DINAMO je pobijedio Rijeku s 3:1 na Rujevici te tako osvojio Kup, koji će dodati ove sezone već ranije osvojenima superkupu i SuperSport HNL-u. Petar Sučić je zabio za vodstvo, povećao ga je Martin Baturina, a susret je definitivno prelomio Marko Bulat. Gol utjehe za domaćina sjajno je iz slobodnog udarca postigao Toni Fruk.

Dio navijača smatra da je prvak Hrvatske imao sreće i da se provukao, slično kao nedavno u prvenstvu, ali to nema veze s onim što se događalo na terenu. Dinamo je još jednom pokazao da mu ne treba puno da pokaže da je najbolja hrvatska momčad, maksimalno je iskontrolirao utakmicu i razbio Rijeku tamo gdje je najtanja.

Rijekin privid dominacije

Domaćin je i u ovu utakmicu krenuo žestoko. U prvih pet minuta praktički nije dao Dinamu da izađe na suparničku polovicu i zadržavao je pritisak blizu Nevistićevog gola uzastopnim prekidima, od kojih je iz jednog kreirao vrlo dobru šansu.

Činilo se da će utakmica još jednom otići u vode karakteristične za Rujevicu, one u kojima Rijeka dominira posjedom, brzo šalje loptu naprijed, napada ju s puno igrača i koristi činjenicu da gostima treba neko vrijeme da se priviknu i na tempo i na teren koji je prema mišljenju igrača najbrži u domaćoj ligi.

No, od Rijekine dominacije vidjeli smo tek privid, iako je i Sopić nakon susreta rekao da misli da je Rijeka bila dosta bolja u prvom dijelu. Trener Rijeke je hrabro podigao linije i nasrnuo s puno igrača u završnici, ali klub s Kvarnera je imao samo kvantitetu napada, a ne i kvalitetu.

Mučio se doći do čiste situacije za zadnji pas ili šut te je većinu svojih akcija završavao nerezonskim centaršutevima koje je Dinamova obrana, osim u jednoj situaciji, bez većih problema očistila i zadržala mirnoću.

Dinamo je udario tamo gdje je Rijeka najtanja

Iako je Rijeka na poluvremenu imala čak 62% posjeda i četiri udarca više po golu, Dinamo je bio organiziranija i smislenija momčad, za razliku od ogleda u prvenstvu gdje nije smisleno izgradio napad preko sat vremena. To se najbolje vidjelo kod prvog gola, kad je udario Rijeku tamo gdje je najslabija.

Najveće pitanje za viceprvaka Hrvatske je bilo može li izdržati sezonu s turbo ofenzivnom veznom linijom, što je dodatno dolazilo do izražaja kad je u sastavu bio Niko Janković. U 28. minuti je Mišić primio jednu loptu, a Ademi je svojom kretnjom okupirao Selahija, jedinog pravog korektora u Rijeci.

Mišić je imao otvoren pas prema Petkoviću koji je ostao leđima u igri 1 na 1, Hoxha je na vrijeme prepoznao situaciju i dijagonalnom kretnjom ušao u završnicu, prebrojavanjem se došlo do Sučića, koji je lijepo pogodio.

Drugi gol Baturine ne spada u neku sustavnu grešku Rijeke, već je majstorija ponajboljeg Dinamovog igrača u drugom dijelu sezone. Slična situacija bila je i malo prije toga, kada je Baturina povukao loptu 20 metara i pronašao Petkovića na drugoj stativi.

Ostatak utakmice obilježili su apatičan Rijekin govor tijela koji je sugerirao da se napola predala i kontrola Plavih koji su još jednom pokazali da su najbolja hrvatska momčad. Zašto se to vidjelo isključivo na početku i samom kraju sezone, pitanje je na koje moraju naći odgovor vrlo brzo.

HNS-ova antireklama Kupa

Na koncu, čitavo finale Kupa i atmosfera oko njega je bila daleko od one što je inače rezervirano za praznik i vrhunac jedne nogometne sezone u većini zemalja. Dijelom je to tako bilo zbog stvari koje se ne mogu kontrolirati.

Primjerice, ova dva kluba su nedavno u direktnom dvoboju odlučivala za puno važniji trofej i kup je i jednima i drugima mogao biti tek utješna nagrada. U turbulentnoj i ludoj sezoni, i jedni i drugi su prošli veće bitke.

No, to nimalo ne abolira HNS koji je napravio sve za antireklamu nogometa i svojeg drugog najvećeg natjecanja. Odluka da se finale igra na dvije utakmice bespotrebno razvodnjava emociju i prigodu, a činjenica da vrijedi pravilo gola u gostima je za rubriku "vjerovali ili ne".

HNS je tako još jednom avangarda, a točka na "i" bilo je delegiranje Jakova Titlića, jednog od najslabijih sudaca koje ima na rosteru. Danas nije nikoga zakinuo kardinalnom greškom, ali je dovodio obje klupe do stanja ludila nelogičnim odlukama i vođenjem susreta, kao i nepostojećim kriterijem dodjeljivanja kartona.

Dinamo je na kraju praktički ni iz čega izvukao jednu od najuspješnijih sezona ikad, dok je Rijeka dvaput časno pala protiv suparnika s višestruko većim budžetom i zaslužila je puno bolju i ljepšu pozornicu.