinantno i to je ono što će izroditi titulu, ali uz ogromne poteškoće. Nemojmo zanemariti ovo što se događa u Dinamu. Možda Dinamo tek treba proći ono kroz što je Hajduk prolazio godinama.

Pravo pitanje nije hoće li Hajduk osvojiti titulu. Hoće, to se mora dogoditi, sa strpljenjem ili bez, ali pravo je pitanje što onda? Bit će pražnjenje. Bit će fešta od Dubrovnika do Svetog Roka. I što onda? Što, je li život nakon toga gotov, je li nogomet gotov, ne postoji više ništa nakon te titule?'' pita se Stanić.

Stanić je odbio pričati o Zdravku Mamiću i rekao je samo da mu je ''sve bilo jasno kad ga je gledao kako trči za Šoićem''. Tad se zapitao u kakav je to klub došao i tražio je transfer u inozemstvo. Morali smo se dotaknuti i Ćire Blaževića. Stanić nam je rekao kako je ''trener svih trenera'' bio jedina osoba na svijetu koju je u jednom trenutku imao potrebu zadaviti, a odmah u idućem zagrliti.

Ćiro je znao sve, samo se pravio da ne zna 

Bivši as Parme i Chelseaja je priznao da je brončana generacija bila prilično neprofesionalna po pitanju discipline izvan terena i kako im je najveći gušt bilo prevariti trenera i otići u noćni život. Dodao je da je Ćiro vjerojatno bio jedini trener koji je znao s njima i kako je žmirećki prelazio preko njihovih nepodopština.

Ipak, na neki način mu je i zamjerio što su ceh platili Ivica Mornar pred Euro 1996. i Igor Cvitanović uoči SP 1998. i priznao je da je Blažević na neki način tražio ''pedra'' u ekipi kako bi ''galvanizirao'' ostatak momčadi. 

Čuli smo njegova iskustva nakon kraja igračke karijere i probleme kroz koje je prolazio nakon što se ostavio lopte. Čuli smo da je osjećao neku vrstu PTSP-a i da postoji ozbiljan problem sa sportašima koji se pogube kad ostanu bez onoga čime su se čitav život bavili. Također, saznali smo njegovo mišljenje zbog čega je Hrvatska u nogometu velesila, a Srbija i BiH to nisu.

Stanić nam je pričao o svojim iskustvima u Serie A, koja je zlatnih devedesetih bila Meka za trenere taktičare i zaključio je kako su najbolji talijanski treneri tog doba poput Arriga Sacchija i Alberta Malesanija uništili playmakera u talijanskom nogometu. 

Stanić je bio avangarda u svoje vrijeme. U doba kad su treneri, posebice u Italiji, robovali krutim pravilima svojih postavki, bio je jedan od rijetkih igrača na vrhunskom nivou koji je jednako dobro mogao igrati na svim pozicijama osim na vratarskoj.

Čuli smo što misli o tome da je bio Thomas Muller prije Thomasa Mullera, a kroz duhovitu anegdotu saznali zbog čega mu je Ronaldo Nazario bio najteži rival protiv kojeg je ikad igrao. Stanić je zatim usporedio Il Fenomena s Alenom Bokšićem, a za kraj nam je dao najboljih 11 igrača s kojima je igrao. 

Što je još Mario Stanić rekao u velikom intervjuu za Index, pogledajte u videu na vrhu članka ili klikom ovdje.