POSTOJE utakmice koje izgubiš iako si zaslužio pobijediti. Postoje utakmice u kojima si bolji, dominantniji, u kojima napraviš sve što treba, a onda te jedan odbijanac, jedna pogreška ili jedan nesretan trenutak ostave praznih ruku. Dinamo o takvim utakmicama može napisati knjigu. Toliko se puta činilo da mu nogomet uzima i onda kada mu je trebao dati, da se već uvriježilo očekivanje kako će, ako postoji neki posebno bolan način da izgubi utakmicu, Dinamo uspjeti pronaći baš taj.

A onda se dogodi ovakva večer.

U 96. minuti utakmice protiv Anderlechta nebo je napokon pogledalo Dinamo. Stigao je penal, Beljo je uzeo loptu i zabio za pobjedu. Tri boda i prva pobjeda u Europskoj ligi su tu. Nju su donijeli Dominik Kotarski, Arber Hoxha i Beljin trenutak hladnokrvnosti. Ništa osim toga nije pokazalo da je Dinamo iole napredovao. To možda u ovom trenutku nije ni krucijalno.

Može li ovo biti prekretnica sezone?

Ne bi bilo prvi put da jedna europska večer promijeni raspoloženje oko Dinama. Prošle sezone momčad je također bila u problemima, igra nije bila dobra, a onda je na Maksimir stigao Fenerbahče. Dinamo je iznenadio turskog velikana, pobijedio ga 3:1 i barem nakratko vratio vjeru da stvari mogu krenuti nabolje.

Doduše, tada je za takav optimizam bilo puno više razloga na terenu. Dinamo je protiv Fenerbahčea odigrao neusporedivo kvalitetniju utakmicu nego protiv Anderlechta. Ali možda se prekretnice ne moraju uvijek dogoditi nakon velikih predstava. Možda je ponekad dovoljno da se stvari, nakon što su toliko dugo išle protiv tebe, jednom okrenu u tvoju korist.

Energija koja je na stadionu eksplodirala Beljinim golom pokazala je koliko je ovo trebalo. I Dinamu, a još više njegovim navijačima. Atmosfera oko kluba daleko je od dobre. Momčad ne igra uvjerljivo, problemi se ponavljaju iz utakmice u utakmicu, a razočaranje oko projekta novog Maksimira dodatno je pokvarilo raspoloženje među navijačima.

Umjesto optimizma koji bi trebao pratiti klub s velikim ambicijama, oko Dinama se nakupilo previše frustracija, nezadovoljstva i pitanja na koja zasad nema dobrih odgovora.

Na terenu puno toga nije štimalo

A ako ćemo suditi isključivo prema onome što smo vidjeli na terenu, razloga za optimizam i dalje nema previše. Dinamo je protiv Anderlechta ponovno pokazao gotovo sve probleme koji ga prate ove sezone. Posebno je zabrinjavajuća bila defenzivna organizacija, odnosno način na koji se momčad pokušavala nositi s protivničkim igračima na širokim pozicijama.

Anderlecht je igrao s trojicom stopera i dvojicom široko postavljenih bekova koji su Dinamu konstantno stvarali probleme. Dinamo bi se postavio u visoki blok s idejom da pritisne protivnika, ali taj presing nije imao ni potrebnu energiju ni koordinaciju.

Belgijci su ga jednostavnim dodavanjima preskakali, a Dinamovi igrači prečesto su ostajali na ničijoj zemlji, ni dovoljno blizu da pritisnu loptu ni dovoljno dobro postavljeni da zatvore prostor.

Posebno zabrinjava što nije riječ o nečemu čime je Anderlecht iznenadio Dinamo, nego o osnovnoj strukturi njegove igre. Teško je oteti se dojmu da Dinamo nije bio dovoljno dobro pripremljen za ono što ga čeka. A još je teže objasniti zašto se isti problemi ponavljaju i zašto momčad toliko često izgleda kao da ne zna što treba raditi kada nema loptu.

Ni prema naprijed nije bilo puno bolje. Dinamova napadačka igra prečesto se svodila na jednostavan recept: daj Hoxhi loptu pa neka nešto izmisli. Albanac ima svojih mana, često griješi u završnici i donošenju odluka, ali i dalje je gotovo jedini Dinamov igrač koji može napraviti razliku u situaciji jedan na jedan. Dinamo večeras nije mogao ništa bez njega.

Nada u drugom dijelu

U drugom poluvremenu energija je ipak bila drukčija. Dinamo je bio kompaktniji i življi. Krila su bolje pomagala bekovima i Anderlechtu je oduzeta najveća koncepcijska prednost. No to ne znači da su problemi nestali. Štoviše, da na golu nije bilo Kotarskog, pitanje je bi li Dinamo uopće dočekao priliku za ovakav rasplet.

On je s nekoliko livakovićevskih obrana održao Dinamo na životu i dozvolio da se dogodi sve što se zbilo u sudačkoj nadoknadi. Kada je Hoxha promašio zicer, kada je Dani Rodriguez propustio gurnuti Belju u zicer, činilo se da će ovo biti još jedna blijeda europska večer bez ikakvog produkta.

Nebo je pogledalo Dinamo

I onda, usred svega toga, dođe penal u 96. minuti. Jedan udarac koji ne može popraviti Dinamov presing, riješiti probleme u obrani ili izgraditi novi stadion. Ali može promijeniti raspoloženje. Može vratiti malo vjere momčadi koja je očito treba. Može biti prvi korak prema tome da se sezona koja je počela kliziti u pogrešnom smjeru ipak počne okretati.

Ne mora značiti da će tako biti. Fenerbahče je prošle sezone pokazao da jedna velika europska pobjeda sama po sebi ne rješava ništa. Ali nogometne sezone rijetko se mijenjaju preko noći. Ponekad im samo treba jedan trenutak od kojeg će promjena početi.

Dinamo je večeras takav trenutak dobio. Bio je to poklon, jer nitko nije tjerao Olega Reabciuka, javnosti potpuno nepoznatog moldavskog braniča, da se raširi u kaznenom prostoru kao Vlado Šola. Sada je na Dinamu da takav poklon ne potroši.