DINAMO je pobijedio Rijeku 2:1 na Maksimiru u derbiju 12. kola SuperSport HNL-a. Domaća momčad povela je u 29. minuti golom Monsefa Bakrara, a izjednačio je Merveil Ndockyt u 58. minuti. Pobjedu Dinamu donio je Arber Hoxha sjajnim pogotkom u 84. minuti.

Bio je to derbi prepun tenzija koje su doživjele vrhunac u drugom poluvremenu, a ponajviše se to odnosi na 77. minutu i neviđenu seriju pomračenja uma kapetana kluba Josipa Mišića. Prošao je, a da ni sam ne zna kako, sa samo žutim kartonom. Čak ni eurogolčina Hoxhe i tri super važna boda ne mogu isprati gorčinu nakon ovakvog ponašanja.

Pomračenje uma

U spomenutoj situaciji je Mišić uspio u deset sekundi napraviti čak četiri prekršaja u kojima je mogao i trebao dobiti kartone. S leđa je faulirao Tonija Fruka i samo za to je mogao dobiti žuti karton, a onda je zamahnuo nogom dok je suparnik ležao na podu, što je bio znak da je potpuno izgubio kontrolu.

Tu je morao dobiti direktni crveni, a onda se odlučio pobrinuti da to vide svi na svijetu tako što je najprije ulovio za vrat i odgurnuo Justasa Lasickasa, a onda u prolazu i ošamario Antu Majstorovića.

Takvo ponašanje je ispod razine bilo kojeg sportaša na svijetu, a posebno se to odnosi na kapetana Dinama koji često voli isticati svoj građanski i gospodski pedigre. Reakcija isfrustriranog kapetana nije bila samo iživljavanje, nego i nevjerojatno sebična gesta prema ekipi.

Ekipi koju je kapetan iz čistog mira ostavio na cjedilu pri rezultatu 1:1, 15 minuta prije kraja derbija. Ludom srećom po Mišića, jedini čovjek na svijetu koji ovo nije protumačio kao crveni karton bio je sudac Igor Pajač.

Pajač treba razmisliti o promjeni karijere

Gotovo sigurno ne postoji šansa da nije vidio barem neki od Mišićevih postupaka, a nejasno je da se u ovakvoj situaciji VAR ne uključi. Pajaču ne treba suspenzija od par kola. Ako ne može izdržati pritisak derbija ili, još gore, ako baš ništa nije vidio, onda ovaj posao nije za njega.

Nije to bio jedini incident. Dinamo je i prije toga uvaljivao laktove, kasno ulazio u startove i imao nekoliko gaženja na zglobove. Ponašao se kao nabrijani petoligaš koji je nekog dočekao kao domaćin u svom selu na nož i protivnika i suca.

Da stvar bude bolja, blijeda momčad se nafurila na domaću publiku, uključujući i Bad Blue Boyse koji su samo u zadnja dva mjeseca prešli par desetaka tisuća kilometara kako bi ih bodrili svugdje, od Švedske i Poljuda do Predavca i Vinkovaca.

U ovom trenutku rezultat ni igra nisu pretjerano bitni. Igrači koji dođu u maksimirski klub imaju posebnu vrstu odgovornosti i prema dresu koji nose i prema zajednici koju predstavljaju. Ona zna biti itekako naporna i toksična, ali je uložila godine, vrijeme, trud i novac da kreira klub koji konačno nekoga predstavlja. Ovakav Dinamo ne predstavlja nikoga.