Vrlo jednostavno, Real Madrid bolja je momčad kada jedan od dvojca Ronaldo – Bale nije na terenu. Ansambl vrhunskih veznjaka predvođen Iscom, Kovačićem i Jamesom degradiran je minutažom baš zbog najskuplje osovine u povijesti nogometa. Ipak, ako kao motore ekipe i one koji Real čine dobrim detektiramo Kroosa i Modrića (postoji li još netko tko to ne vidi?), puno više im leži dodatni veznjak u igri umjesto siline i okomitosti koju nudi slavni trojac u prednjem dijelu terena. To se vidjelo i jučer na primjeru Isca – Real Madrid s dodatnim veznim igračem mnogo je manje neurotična momčad, momčad koja ne sili napade i teže gubi lopte. Često ekipe protiv njih koriste flastere na Kroosu i Modriću, što ih tjera da se spuste duboko prema svojem golu, pa ekipa ostane „prepolovljena“ na pola. U ovakvoj postavi, postoji jedan dodatni igrač kojem kao prirodna zadaća dođe to da se spusti u ogromni prostor na sredini terena i pomogne povezati redove. Real s Iscom bolje „diše“ u posjedu i omogućava kontrolu koja bekovima omogućuje kretanje naprijed uz bolju zaštitu od kontre. I konačno, gura Ronalda prema onome što on najbolje radi – završnici, bez bespotrebnih bravura na krilu i pokušaja stvaranja viška driblingom, što mu sve teže polazi za nogom. Iako i u igri s Baleom ima apsolutnu slobodu ulaska u sredinu, kada nastupa kao drugi napadač uživa mnogo lakši put do šanse i bolju povezanost s Benzemom kojem je oduvijek najveća vrlina bila kreacija u završnici napada. 

 

 

 

Neke stvari u životu jednostavno nemaju smisla, ali se s vremenom toliko pomirimo s nelogičnostima koje nas okružuju da ih više ni ne opažamo. Pa je tako najgledaniji sportski događaj najpopularnijeg sporta i natjecanja u svijetu otvoren diskutabilnim golom Cristiana Ronalda. Problem nije pitanje pogreške ili ispravne odluke suca, problem je u tome što zapravo nitko živ ne može jasno utvrditi koja odluka bi bila ispravna. U populaciji zbunjenih nalaze se baš svi, od običnih navijača, preko raznih pundita, do sudačkih eksperata. Pravilo pasivnog zaleđa jučer je doživjelo svu slavu vlastite nedorečenosti. Pravilo „jasno“ kaže kako je igrač u nedozvoljenoj poziciji kada „vidljivo pokuša igrati loptom te time utječe na suparnika“. Nije uopće upitno da je Cristiano kod prvog centaršuta (kada se nalazio dva metra iza predzadnjeg obrambenog igrača) pokazao namjeru igranja loptom, kretanjem prema njoj i skokom. Savić je to spriječio, u skoku izbio loptu i zahvaljujući toj svojoj intervenciji izgubio dominantnu poziciju, odnosno Ronaldo je iskoristio ovako stečenu prednost i poentirao. Ono što je problematično je to što su i drugi igrači Reala bili na skoku te se ne može dokazati kako je Savić baš zbog Ronalda, a ne nekog drugog, poduzeo takvu akciju. I tu dolazi do popularnog „sudačkog uvjerenja“.

 

 

S jedne strane, bilo bi notorno glupo da sudac automatski svira zaleđe – lopta je mogla preletjeti Savića i iz drugog plana je mogao zabiti igrač koji nije bio u zaleđu. S druge strane, Savić je reagirao na loptu (potencijalno) kako bi je spriječio da dođe do igrača koji je u nedozvoljenoj poziciji, da bi se tim startom taj isti napadač okoristio sekundu kasnije i iskoristio prednost „nedozvoljene“ pozicije. Trebaju li braniči početi puštati centaršuteve nadajući se da će sudac tada prekinuti igru? Nogomet je zapravo puno više nego što ljudi misle definiran praksom, a ne čistim, pozitivnim pravilima. Tako je po pravilima igre jedini kriterij za igranje rukom namjera, što ne sprječava suce da od pamtivijeka sviraju penale za napucane ruke, kao da se radi o uličnom nogometu u kojem djeca urlaju da je bio „enac“. Praksa za ovakve situacije još uvijek nije ustaljena, ali teško je zamisliti iz ove perspektive rješenje koje će biti prihvatljivo. Stoti put u svojoj povijesti, pravilo zaleđa treba ozbiljno revidiranje.

 

 

Na prvu se možda čini malo pompoznim dati ovakvu ocjenu za klub koji je treći put u četiri godine među 4 najbolja kluba u Europi, u Španjolskoj ima vrlo dobru sezonu i, na kraju krajeva, možda i nije ispao u polufinalu. Pa ipak, rezultati Atletica ove sezone u utakmicama protiv najsnažnijih suparnika pokazuju poraznu bilancu. Dva remija i 2 poraza od Barcelone, 2 poraza i remi protiv Real Madrida, 2 poraza od Villarreala te po pobjeda i poraz protiv Bayerna i Seville kažu kako je u tih 11 utakmica ekipa Diega Simeonea ostvarila tek dvije pobjede. Osim Bayerna u grupnoj fazi, u Ligi prvaka se nisu susreli s elitnim klubom – trijumfi protiv ruskog Rostova, PSV-a, tranzitnog Bayera i momčadi iz donjeg dijela Premiershipa više se mogu proglasiti odličnim ždrijebom, a ne velikim ostvarenjem. Više od rezultata, brine dojam na terenu.

 

 

Za razliku od neprobojnog bedema čiji gerilci s nožem u zubima skidaju skalpove i mlate Barcine i Realove zvijezde, ove sezone u tim dvobojima vidimo tek odsjaj nekoć sjajnog i hrabrog vojnika, a danas ostarjelog veterana koji izgleda u polufinalu Lige prvaka poput ekipe koja je tu zalutala. Iza i dalje jasne forme više nema žara, iza linija kretanja i pomaganja u obrani nema intenziteta, a u startovima nema one latentno ili vrlo odvratne prgavosti koja ih je krasila svih proteklih sezona. Sasvim je moguće pretpostaviti da je takav stil igre, u kojem je Cholo godinama trenirao igrače isključivo kao lovce i crtao mete suparnicima na leđa, umorio sve u klubu. Teško je zamisliti da vrhunac s velikim argentinskim stručnjakom već nisu prošli i da ovo nije labuđi pjev. Ako ispadnu od Real Madrida, ostat će velika šteta što nisu jednu od najkvalitetnijih generacija modernog nogometa oplemenili s više trofeja (barem jednim najglamuroznijim, onim „uhatim“). Ako je Leicester najšarmantnija priča ove nogometne ere, Atletico je bez imalo dileme racionalno najveći uspjeh. Ne postoji klub koji već pet sezona uspijeva biti sjajan u tako nepovoljnim uvjetima drastično polarizirane lige. Pa i ako Cholova epopeja u Madridu završi na ovoj stepenici, iza sebe je ostavila tračak nade da i u današnjem omjeru snaga najbolji neće biti oni koji su za to unaprijed zacrtani.