Foto: AFP

ŠESNAEST godina hrvatske košarke nije bilo na Svjetskim smotrama, a kako smo odigrali prvi dio Prvenstva u Turskoj, možda je bolje da se nismo pojavili niti ovaj put. Istini za volju, za razliku od nekih prošlih velikih turnira kada smo odlazili s ogromnim apetitima i pompoznim najavama, iz Vrankovićevih usta ovaj put nismo mogli čuti ništa osim skromnosti i prizemnosti, a takvu retoriku su preuzeli i igrači. "Osmina finala je naš cilj, a sve preko toga bilo bi uspjeh", najšće se moglo čuti kada se pričalo o dometima.

Ako je to mjerilo, onda su izbornik i igrači ispunili ono što je bilo zacrtano i nitko im ne bi smio ništa prigovoriti. No ako ćemo gledati iz sportskog i realnog kuta, ono što je Hrvatska pružila u Turskoj u prvih pet utakmica je ispod svakog nivoa pa čak i za jednu ocvalu košarkašku silu koja to već godinama nije.

Cijela taktika bazirana na trici?
Niti lagane pobjede protiv Tunisa i Irana ne dižu apsolutno ništa dojam jer se radi o četvrtom ili petom razredu koji je na Prvenstvo doslovno zalutao. U sva tri prava ispita koja smo pokušali položiti, nismo pokazali ništa osim jednog poluvremena protiv Slovenije. Baš kao što je veliki slovenski stručnjak Zmago Sagadin rekao u analizi te utakmice - Vrankovićeva momčad u Turskoj nema igru nego se bazira isključivo na šutu za tri poena. Kada je šut stao, stala je i Hrvatska i bilo je jasno da će Slovenija pobijediti. Tako se ne može igrati ozbiljna košarka.

Ako na stranu stavimo poraz od Amerikanaca (iako je Brazil pokazao da se i protiv njih može igrati), ne možemo ne uperiti prstom u sramotu koju smo odigrali protiv Brazila. Upravo je taj ogled pokazao svu nemoć, neorganiziranost, beskrvnost, psihičku nepripremljenost, pa ako baš hoćete i nekvalitetu koja krasi ovu momčad.

Podbacili svi

Gdje je ta atomska košarka i brza tranzicija koju je Vranković donio? Jedine dvije ili tri kontre na Prvenstvu uspjeli smo prodati očajnim Tunižanima. Nismo vidjeli ništa previše niti od Ante Tomića koji je trebao impresionirati svijet i na kojem smo bazirali cijelu igru. Da ne govorimo o potpunom nesnalaženju u branjenju pick igre koja je boljka još od Repešinih dana, a koju  danas obilato iskorištavaju svi naši protivnici. Možda smo za vrijeme Repeše gledali dosadnu i negledljivu košarku, no ta je momčad u najmanju ruku izgledala kompaktno i čvrsto, te je za dobrih dana mogla svakome zagorčati život. Ova Vrankovićeva je očito kanta za napucavanje.

Brojke nekada znaju prevariti, no ovaj put su brutalno realne i pokazuju kako trenutačno stoji naša reprezentacija u odnosu na druge. Najbolji hrvatski strijelac u prvih pet utakmica je Marko Popović sa 12.8 poena po utakmici i to ga smješta tek na djelidbu 27. mjesta kada se gleda statistika Prvenstva. Naš najbolji skakač je Ante Tomić, a 5.4 prosječna skoka po utakmici dovoljna su tek za 35. ukupno mjesto. Nismo ništa bolji niti u asistencijama. Tu je očekivani predvodnik Vrankovićeve momčadi Roko Ukić sa tek 3.4 asista po putakmici i te ga brojke guraju na 18. mjesto najboljih asistenata prvenstva. Jedina relativno svjetla točka su već prije opjevane trice gdje imamo Popovića na 10. i Bogdanovića na 12. mjestu. Dugo vremena smo kao momčad predvodili ovu kategoriju, no nakon loše večeri protiv Brazila pali smo na treću poziciju.

Srbi gotovo u svim kategorijama predvodnici

Nažalost Srbija, naš protivnik u osmini finala, niti u našoj najboljoj statističkoj rubrici ne zaostaje previše i pušu nam za vrat sa samo jedan postotak slabijim učinkom. U svemu ostalom su drastično bolji, a nerijetko i lideri cijelog prvenstva.

Počnimo od ukupnog broja postignutih koševa gdje oni vode, a mi smo tek osmi. Srbija je predvodnik i po ukupnom broju skokova, dok smo mi tek 18. Katastrofalno izbođenje slobodnih bacanja stavilo nas je tek na 22. od 24 mjesta. I tu je Srbija na odličnom drugom mjestu. Koliko nam fali organizacije igre, zorno se vidi po broju asistencija. Vrankovićeva momčad je na 16. mjestu do naši protivnici u osmini finala opet drže drugo mjesto.

Nakon ovih brojki, a naravno i svega što smo prikazali u Turskoj, teško je biti optimist uoči subote i Srbije. Mlada, potentna i dobro vođena srpska momčad apsolutni je favorit, a mi možemo biti sretni ako se izvučemo s nekim časnim porazom. Za pobjedu nam je potrebno čudo, a čuda se ne događaju svaki dan.