ĆIRO je igračima bio ekscentrični djed. Starac sklon teatralnosti, vikanju i pričanju pizdarija, ali kojeg baš zbog toga vole.

Istina, igrače je zvao sinovima, ali puno je točnije reći da su mu bili unuci.

Bilić je pak išao u drugu međugeneracijsku krajnost. Zbog mladosti i blagog karaktera bio im je izbornik-prijatelj.

Dalić je konačno ono što su reprezentativci Hrvatske tražili svih ovih godina. 

Očinska figura. Ali ne tip oca-tiranina koji autoritet dokazuje i strah u kosti utjerava vitlanjem bičem i razbijanjem po kući.

Nego onog koji je sinove razmazio maženjem, pohvalama, strpljenjem. Liberalnim i popustljivim odgojem.

I držanjem za gaćice najraspojasanijeg među njima da ne padne s krova autobusa.

Domagoj Vida predvođenjem slavlja na SP-u u Rusiji i po dolasku u Hrvatsku te ponašanjem na dočeku srebrenim nogometašima iznenadio je samo one koji ne znaju kakav je inače.

Čovjek-tulum satima je s krova autobusa predvodio delirij od Turopolja do Trga, pri čemu je vitlajući zastavama, transparentima, bakljama, limenkama, nekoliko puta zamalo pao s vrha busa koji se reprezentativcima probijao kroz mnoštvo.

Da ne dođe do toga i da nezabilježeno slavlje Vidinim padom na asfalt s par metara visine ne preraste u tragediju, najzaslužniji su Šime Vrsaljko i Zlatko Dalić.

Oni su također slavili na vrhu busa, ali su istovremeno pazili na razuzdanog Vidu.

Suigrač ga je držao za hlače, dok mu je izbornik "spašavao život" povlačeći ga za gaćice.