HRVATSKA U-21 reprezentacija nije pokazala baš ništa. Pitanje je koliko je Gračan poznavao Rumunje prije jučerašnjeg debakla (4:1) na početku Eura, ali još je bitnije pitanje koliko uistinu poznaje i razumije svoju ekipu.

Najsporiji stoperski par na svijetu

Teško je zamisliti može li stoperski par teoretski biti sporiji od dueta Benković-Katić. Sasvim sigurno, a to je pokazala i utakmica, to je dobro znao i rumunjski izbornik. Sasvim sigurno, a to utakmica nije pokazala, to je znao i Nenad Gračan. Ako njih dvojicu uistinu vidi kao prvi stoperski par reprezentacije, tada je pred Gračanom jasno rješenje u kojem postoje tek dvije opcije. Prva je riskantnija i odnosi se na igranje s loptom visoko u suparnikovoj polovici kako bi po eventualnom gubitku mogli s velikim brojem igrača koordinirano pritisnuti suparnika i jednostavno mu ne dati šansu da iskoristi svoju brzinu u dubini terena. Druga, konzervativnija opcija, je povući ekipu u dublji blok u kojem je mnogo lakše individualno braniti prostor koji je bitno manji.

I jedna i druga opcija su legitimne. Ali moraju postojati. Hrvatska je u ovom "sustavu" s prednjim redom izlazila visoko i nedovoljno agresivno, dok se zadnji red, svjestan svojih limita, povlačio, što je ostavljalo krater prostora između Šunjića i stopera. Prostora koji bi iskoristila i mnogo slabija reprezentacija od Rumunjske.

U sustavu natjecanja, u kojem de facto prvi poraz znači kraj nada u drugi krug turnira, Hrvatska nije imala ništa. Svaki izlazak Rumunja u tranziciju bio je s barem dva igrača viška, a svaka duga lopta, bez obzira na to koliko neprecizna bila, predstavljala je ruski rulet za našu obranu.

Za razumjeti je da, s obzirom na malo dostupnog vremena i igrače koji dolaze na turnir u različitoj formi i iz različitih nogometnih kultura i sustava, faza napada šteka na velikim turnirima. Ali faza organizirane obrane stvar je temeljne ozbiljnosti u pristupu, trenerske ideje i želje. Ne možemo sa sigurnošću reći u kojem su omjeru ova tri uzroka krivci ovoga što smo vidjeli, ali jedno je sigurno - svakako je krivnja skoro pa isključivo Gračanova. 

Svi na loptu, driblaj, probijaj

Postavka Hrvatske u napadu bila je jednostavno nepostojeća. Vezna linija bila je statična i nije postojala nijedna rotacija koja bi nekog od hrvatskih veznjaka oslobodila i omogućila da primi loptu okrenut licem prema suparničkom golu. Ovako je Rumunjska u mirnom kasu bez problema držala 4-2-3-1 raspored i blokirala svaku opciju izgradnje napada. Zabrinjavajuće je da na ovoj razini, u seniorskoj konkurenciji, Hrvatska ima trenera (igrači su pokazali u klubovima da problem nije u njima) koji ne zna što napraviti kad suparnik prepusti stoperima loptu i igra "čovjek na čovjeka" u sredini terena. Jedino što je Hrvatskoj donosilo impuls bilo je slučajno odbijanje lopte Vlašiću ili Mori u situaciji u kojoj je suparnik uhvaćen na krivoj nozi. I jedino je tako Hrvatska mogla graditi - slučajno. Ironično, koliko god je izgledalo da jedino tako Hrvatska može nešto napraviti, toliko nam je to dugoročno i odmagalo - dugi sprintevi s loptom More i Vlašića koji ne završe udarcem ili prekidom samo znače dva igrača više za Rumunje u tranziciji u kojoj su nas masakrirali i kad nisu imali igrača viška.

Bez ikakvog reda i rasporeda Hrvatska je jurila na odbijene lopte kojih je utakmica bila prepuna, što je donijelo samo dodatno i neefikasno fizičko trošenje. Rumunji su to shvatili vrlo rano i znali su da su, ako iskontroliraju ničiju loptu, u velikoj prednosti. A to nije bilo teško napraviti jer je njihova trojka u sredini konstantno igrala protiv tek dvojice hrvatskih veznjaka, s obzirom na to da bi jedan uvijek bio previsoko u odnosu na ostatak linije, kamo ga je odvukla želja za driblingom.

Propast na desnoj strani

Alen Halilović ima točno 695 minuta nogometa iza sebe ove sezone, od čega je u tek četiri utakmice odigrao više od sat vremena. To nije nikakva prepreka dobivanju privilegija da bude hrvatski kapetan i jedan od koncepcijski ključnih igrača. Ali on je bio daleko od te razine. Bespotrebno je gušio prostor na desnoj strani ulazeći prerano u sredinu gdje se gubio iza bloka dvojice Rumunja, koji bi onda samo dodatno zgusnuli prostor oko hrvatskih veznih igrača. Koliko su neuigrane naše linije, vidjelo se baš u koordinaciji Halilovića i Uremovića s ostatkom ekipe. Inače je sasvim normalan manevar da krilo uđe u sredinu terena i otvori prostor boku po liniji, ali takva situacija se mora pripremiti. Halilović je uporno srljao tamo gdje ne može primiti loptu, a Uremović je uporno ulazio iza njegovih leđa bez ikakve mogućnosti da ga se razigra.

To je rezultiralo ogromnom rupom na toj strani u tranziciji, na koju su se Hagi ili Puscas konstantno izvlačili i od tamo uništavali teretne hrvatske stopere. Hrvatska jučer nije imala uigran i smislen manevar koji se uči čim vas s malog terena presele na veliki. A ako je iluzorno očekivati velike stvari u igri, onda su prekidi ("mrtva igra") kao standardizirane situacije nešto što dočarava ozbiljnost pripreme jedne ekipe za turnirski format natjecanja. Na prva dva kornera Hrvatska gotovo nije imala raspored na skoku, a oba centaršuta išla su u zonu u kojoj nije bilo nijednog našeg igrača.

Slika koja savršeno dočarava Hrvatsku nemoć. Debljina linije označava čestoću dodavanja, što ukazuje na jasnu nemogućnost ikakve izgradnje kroz sredinu terena i potpunu neiskorištenost desne strane. Foto: 11tegen11

Što dalje?

Šanse za prolaz vrlo su malene, ali postoje. Hrvatska mora pobijediti obje preostale utakmice i čekati rasplet drugih susreta. Ova generacija ima dovoljno talenta da to napravi. Vremena nema, ali nogomet nisu zaboravili igrati. I imaju barem olakšanje u činjenici da, što god napravili do kraja turnira, gore od onog sinoć neće moći. Na Gračanu sada nije da izgradi igru - ako to nije napravio dosad, za to više nema vremena. Na njemu je da snimi svoje suparnike, detektira im meki trbuh i s jednim ili dva jednostavna mehanizma shvati kako to iskoristiti. Ključna je njegova uloga kao čovjeka koji će uvjeriti svoju ekipu da može igrati, da može pobijediti i da može proći. Ali svaka priča prije susreta, koliko god uvjerljiva i dobra bila, gubi na snazi ako igrači u 15. minuti vide da to nije to. A dosad Gračan nije ulio povjerenje da se zna nositi s takvim situacijama.