ZORAN MAMIĆ postao je sportski direktor Dinama. Nije riječ o početku nekog priglupog ili morbidnog vica i ne radi se o klikbejt naslovu. Nakon jedne od najuspješnijih klupskih sezona u posljednjih 50 godina i nakon što se u Zagrebu pojavio tračak mogućnosti obnove teško devastirane povezanosti navijača i kluba, Zoran Mamić stigao je kao plaćenik koji je mora likvidirati. Poruka je sasvim jasna - ne možete voljeti Dinamo, a ujedno ne i nas. Ne možete voljeti klub, koliko ga mi možemo mrcvariti. Odnosno, možete ga i voljeti, ali mi ćemo vam ga opet uzeti.

Pokazivanje mišića

Teško je zapravo dokučiti točan razlog povratka mlađeg od dva brata koji su optuženi i (zasad) nepravomoćno osuđeni za sportsku pljačku stoljeća. Zoran Mamić sigurno može sigurnije i bezbrižnije živjeti na Bliskom istoku, stekao je ime s kojim ima upad u mnoge nogometne sredine, a lova koju može uzeti u arapskom nogometu sasvim sigurno nije sitniš. Dojam je da je Dinamova vlada u izbjeglištvu čekala prvu priliku da se barem jedan njezin ministar vrati u domovinu ne bi li one kojima je upravljao izdaleka mogao bolje kontrolirati. To je bolja od dvije opcije. Ona koja bi bila gora je eventualno saznanje Zorana Mamića da će optužnice protiv njega (a možda i ostatka kartela) u konačnici biti u potpunosti odbačene te će se moći vratiti u sedlo u punom kapacitetu. Jedno je sigurno. Mamić mlađi odlučio je pokazati mišiće. Pokazati kako je ovo i dalje klub braće Mamić u kojem mi možemo uživati tek ponekad, u izrazito rijetkim i jedinstvenim situacijama. I ne može se dozvoliti da te situacije određuju toliko banalne stvari kao što su povratak sinergije na maksimirske tribine ili sjajne igre Bjeličine ekipe. Te situacije moraju biti isključivo pod njihovom kontrolom, a puk treba biti u najmanju ruku zahvalan za to što, za razliku od solidnog broja kolega navijača, nije proskribiran i smije doći na Maksimir. Jer samo izrazito glup, izrazito samodopadan ili izrazito pokvaren čovjek može povući ovakav potez koji će u potpunosti devastirati Dinamovu navijačku masu, valjda po 457. put u posljednjih 30 godina. Braća Mamić, to je sigurno, nisu glupi ljudi.

Vrlo je jednostavno - sve oko Dinama, uključujući i strast i ljubav prema njemu, pripada braći Mamić i nedopustivo je da se ponovi sezona u kojoj će navijači to zaboraviti. Poanta Dinama u posljednjih 15-ak godina bila je isključivo izgradnja kulta ličnosti njezinog najupečatljivijeg člana te, što su nakon dugo godina ispitale i institucije, trpanje klupske love u džepove obitelji Mamić. Točno godinu dana nakon što mu je izrečena kazna, mjesec dana prekratka da bi mogao završiti u istražnom zatvoru, Zoran Mamić se kao jedan od glavnih protagonista Dinamove pljačke i propasti vraća u klub koji je prema nepravomoćnoj presudi pokrao za barem 116 milijuna eura. 

Kukavice, partijski vojnici i aparatčici

Bizarnu "svečanost" u Dinamu pratio je još jedan bizaran slučaj. GNK Dinamo ovih dana uputio je pismo, odnosno vapaj, u kojem zaziva pomoć vrha vlasti, premijera Plenkovića i predsjednice Kolinde, u borbi protiv mafije koja želi preuzeti klub. Pročitajte još jednom jer možda na prvu niste shvatili.

Brzo su u Dinamu zaboravili aferu Varga koja je imala velike političke konotacije i udar na sadašnju vlast HDZ-a, a još su lakše zaboravili da su, uz silne porezne namete koje su platili državi i koje su marljivo nabrojali u pismu, nepravomoćno osuđeni da su utajili oko 16 milijuna kuna poreza te da je jedan od dionika tog kaznenog djela upravo postao sportski direktor kluba. To samo pokazuje odnos braće Mamić i njihovih priljepaka prema državi. U jednom trenutku ne priznaju njezinu vlast, proglašavajući pravosudne procese protiv sebe hajkom koju provode komunistički kadrovi, ali već u sljedećem trenutku poput šamana u transu mašu HDZ-ovom zastavom kao najodaniji partijski vojnici. Poput aparatčika se postavljaju u sjenu svoje partije, nadajući se da će dinamika promjene političkih odnosa sačuvati njihovo dupe u onome što slijedi, kako bi manje inteligentnima već sutra mogli prodavati svoju priču o svojim interesima kao svehrvatskim, a svojoj borbi kao antipartijskoj. 

Tko se još uopće sjeća da je Jakov Blažević bio jedna od ključnih osoba u dolasku Zdravka Mamića u Dinamo i da je Mirko Barišić bio predsjednik jedne od najjačih svjetskih firmi u doba najgore jugodiktature? Mamići nisu nikakvi frajeri, koliko god jako zalizali kosu i koliko god hrabrih stvari izrekli jednom kada se upale mikrofoni na presici. Oni su kukavice, skorojevići sposobni i voljni skrivati se pod skutima države i koristiti njezine poluge ovisno o tome s koje se strane nišana nalaze u pojedinom trenutku. Sada za to imamo i pisani dokaz. 

16 Dinamovih grobara

Konačno, u cijeloj baladi oko povratka Zorana Mamića ne smije se izostaviti iz vida ključna stvar. Mirko Barišić, Većeslav Bergman, Ivica Cvitković, Adolf Kožul, Nikola Hanžel, Duško Ljuština, Ivan Šušak, Ognjen Naglić, Damir Zorić, Marijan Primorac, Ante Todorić, Heinz Truskaller, Vladimir Gašparović te Krešimir Antolić, Vlatka Peras i Amra Peternel. To je 16 imena koja stoje iza Mamića, daju mu legitimitet i sudionici su zatiranja građanskog kluba. To su tihi grobari našeg Dinama, koji su zakopali reputaciju jednog slavnog, građanskog kluba. Nakon što su donijeli odluku kako od optuženika za pljačku kluba neće tražiti financijsko obeštećenje, sada su otišli i korak dalje. Omogućili su da se u klub vrati čovjek protiv kojeg postoji nepravomoćna odluka da je pokrao klub čiji su zaposlenici. Već i sama sumnja, a pogotovo sudski proces, u civiliziranom bi svijetu bila dovoljan motiv da se sve optužene sve do okončanja sudskih postupaka i oslobađanja razriješi svake klupske dužnosti. Ali ne i za ovih 16 imena, 16 Dinamovih grobara.

*** Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su statovi autora i ne odražavaju nužno i stav uredništva portala Index.hr