VEZNJAK Evertona Andre Gomes žrtva je vjerojatno najteže ozljede koju smo ove sezone vidjeli u vrhunskom nogometu. Portugalskom reprezentativcu je Tottenhamov veznjak Son Heung-min startom slomio nogu.

Korejac je uklizao, a Gomesovo stopalo je, čini se, ostalo u zemlji. Ostatak noge se zarotirao i gležanj je puknuo.

Shvativši što je učinio, Son se rasplakao, a njegov suigrač Serge Aurier, koji je također sudjelovao u tom sudaru, počeo je moliti. Gledatelji iz prvih redova okretali su pogled jer bilo je premučno gledati što se dogodilo Portugalcu.

Iako je jasno da Son nije imao nikakvu namjeru ozlijediti protivnika, dobio je crveni karton.

Ova stravična ozljeda podsjetila je na druge slične događaje, koji su nogometašima znali upropastiti karijeru. Slučajno ili ne, ovakvih je grozota najviše bilo u Engleskoj, ako govorimo o vrhunskom nogometu i poznatim igračima.

Hrvatska javnost, dakako, najviše pamti slučaj Eduarda Da Silve, kojem je na Arsenalovoj utakmici protiv Birminghama 2008. Martin Taylor slomio nogu. Situacija je bila slična Gomesovoj, Duduova lijeva noga ostala je ukopana u travi, a start je rezultirao slomljenom fibulom i dislociranim gležnjem.

Eduardu je za oporavak trebalo skoro godinu dana, a nakon što se vratio, više nikad nije bio isti. Fizički je sve bilo u redu, ali bilo je jasno da igra opreznije i pribojava se sličnih situacija. 

Luc Nilis bio je možda i jedan od najboljih europskih nogometaša koji nikad nije zaigrao u velikom klubu neke od liga Petice. Većinu karijere briljirao je u dresu Anderlechta i PSV-a, a kad je kao 33-godišnjak konačno došao u Premiership, potrajao je samo tri utakmice.

Zabio je na debiju za Aston Villu u Intertoto kupu pa u prvoj premierligaškoj utakmici, a zatim se protiv Ipswicha sudario s golmanom Richardom Wrightom te zadobio dvostruki prijelom desne potkoljenice. Ozljeda se uskoro inficirala pa mu je čak prijetila amputacija noge. Nogu su mu spasili, ali karijeru nisu i više se nije vratio nogometu.

Petr Čech više od desetljeća bio je prepoznatljiv prema kacigi koju je nosio na utakmicama. No ona nije predstavljala hiroviti modni dodatak nego zaštitu od ponavljanja jedne od najbrutalnijih ozljeda u sportu. Dok je branio za Chelsea protiv Readinga, bacio se prema lopti, a natrčali Stephen Hunt zakačio ga je koljenom u glavu. Češki golman zadobio je napuknuće i udubljenje lubanje te je hitno morao na operaciju.

Liječnici tada nisu bili ni svjesni ozbiljnosti situacije, a kasnije su priznali da ga je sudar umalo koštao života. Nasreću, Čech se vratio nakon tri mjeseca i nastavio briljantnu karijeru, ali od tada je uvijek na utakmicama nosio kacigu.

Roy Keane uvijek je bio na glasu kao tip s kojim se nije pametno zajebavati, a to najbolje zna Alf Inge Haland. Otac supertalentiranog Salzburgova napadača Erlinga igrao je za Leeds protiv velikog rivala Manchester Uniteda kad je Keane teško ozlijedio koljeno. Dok je Irac ležao, Haland je stajao nad njim i tvrdio da glumi. Keanea je ta ozljeda odvojila od nogometa na čak godinu dana, ali zapamtio je Norvežaninovo ponašanje i pobrinuo se da on prođe još gore.

Četiri godine kasnije, dok je Haland igrao za Manchester City, Keane ga je udario u ionako načeto koljeno, a kasnije je u autobiografiji otkrio da je to učinio namjerno. Haland je, doduše, nastavio utakmicu, čak je dvaput igrao u sljedećih tjedan dana, ali čim je sezona završila otišao je na operaciju tog koljena i više nikad nije odigrao cijelu utakmicu na profesionalnoj razini.

Najmanje poznato ime na ovom popisu je David Busst, ali vjerojatno zato što zbog ove ozljede nije stigao pokazati više na terenu. Taj je branič profesionalno igrao tek nekoliko godina kad se na utakmici svojeg Coventryja s Manchester Unitedom našao na putu Dennisa Irwina i Briana McClaira, koji su ga naumili spriječiti da skoči nakon kornera. 

Nakon sudara s njima dvojicom ostao je ležati sa slomljenom fibulom i fibijom, a utakmica je bila prekinuta dok nisu očistili krv s travnjaka. Busst je nakon toga prošao čak 26 operacija i nekoliko infekcija zbog kojih mu je prijetila amputacija. Čak je i Peter Schmeichel, jedan od najčvršćih frajera u povijesti nogometa, povratio uz teren, a poslije je morao kod psihijatra. Busst je, dakako, karijeru završio istog trenutka.