HRVATSKA je protiv Bugarske odigrala drugu prijateljsku utakmicu na turniru u Kataru u kojoj je pobijedila rezultatom 2:1 golovima Modrića i Kramarića te je time zaključila jedno od posljednjih reprezentativnih okupljanja prije Svjetskog prvenstva.

Primarni cilj ovog turnira bio je osigurati drugu jakosnu skupinu u ždrijebu za grupnu fazu Svjetskog prvenstva, no kako su Slovenija i Bugarska kvalitativno nekoliko razina ispod hrvatske reprezentacije, jedan potreban bod u dvije utakmice bio je samo formalnost te je rezultatska težina ovih utakmica zapravo bila zanemariva.

Okupljanje je stoga najavljeno kao team building, no izbornik Dalić je susretima dao na važnosti najavivši taktički eksperiment s tri stopera u posljednjoj liniji. Takva značajna promjena imala je (i još uvijek ima) potencijala riješiti neke probleme koji su se javljali u igri reprezentacije tijekom kvalifikacija, no ni jedno od tih rješenja u ove dvije utakmice nismo imali prilike vidjeti.

Što je trebala donijeti formacija s tri stopera?

Hrvatska se tijekom kvalifikacija u svim fazama igre previše oslanjala na izvanserijski trojac Brozović - Modrić - Kovačić u veznoj liniji, a posebno je to bilo vidljivo u napadačkoj fazi 4-3-3 sustava u kojem su se javljala dva velika problema.

Prvi je bio taj što su se sva trojica veznjaka u prvoj fazi izgradnje napada spuštala u krilo stoperima koji nemaju naviku igrati s loptom u nogama, tim ih praktički potpuno isključujući iz igre.

Drugi problem se direktno vezao na prvi. Kada bi se sva trojica veznjaka spustila duboko, napadački trojac bio bi redovito brojčano nadjačan, a bekovi ne bi bili dovoljno napadački orijentirani te bi Hrvatska stvarala vrlo malo prilika za postizanje pogodaka.

Jedna od varijanti formacije s tri stopera u posljednjoj liniji trebala je to riješiti. U posljednje vrijeme Hrvatska je uspjela pronaći stopere koji su sposobni igrati s loptom u nogama (Ćaleta-Car, Pongračić), a jedan od njih (Gvardiol) je po tome ponajbolji mladi igrač na svijetu. Taj trojac trebao je maknuti odgovornost za izgradnju napada s vezne linije te eventualno omogućiti jednog dodatnog igrača u napadu.

U utakmici protiv Slovenije opet isti problem

Već protiv Slovenije bilo je vidljivo da tri hrvatska stopera nemaju nikakvih problema kontrolirati izgradnju napada, ali navika se teško riješiti pa su se Kovačić i Modrić redovito spuštali prenisko, a time su se problemi iz kvalifikacija pojavili i u novoj formaciji.

Međutim, spuštanje Modrića i Kovačića ne bi bio toliko veliki problem da njima u veznoj liniji, u formaciji 3-5-2, od početka utakmice nije pridružen još i dodatni klasični zadnji vezni - Kristijan Jakić.

Jakić je svoj posao u defenzivi dobro odradio, ali još jedno tijelo u ranim fazama posjeda značilo je da Hrvatska često ima po pet ili šest igrača ispod prvog slovenskog obrambenog bloka. Time su ponovo napadači bili usamljeni, nedostajao je profil igrača Majera ili Vlašića koji bi im dao podršku pa Hrvatska, izuzev velikog kiksa slovenskog stopera, nije stvorila ni jednu pravu priliku.

Cirkus protiv Bugarske

Osim Ćaleta-Cara, Dalić je za Bugarsku promijenio sve prvotimce, ali je formacija 3-5-2 ostala ista. Od prve minute razlika u navikama igrača bila je jasno vidljiva. Vezna linija činila se kao pogodak. Lovro Majer i Mario Pašalić kao dva isturenija igrača ispred Nikole More nisu se spuštali duboko kao Modrić i Kovačić, već su se kretali 15 ili 20 metara više na terenu kao i u svojim klubovima.

Hrvatska je zbog toga u završnici redovito imala višak u odnosu na četiri igrača u bugarskoj posljednjoj liniji te je jednostavnim prebacivanjem s jednog krila na drugo nekoliko puta stvorila dobru poziciju za ubacivanja i udarce poput onih Borne Barišića. Međutim, kako je utakmica odmicala, a Bugari pronalazili mane u igri Hrvatske, počeli su se javljati problemi tamo gdje ih nova formacija ne bi trebala imati.

Kako u posljednjoj liniji nije bilo Gvardiola, a Vida i Škorić nemaju njegovu mogućnost igre s loptom u nogama, Hrvatska je sve teže i teže izlazila sa svoje polovice. Uglavnom je bila primorana napamet nabijati loptu naprijed te je opasnost po bugarskog vratara bila nepostojeća.

Da bi stvar bila gora, Ćaleta-Car, jedini igrač koji je igrao i utakmicu sa Slovenijom, u prvome poluvremenu napravio je nekoliko opasnih startova zbog kojih je vjerojatno trebao zaraditi crveni karton.

Na pauzi nije zamijenjen, a onda mu je nakon četvrtog ili petog prekršaja napokon pokazan crveni. Nevjerojatno je kako to stožer nije primijetio te ga na poluvremenu nije ostavio u svlačionici, dok je Vida nakon samo 45 minuta na ovom okupljanju zamijenjen.

Zbog tog crvenog drugo poluvrijeme se pretvorilo u pravi cirkus koji je iskoristila Bugarska zabivši iz kontre. Dalić je ubacio najbolje pojedince kako bi preokrenuo rezultat, ali bilo kakav zaključak o taktičkom eksperimentu u drugom poluvremenu bio bi beskoristan jer se radilo o izvanrednim uvjetima, poluvremenu bez ikakve strukture u igri u kojem se moglo vidjeti samo bezglavo trčanje obje momčadi s jedne na drugu stranu terena.

Što smo saznali o novoj formaciji?

Unatoč prilično neuvjerljivoj igri u obje utakmice, novu formaciju ne treba smatrati promašajem i od nje se nipošto ne smije odustati. Eksperiment ovoga puta nije uspio jer prelazak na novu formaciju nije moguće odraditi preko noći, a niti prijateljske utakmice nisu dovoljan podražaj za donositi zaključke.

Međutim, nije ni dovoljno izvesti novu formaciju na teren kako bi ju se testiralo ne misleći koji igrači ju igraju i odgovara li im ta formacija. Kao što smo već spomenuli, protiv Slovenije je bilo jasno vidljivo da trojcu Gvardiol - Pongračić - Ćaleta-Car takva formacija odgovara, ali da takvim stoperima te Modriću i Kovačiću nije potreban još jedan dodatni zadnji vezni, već igrač između protivničkih linija koji će pomoći napadačima.

Protiv Bugarske se tom problemu doskočilo. Majer i Pašalić su donijeli drugačije profile u veznu liniju, ali su se na stoperima ovoga puta pronašli Škorić i Vida koji nemaju karakteristike igrati u sustavu koji se oslanja na visoki posjed lopte. Osim toga, iako je izbor za desnog krilnog beka bio vrlo tanak, odluka staviti Oršića tamo također je upitna.

Ideja napraviti dva sastava za ove dvije prijateljske utakmice je u suštini bila dobra, ali je u obje varijacije ekipa sastavljena tako da ima barem nekoliko ozbiljnih mana. Najveći problem je u tome što su te mane bile upravo one zbog kojih se i eksperimentiralo s novom formacijom - nedostatak i sterilnost igrača u završnici te prva faza izgradnje napada.

Kako do Svjetskog prvenstva vremena nema puno, odluka hoće li se s eksperimentom nastaviti je iznimno bitna, ali ako odluka bude takva da se s njim nastavi, niti idući put neće biti dovoljno samo ubaciti igrače u 3-5-2 očekujući da će formacija sama od sebe riješiti probleme.