''ŽAL i tuga ostaju i nakon 20 godina. Posebno sam tužan jer sam baš ja zabio gol koji je Cibaliji mogao donijeti povijesni trofej, ali nije bilo suđeno. Žao mi je mojih suigrača, kluba, Ultrasa, ali i cijelih Vinkovaca što nam nisu dopustili da osvojimo taj kup. Jednostavno, Osijek i mi nismo bili ravnopravni, nisu bili jednaki uvjeti za sve.''

Ovo su riječi Jure Jurića, nogometaša Cibalije i aktera jedne od najmučnijih i najtužnijih priča hrvatskog sporta.

U samo četiri dana odigrane su dvije najkontroverznije utakmice u povijesti hrvatskog nogometa

U samo četiri dana odigrane su dvije najkontroverznije utakmice u povijesti hrvatskog nogometa. Na Kantridi su 26. svibnja 1999. Rijeka i Osijek igrali posljednje kolo HNL-a, utakmicu koja je odlučivala o prvaku. Rijeka je trebala pobjedu, a nakon 90 minuta utakmica je okončana rezultatom 1:1. Croatia, miljenik vladajuće elite, postala je prvak, a cijeli Kvarner bio je u suzama.

Igrala se 88. minuta, ubačaj Barnabasa Stipanovicsa s desne strane nekako je došao na nogu legendarnog bosanskohercegovačkog nogometaša Admira Hasančića koji je pogotkom zapalio Kantridu. Ispostavilo se - na samo nekoliko sekundi.

Pomoćni sudac Zoran Krečak dosudio je zaleđe, poništio Hasančićev gol, rasplakao više od 20 tisuća Riječana i donio naslov tadašnjoj Croatiji. Nedavno je HTV 3D analizom objavio da je Krečak pogriješio, a Rijeka bila pokradena.

Četiri dana kasnije na Maksimiru se igralo finale kupa. Osijek je bio veliki favorit, a Cibalia, koja se u posljednjem kolu protiv Zadra jedva spasila od ispadanja, važila je za totalnog autsajdera. Vinkovčani su trebali biti statisti koji bi svojom prisutnošću na terenu samo uveličali proslavu Osijeka. Hrabri igrači Cibalije nisu tako razmišljali.

Osječani su u ranoj fazi promašili kazneni udarac (Beširević), a onda je Cibalia zagospodarila terenom i bolju je igru konkretizirala golom Jure Jurića u 36. minuti. Ultrasi, koji su tog dana izvršili invaziju na Maksimir, ludovali su na tribinama, a u svečanoj loži i na klupi Osijeka nastao je totalni šok. A onda je na scenu stupio glavni sudac utakmice Reno Sinovčić.

Cibalia je vodila, igrala je bolje, a onda je na scenu stupio Reno Sinovčić

''Sinovčiću najviše zamjeram što je isključio Darka Raić-Sudara. To nije smio napraviti. Povoda za tako nešto nije bilo. Zašto to kažem? Zato što sam u tom trenutku stajao odmah do Darka i iz blizine sam vidio što se dogodilo. Darko nije rekao ni riječ Sinovčiću, nikakva uvreda ili psovka nije postojala. Nakon što je dobio prvi žuti karton samo je ljutito odmahnuo rukom, ali to je bilo sve. Nije zaslužio crveni karton. Taj je trenutak usmjerio utakmicu. Kasnije smo ostali bez još jednog igrača, gubili smo snagu, a samim tim i koncentraciju i završilo je kako je završilo.''

Darko Raić-Sudar je napravio nekakav faul. Ništa ozbiljno. Sinovčić je došao do njega i pokazao mu žuti karton, a onda je nakon samo nekoliko sekundi šokiranom igraču Cibalije pokazao još jednu opomenu i poslao ga u svlačionicu. Bio je to početak kraja Cibalije koja tu utakmicu očito nije smjela dobiti. Brojni su bili oni koji su tvrdili da je Osijek morao biti nagrađen zbog toga što je Rijeci na Kantridi uzeo prvenstvo i dao ga Tuđmanovom klubu. Zanimljivo, pomoćni sudac na toj je utakmici bio Alojzije Šupraha, glavni sudac utakmice na Kantridi. Ako pitate Vinkovčane, oni će vam ponuditi još jedan razlog zbog čega je Sinovčić donio sporne odluke.

Svojim golom poslao je Zadar u drugu ligu, a onda mu je četiri dana kasnije sudio vanjski suradnik Zadra

''Isti dan kad su igrali Rijeka i Osijek na Kantridi, dakle tri dana prije finala kupa, igrali smo u Vinkovcima odlučujuću utakmicu za ostanak u ligi protiv Zadra. Bilo nam je dovoljan remi, a ja sam par minuta prije kraja zabio za 1:1. Tri dana kasnije smo igrali finale, a sudac je bio gospodin Sinovčić, koji je tada bio vanjski suradnik Zadra. Izbacili smo ih iz lige, a Sinovčić nam je sudio nakon tri dana. Mislim da sam bio jasan'', priča nam tužni junak Cibalije Darko Raić-Sudar pa nastavlja:

''Osobno, meni je bilo najteže jer sam se osjećao kao krivac. Moje je isključenje prelomilo utakmicu, a pojma nemam zbog čega sam dobio crveni. Sinovčić mi je dao dva žuta u pet sekundi. Kunem vam se, nakon prvog žutog nisam mu se obratio. Namještao sam kopačke, a čovjek se okrenuo i dao mi je drugi žuti. Da smo pobijedili, nitko se toga ne bi sjećao, ali nažalost, ispalo je tako. U nogometu sam i kao igrač i kao trener prošao puno toga, ali to neću preboljeti dok sam živ. Cibalia je moj klub. Tamo sam odrastao, s tim sam klubom i rat prošao, a onda su nam uzeli sve. Cijelom gradu su ukrali snove. Imao sam sreću što sam Vinkovčanin i što sam tamo odrastao. Da se to dogodilo nekom sa strane, zaista ne znam kako bi završilo. Atmosfera je nakon utakmice bila užarena, trebalo je tim ljudima objašnjavati što se dogodilo. Nisu to male stvari.''

Nešto kasnije, zbog drugog žutog kartona nakon oštrog starta na Stanku Bubalu isključen je i stoper Vinkovčana Ivica Ravlić i Cibalia je do kraja ostala s devet igrača. Sinovčić je susret produljio četiri minute, prema mišljenju Vinkovčana - previše. I Osijek je to iskoristio, ali najzaslužniji za to izjednačenje nije bio sudac, nego vratar Cibalije Miralem Ibrahimović, koji je na jednu neopasnu loptu ubačenu s lijevog boka posve nepotrebno istrčao na 12-13 metara, promašio je i ona je pala ravno na glavu Dumitrua Mitua, koji je pogodio praznu mrežu. Da nije bilo tog Ibrahimovićevog izleta u prazno Osijek vjerojatno i uz sve te stvari koje su se dogodile ranije ne bi osvojio kup. Kasnije je Lasić u 96. minuti postigao zlatni pogodak i slavlje bijelo-plave polovine stadiona moglo je početi.

I Tuđman se čudio: "Zna li ovaj sudac da ja ovo gledam?''

Svjedoci u svečanoj maksimirskoj loži kažu kako je pokojni predsjednik Franjo Tuđman i sam u čudu zbog lošeg suđenja u jednom trenutku rekao : ''Zna li ovaj sudac da ja ovo gledam?''

''Prošlo je 20 godina, kao da je jučer bilo. Vinkovci su mali grad, tamo sam proveo cijelo djetinjstvo, prve nogometne korake sam napravio tamo. Dva događaja će se uvijek pamtiti. Utakmica protiv Čelika kad je tadašnji Dinamo iz Vinkovaca prvi put izborio prvu ligu i to finale kupa. Ono je bila pozitivna priča, naša je negativna. Danas živim u Puli, ali kad god dođem u Vinkovce kod roditelja i kad sretnem prijatelje, prisjećamo se tih događaja. Cibalia ne igra često u finalima, ne osvaja prvenstva, a onda nam naprave onako nešto. Većina nas i dalje smatra da smo osvojili taj kup, iako nismo primili pehar. Osjećali smo se kao pobjednici, a i cijela javnost je isto tako razmišljala'', priča nam Raić-Sudar.

Zlokobna tišina u tramvajima

Valjda je pola Vinkovaca tog 30. svibnja 1999. bilo na Maksimiru. Nakon utakmice tuga je bila neizreciva. Tramvaji koji su vozili od Borongaja do Džamije bili su krcati navijača Cibalije, a tišina u ZET-ovima vozilima bila je zlokobna. Da se poslužimo frazetinom, mogla se rezati nožem. Nitko nije progovorio ni riječ. Vinkovčani i danas pamte što im je tog dana napravio jedan čovjek u crnom.

Poljupci Canjuge i Osječana

Raić-Sudar tvrdi da je i uoči same utakmice bilo jasno da Cibalia ne smije pobijediti.

''Ponižavajuće je bilo kad je za nas i za Osijek uoči finala bio organiziran prijem kod gradonačelnika Zagreba Canjuge. Prema nama su se odnosili kao da ne postojimo, kao da nas nema tu. Zahvaljivali su Osijeku, grlili su se i ljubili, a nas nitko nije doživljavao. Tako je i bilo i utakmica je sljedeći dan završila kako je završila. Takve stvari bole. Osijek je tada bio puno jači od nas, bili su kvalitetnija ekipa i nitko nije očekivao da im mi možemo pomrsiti račune. Osijek je odmah na početku promašio penal, a od tog trenutka utakmica se okrenula u našu korist. Bili smo bolji, poveli smo i sve do tog nesretnog isključenja mi smo bili ti koji su diktirali tempo utakmice. Zatim je isključen Ravlić, a Sinovčić je utakmicu produžio ne znam ni koliko, šest, sedam minuta. Morate znati da u to vrijeme nije bilo četvrtog suca koji bi pokazao koliko se mora igrati sudačka nadoknada. Sudac bi uglavnom produžio utakmicu minutu-dvije i svirao bi kraj. Taj dan se valjda moralo igrati sve dok Osijek ne zabije gol.''

Nakon što je Lasić zabio zlatni gol, igrači Cibalije su u šoku popadali po travnjaku Maksimira. Suze, bijes, očaj… Užasno je bilo gledati nemoć na licima Vinkovčana. Igrači Cibalije nisu željeli otići po medalje za drugo mjesto koje im je trebao dodijeliti predsjednik Tuđman.

Deset minuta su molili igrače Cibalije da odu po medalje kod Tuđmana

''Kad je završila utakmica, ostali smo na terenu. Plakali smo i nismo željeli otići u ložu kod predsjednika Tuđmana po medalje. Do nas je došao tadašnji predsjednik kluba Božo Galić i preklinjao nas je da ne radimo još veći skandal. Deset minuta nas je nagovarao da ipak odemo po te medalje. Na kraju smo ipak otišli, ali to nije bilo to. Trebali ste vidjeti kako smo izgledali dok smo primali medalje koje nismo ni željeli. Znam da se u sportu takve stvari događaju, ali ono nije bio sport'', prisjeća se Raić-Sudar pa za kraj kaže još i ovo:

''S Jurom Jurićem sam odrastao. Živjeli smo sto metara jedan od drugoga. Skupa smo počeli igrati. U toj momčadi je bilo nekoliko igrača sa strane, poput Jurčeca, ali većinom su sve to bili momci koji su rođeni i odrasli u Vinkovcima. Kad je Jurić zabio taj gol, imao sam osjećaj da sanjam. A onda nas je netko tako surovo probudio. Nikad to neću preboljeti.''

O cijelom prvenstvu i kupu iz 1999. tadašnji DORH je pokrenuo i istragu, o čemu su pisali Globus i Nacional, no sve je stopirano vjerojatno iz samog političkog vrha. Reno Sinovčić, iako je sudio još desetak godina, nikad više nije došao u Vinkovce.