Foto: Index, euroleague.net

DINO RAĐA je u maniri Usaina Bolta istrčao kontru, zakucao svom silinom i povratka za Maccabi više nije bilo. Još se pamte emocije pokojnog Borisa Mutića po isteku posljednje sekunde: "Jugoplastika je na krovu Europe!"

Prošlo je 28 godina otkako je Jugoplastika "zgazila" izraelski ponos i prvi put postala prvak Europe, a krilima famoznog dječjeg vrtića koji su predvodili Dino Rađa i Toni Kukoč.

Rođen 24. travnja 1967. godine, Rađa danas slavi 50. rođendan. U međuvremenu se Split pretvorio u dinastiju, uzeo još dva naslova prvaka, a Rađa je postao jedan od najboljih košarkaša Europe. No ovaj velikan i dalje živi jednostavno, kao dijete koje je one večeri u Muenchenu ispisalo povijest. Jugoplastiku je u Splitu dočekalo 150 tisuća navijača. 

"Zasluženo. Pobijedio je, kako je priznao i autor te velike pobjede Božo Maljković, stil rada na Gripama. Slavio je novi trend igre pod obručima. Pobijedila je lepršavost, imaginacija, talent, a izgubila je tučnjava i sirova snaga", rekao je tvorac čuda, trener Božo Maljković kojeg je Rađa po dolasku na klupu počastio riječima: "Što će nam ovaj, zar su ga doveli da se uči na nama?"

Zajedno su naučili puno. Posebnu vezu Rađa je uvijek imao i s Kukočem.

"Ja sam se nešto malo, onako bezveze, motao po Dalvinu, ali pravi početak bio je 1982., kad sam došao u Jugoplastiku. Dogodilo se to isključivo zaslugom moje majke. Ona nije nikada bila sportašica, ali smučilo joj se da me gleda kako danima sjedim kod kuće u fotelji, čitam stripove i debljam se. Majka me doslovno potjerala da počnem igrati košarku, budući da sam tada, u petnaestoj, bio visok već 1,87 m. Došao sam u klub, našao društvo i ostao", priča Rađa o svojim počecima.

"Ma sve se dogodilo posve slučajno. Nisu postojale nikakve ambicije, niti sam išta o tome razmišljao. Jedino je bilo bitno da se maknem iz kuće i da nešto treniram. Kasnije, s vremenom, došle su ambicije, počeo sam polako vjerovati u sebe. Već nakon godinu dana igranja dospio sam u prvu ekipu, stjecajem okolnosti. Mnogi su igrači bili ozlijeđeni, pa je tadašnji trener, Grašo, bio prisiljen naknadno u prvenstvu registrirati nas četvoricu. Taj je rani početak bio vrlo bitan, čak i kad smo samo sjedili na klupi, što je bio najčešći slučaj. Ipak, u četiri smo utakmice i zaigrali. Tada sam uistinu počeo gajiti neke nade da bih mogao nešto postići. Postojalo je nešto konkretno, više se nisam morao siliti da treniram. Vrlo je važno i društvo u ekipi. Ja sam odmah našao prijatelje. Dođeš radi njih sutra, pa se dogovoriš za preksutra, i tako ti to uđe u krv i nema više povratka", objasnio je rađanje velike karijere.

Godine 1990. godine odlazi u Rim. Proveo je tri godine u rimskom Messaggeru i otisnuo se preko Bare. Odradio je četiri vrlo dobre sezone u mitskom dresu Boston Celticsa te se vratio u Europu, u vruću Atenu.

Nimalo ne krije svoja razmišljanja o NBA ligi danas. 

"Svaka čast Westbrooku, on je čudo od igrača, ali možemo li ga usporediti s Jordanom? Koga možemo usporediti s Jordanom? Ili s Magicom? O'Neillom? Jabbarom? Hardena ili Duranta? Ma, dajte. Svako vrijeme nosi svoje trendove i junake. Međutim, moguće je usporediti talent i košarkašku vještinu. Slažem se s tim da su danas igrači brži i fizički jači, ali dva zrna soli u glavi puno više vrijede od sirove snage. Ono su bili genijalci, danas su na sceni samo dobri igrači''

 Za Panathinaikos je Rađa nastupao od 1997. do 1999. godine i dvaput postao prvak. U najzrelijim igračkim godinama potpisao je za - Zadar. Zaludio je Jazine, ali nije navijačima uspio donijeti naslov prvaka. Potom odlazi u Olympiakos, na svoje posljednje međunarodno putovanje u karijeri. Usred sezone 2002/03 povukao je potez koji će možda najbolje svjedočiti o njegovoj strasti: odlučio se vratiti na parket i u dresu Splita prekinuti 11 godina dugu dominaciju Cibone. Plakao je kao dijete nakon pobjede nad rivalima u Draženovu domu.

Bio je i važan igrač Jugoslavije koja je od kraja 80-ih, do raspada, dominirala europskim parketima. Uzeo je dva europska zlata, a potom prvu veliku medalju suvremene Hrvatske, olimpijsko srebro u Barceloni 1992. godine. Posljednji put zaigrao je s Draženom Petrovićem. Bili su veliki prijatelji. 

"Koliko je samo puta u svlačionici rekao da mu predamo loptu i da će riješiti stvar. Na treninzima nikad nije bilo zajebancije. Kada ga vidiš da se ubija od pet ujutro do devet navečer, onda i tebi to polako pređe u naviku. Danas ga klinci gledaju kao legendu, a nisu se ni rodili kada je on poginuo. Fascinantno je to, ali je i logično. Kada pogine tako mlad igrač igrač s tolikom karizmom, postaje mit. Ipak, rekao bih da je svaka rečenica koja je ikad napisana o Draženu, zaslužena. Bio je najveći. Broj jedan, to se zna. Od svojih vršnjaka najviše sam volio igrati s Divcem, Đorđevićem i Paspaljem. Od centara, Stojko Vranković je najbolji u Jugoslaviji, to se mora priznati. No, Divac je brzo napredovao, onda sam i ja bio tu negdje...", prisjeća se.

Nakon karijere, odlučio je pjevajući guštati u životu. Ima troje djece, u sretnom je braku sa suprugom Viktorijom, obožava motore i gitaru. Nije se povukao ni iz košarke, sretan jer se ona nakon 20 godina otrgnula iz šaka Danka Radića. Rađa je bio jedan od njegovih najžešćkih kritičara. Danas vodi Hrvatski košarkaški savez, obnaša savjetničku ulogu u svom Splitu i živi život punim plućima. 

"Sretan sam kao malo dijete", javio nam se nedavno nakon povijesnog finala Super Bowla, nakon što se uspio fotografirati sa svojim idolima.

Dino Rađa, vječno dijete....