INTER je u uzvratnoj utakmici polufinala Lige prvaka pobijedio Milan 1:0 i s ukupnih 3:0 prošao u finale. Za navijače ovih klubova je ovaj dvoboj bio možda i najiščekivaniji u novijoj povijesti. Inter nije igrao finale još od 2010., dok ga je Milan posljednji put igrao 2007. Bila je ovo povijesna prilika za oba kluba da ponovno pokušaju osvojiti kontinentalni naslov, makar bi u finalu i Manchester City i Real Madrid bili ozbiljni favoriti.

Ujedno je to bila i prilika da tim potencijalnim trofejom osiguraju igranje Lige prvaka i iduće sezone, jer pred prvi susret niti jedni niti drugi nisu bili sigurni da će se plasirati ligaškim putem. Atmosfera na San Siru je dobro odrazila važnost ovog susreta, no sam nogomet će pasti u potpuni zaborav. Izuzev njihovih navijača, čini se da nitko drugi nije htio vidjeti jednu od ove dvije ekipe u finalu.

Inzaghi je deklasirao Piolija

Što se samog odnosa snaga na terenu tiče, Inter je bio zrelija i taktički puno bolje postavljena ekipa. Simone Inzaghi je nevjerojatno dobar kup-trener, što potvrđuju i brojke. Otkako je u Interu, odigrao je 19 nokaut utakmica u kupu, superkupu i Ligi prvaka te je u njima zabilježio tek jedan poraz, onaj protiv Liverpoola prošle godine.

Još jednom je održao lekciju Milanu koji u posljednja četiri susreta nije zabio Interu niti gol. U prvoj utakmici je iskoristio ozljedu Rafaela Leaa te je postavio blok kojim je anulirao bekove Milana koji su jedini mogli pružati igru u širinu. U vezi je s tri igrača zagušio sredinu, dok je s dva napadača pritisnuo stoperski par. Brojčana i fizička nadmoć se očitala na svim dijelovima terena.

Pioli je mogao pokušati u toj utakmici igrati s tri stopera kako bi imao brojčanu prednost nad napadačima. Mogao je od prve minute na teren poslati Malicka Thiawa čije bi fizičke predispozicije otežale posao Interovim napadačima, međutim odlučio se za svoju klasičnu formaciju sa Simonom Kjaerom i Fikayom Tomorijem kao stoperima.

Imao je opciju i nekog od veznjaka poslati na krilo kako bi stvorio prednost nad protivničkim bekom, što je uostalom i napravio sa Sandrom Tonalijem u jedinoj utakmici u kojoj je Milan slavio protiv Intera ove sezone. Međutim, apsolutno svaki njegov potez je išao u potpunosti na ruku Inzaghijevom sustavu.

Uzvratna utakmica je bila odrađivanje posla. Milan nije dobro dizajnirana momčad za lov na zaostatak, a izostanak angažmana, volje te ikakvog drugog taktičkog rješenja pored onog već prokušanog, a neuspješnog, mogao bi navijače Milana natjerati na novo postrojavanje igrača. Inzaghiju je jednostavan potez uvođenja odmornog Romelua Lukakua na istrošene stopere Milana bio dovoljan za novu pobjedu.

Milan je bez Leaa prosječna momčad

Izostanak Leaa u prvoj utakmici je bio ozbiljan hendikep, no moglo se znati da njegov utjecaj u drugoj utakmici neće biti onoliko velik koliko bi u Milanu to htjeli. Milan s njim na terenu funkcionira izrazito dobro u tranzicijama. Uostalom, Napoli su prošli na račun toga.

Kada god je Napoli izgubio loptu, u protivničkoj trećini bi se Leao sjurio na gol, a zbog konfiguracije Napolijeva sistema je uvijek imao prostora za trk. Osim Leaa je to napravio i Brahim Diaz gdje je još dodatno od pomoći bio i potpuno promašen presing po izgubljenoj lopti Napolija.

Inter je pak momčad koja se ne diže toliko visoko, koja je redovito kompaktna i protiv koje je potrebno igrati potpuno drugačije nego li je Milan igrao u dvobojima s Napolijem. U posljednjih 8 utakmica primila je tek 3 gola, a čak i u onoj ludoj utakmici protiv Benfice koja je završila 3:3 je dva gola primila u zadnjim minutama pri vodstvu 3:1 kada je znala da je osigurala prolaz dalje.

Leao je u uzvratnoj utakmici imao jednu dobru šansu, iako je upitno bi li se označila regularnom zbog potencijalnog igranja rukom. Kao tek oporavljeni igrač protiv Interovog bloka bez adekvatne podrške suigrača je bio bezopasan. Bez njega na terenu bi pak Milan patio ne samo u ovakvim utakmicama nego i u onima kakva je bila protiv Napolija.

Daleko od europske elite

Razlika između Intera i Milana se vidi i u samom kadru. Dok je Inter s klupe mogao uvesti Marcela Brozovića, Robina Gosensa, Romelua Lukakua i Joaquina Correu, Milan je mogao odgovoriti s Alexisom Saelemaekersom i Divockom Origijem.

Na klupi su još bili Florenzi, Rebić, De Ketelaere, no popis tih igrača ne sugerira ni po čemu da je Milan u top 10 momčadi Europe, a kamoli u top 4 gdje je igrom slučaja došao. Solidna grupa s Dinamom, Salzburgom i Chelseajem, u kojem sve pršti od problema, i nokaut faza gdje su bili loš Tottenham te Napoli, ovoj su momčadi priskrbili veći uspjeh nego li je ova ekipa trebala realno ostvariti.

Milanu trebaju puno bolji igrači nego li kupljeni Junior Messias i Charles De Ketelaere kako bi kontinuirano bio kompetitivan u Europi, no s obzirom na status koji ima Serie A gdje glavni sponzori ne isplaćuju novac klubovima, upitno je hoće li i kada doći do priljeva igračke kvalitete.

Inter doduše nije u ništa boljoj situaciji. Iako mu je grupa s Bayernom i Barcelonom bila teža, ždrijeb ga je pomazio s Portom i Benficom u nokaut fazi te je također nadmašio očekivanja. Njegova momčad na papiru ima širinu, međutim uz spomenute financijske probleme lige, Inter ima problem i s godinama te potencijalnim odlascima.

Džeki je 37, Mkhitaryanu 34, Darmianu 33, Acerbiju 35, dok je upitno koliko će se dugo u klubu još zadržati Bastoni, Barella ili Martinez. Dugoročno se ne radi o održivoj ekipi, no Inzaghijeva filozofija ih je dovela do šanse da osvoje titulu Lige prvaka. Međutim, za samu Ligu prvaka to nije najljepša slika.

Polufinale koje je bilo atraktivno samo njihovim navijačima

U polufinalu smo gledali s jedne strane momčad koja je igrački potkapacitirana, koja živi od raspoloženja jednog igrača i čiji trener nema plan B neovisno o rezultatu i protivniku, dok smo s druge strane gledali momčad rigidnog stila koja će drage volje odigrati prljavu i dosadnu utakmicu ako je to potrebno.

Inter ima pravo igrati na način koji im donosi najviše šanse za pobjedu, ali upravo utakmice kao što su bile ove protiv Milana su adut za sve one koji zagovaraju promjenu koncepta ovog natjecanja. Unatoč značaju za obje ekipe, unatoč sjajnoj atmosferi, ovo polufinale će zaboraviti svi osim njihovih navijača.

Na društvenim mrežama se da pronaći sasvim dovoljno reakcija javnosti gdje govore da bi više voljeli polufinale između Napolija i Benfice nego li ovo. Romantika povratka milanskih klubova u europski vrh je tako postala samo bljesak. Realnost je da vas za ovaj dvomeč vrlo vjerojatno nije bilo briga.