TKO GOD je 16. srpnja 2018. godine bio na ulicama i glavnom zagrebačkom trgu, pamtit će taj dan zauvijek.

Nikad Zagreb u svojem centru nije vidio toliko ljudi, toliko euforije i toliko emocija kao kad se hrvatska reprezentacija vratila sa Svjetskog prvenstva iz Rusije. 

Na Trg bana Jelačića došao sam nešto prije 10 sati. Pred pozornicom je bilo tek nekoliko stotina navijača koji vjerojatno nisu otišli kućama još od sinoćnje utakmice protiv Francuza. Reprezentacija je trebala stići iza 14 sati i dok sam prolazio preko Trga i išao po akreditaciju, pomislio sam da će na dočeku biti puno manje ljudi nego što se očekivalo....

Sat vremena kasnije spustio sam se niz Tkalčićevu ulicu do Trga i shvatio kako sam spektakularno pogriješio u procjeni. Navijači su već popunili prostor između pozornice i bana i svake minute bilo ih je sve više i više. Zastave iz svih hrvatskih i brojnih europskih gradova, u “kockicama” svi od sedam do 77 godina, i već do podneva bilo je jasno da će pasti svi rekordi i da će reprezentaciju dočekati tisuće i tisuće ljudi.

“Na Trgu je 100.000 ljudi”, “Na Trgu je 150.000 ljudi”, svakih pola sata rasle su procjene koje su stizale do sad već opasno natiskanog novinarskog prostora oko pozornice, a kad je Airbus s igračima preletio preko glavnog zagrebačkog trga, vjerojatno se i ban Jelačić zatresao od gromoglasnih ovacija.

Ljudi su visjeli s bana, rasvjetnih stupova, tramvajskih semafora i, iako je ubrzo bilo jasno da će autobus s igračima stići tek za nekoliko sati dok se probijao kroz gradske ulice, nikome na pamet nije padalo otići kući unatoč pasjoj vrućini i već ozbiljnom nedostatku vode. Minutu po minutu, sat po sat, čekali su da vide svoje heroje pa makar i s 200 metara udaljenosti. Svi su Modriću, Rakitiću, Mandžukiću, Daliću i ostalima željeli zapljeskati i prenijeti im dio emocija koje su u sebi skupljali tog čarobnog “ruskog” ljeta. 

A onda su došli oni. Očito oduševljeni i zatečeni onime što ih je dočekalo. U legendarnim scenama Zlatko Dalić je poput tete u vrtiću pazio da netko od igrača, koji su već bili na nekoliko promila, ne padne s autobusa. Nije morao brinuti. Da su i pali, siguran sam da bi ih navijači dočekali raširenih ruku.

Neću ni pokušati opisati atmosferu koja je eksplodirala kad su mrak iznad Trga rastjerale stotine baklji, a hrvatski reprezentativci popeli se na pozornicu i zapjevali s navijačima. Svi mi koji smo tamo bili znali smo da svjedočimo nečemu povijesnom i to ćemo zauvijek nositi u sebi. Cijeli svijet pisao je o 550.000 navijača na Trgu i okolnim ulicama, a CNN-om, BBC-jem i ostalim televizijama dominirali su nestvarni kadrovi najluđeg dana u 915 godina zagrebačke povijesti.

U tim trenucima nije bilo ni lijevih ni desnih, ni crvenih ni crnih, ni sjevernih ni južnih. Bila je samo Hrvatska. Onakva kakva je jako rijetko, a kakva bi uvijek trebala biti.