HRVATSKA je bez većih problema svladala Armeniju (1:0) na Maksimiru u posljednjem kolu kvalifikacija za Euro. Sljedeće ljeto u Njemačkoj igrat će svoje sedmo europsko prvenstvo od osam mogućih od samostalnosti i time nastavlja svoj sjajni niz plasmana na velika natjecanja.

Predstojeći Euro je ujedno sedmo veliko natjecanje zaredom na koje se Hrvatska plasirala od 2010. godine, kada je propustila Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici. Sedam velikih natjecanja zaredom izborili su samo još Engleska, Njemačka, Francuska, Portugal i Španjolska.

Bila je to dominantna predstava od početka do kraja utakmice, uz jedan trenutak straha u 29. minuti kada je Dominik Livaković, po tko zna koji put, u situaciji jedan na jedan s armenskim napadačem pokazao zašto je i zašto će ostati prvi izbor Zlatka Dalića.

U tom trenutku Wales je vodio protiv Turske, što je značilo da Hrvatskoj isključivo igra pobjeda za odlazak na Euro, a Livaković je spriječio da utakmica ode u smjeru vrlo nepotrebnog stresa i jurnjave hvatanja zaostatka. Izuzev tog jednog trenutka i nekoliko manjih pogrešaka, igračima se nema apsolutno što zamjeriti.

Bili su puno bolji u svim aspektima igre i vrlo jasno pokazali razliku u kvaliteti između dvije momčadi. Hrvatska je dominirala u posjedu (67%) i točnosti dodavanja (639 točnih uz 89% uspješnosti), uputila je 12 udaraca na gol iz kaznenog prostora, pojela protivnika u duelima (51-29), imala je tri velike prilike i driblinge na sjajnoj razini (12/14), a sve je jasno kada vidimo da je statistički igrač utakmice vratar momčadi koja je izgubila, s 11 obrana na svom kontu.

Hrvatska je na kraju izborila odlazak na Euro nakon puno turbulencija i daleko teže nego što se očekivalo nakon ždrijeba skupina, ali cilj je ostvaren. Nije bilo savršeno, u određenim trenucima čak ni dobro, ali posao je odrađen i sada nam predstoji sedam mjeseci pripreme za što bolji rezultat u Njemačkoj.

Dalić nije ništa komplicirao i to je bilo dovoljno

Pokušao je Dalić prije nekoliko dana protiv Latvije s nekim eksperimentima, prvenstveno s Joškom Gvardiolom na lijevom beku, što je donijelo rezultat, ali i pokazalo iste probleme koje reprezentacija vuče već neko vrijeme. Protiv Armenije, pak, nije komplicirao baš ništa i Hrvatska je nakon dugo vremena bila posložena optimalno, prema najboljim pozicijama i karakteristikama igrača.

Plan igre je bio prilično rudimentaran. Cilj je bio doći do bočnih pozicija, posebno na lijevoj strani, i onda kanonadom centaršuteva tražiti Antu Budimira u kaznenom prostoru. Hrvatska ih je na utakmici ispalila čak 38, od čega je sam Borna Sosa uputio deset. Pokazao je da je unatoč svojim manama jedini pravi izbor na poziciji lijevog beka te se treba nadati da će uloviti i klupsku formu jer će nam itekako trebati na Euru.

Dok Hrvatska nije zabila gol, ovaj plan igre i nije donio neke velike prilike protiv protivnika koji se branio organizirano u niskom bloku. Plan je imao i neke očite mane jer je Sosa bio jedini igrač sposoban centaršutevima kvalitetno puniti kazneni prostor.

To ne može Josip Stanišić, koji je kao stoper igrao na poziciji desnog beka, a ne može ni Lovro Majer, zbog čijeg nedostatka igre desnom nogom je Luka Modrić često morao doći do pozicije desnog krila kako bi kvalitetno ubacio loptu s te strane. Ne može ni Luka Ivanušec, koji se s loptom ipak prvenstveno zabada u sredinu.

Ipak, plan se isplatio i pokazao funkcionalnim u 43. minuti kada je Sosa uputio 24. centaršut Hrvatske i savršeno pronašao Budimira na prvoj vratnici. Napadač Osasune i drugi strijelac španjolske La Lige naklonio se i glavom pogodio za slavlje i veliko olakšanje. Bio je to njegov drugi gol u 19. nastupu za reprezentaciju te prvi u službenoj utakmici, a ujedno prvi nakon tri godine i gola protiv Turske (3:3) u prijateljskoj utakmici.

Budimir igra u sjajnoj formi te je zaslužio da ga Dalić vrati u reprezentaciju iz koje je izbivao od Svjetskog prvenstva u Kataru. Sam izbornik je nakon utakmice rekao da je u ovom ciklusu kvalifikacija htio pronaći nekoga mlađeg za tu poziciju, ali se nitko nije nametnuo.

I to je istina jer se ne može reći da drugi nisu dobili prilike, ali isto tako treba reći da je Dalić sinoć nakon jako dugo vremena prilagodio igru isturenom čovjeku, pa tako napadač u našoj postavci igre napokon nije bio strano tijelo. Budimir je bio odličan jer je bio postavljen u svoju komfornu zonu, u kojoj može dati najviše.

Luka Modrić je još jednom pokazao tko je

Armenija je na Maksimir došla odigrati poštenu utakmicu u situaciji kada joj ona bodovno ne znači ništa, a takve situacije znaju biti opasne za momčad koja nasušno treba rezultat. Pokazali su Armenci da su sasvim solidna momčad koja ima svoje kvalitete. Stali su od početka u obrambeni blok, ali su hrabro izlazili visoko na našu zadnju liniju i nekoliko puta smisleno prijetili iz tranzicije, što im se skoro ispatilo u već spomenutoj 29. minuti kada je Livaković odlično reagirao.

Ipak, Hrvatska se relativno lako oslobađala njihovog pritiska, a Armenci su i dosta griješili u predaji lopte, što je našoj momčadi omogućilo kontinuirano napadanje i stvaranje stalnog pritiska na zadnju liniju. Hrvatska je bila brža i odlučnija nego u prethodnim utakmicama te je s vremenom jednostavno slomila suparnika. Drugo poluvrijeme odigrano je na istoj razini iako su neke zamjene bile posve nelogične, ali na kraju su urodile plodom.

Ključ utakmice je bio kapetan Modrić, koji je u svom 172. nastupu za Hrvatsku i s 38 godina na leđima još jednom pokazao da je najbolji igrač i nositelj već treće generacije reprezentacije od svog debija sada već davne 2006. godine. U kontaktu s loptom bio je nevjerojatnih 130 puta na utakmici i apsolutno sve je išlo preko njega. Najjednostavnije rečeno, bio ga je pun teren i odigrao je fantastičnu utakmicu.

Statistički, učinak mu je bio sjajan i on govori sam za sebe, ali nedovoljno. Pomalo je nevjerojatno kakvom je lakoćom i energijom odigrao ovu utakmicu. U jednom trenutku bio je ispušni ventil na desnom krilu kako bi sakrio mane Majera u igri desnom nogom, a odmah u sljedećem bismo ga vidjeli na poziciji praktično lijevog stopera kako bezbolno iznosi lopte.

Kada je Hrvatska visoko pritiskala, on je bio glavni dirigent i u izlasku sa svoje polovice i u zadnjoj trećini protivnika, a kada je Hrvatska prijetila iz tranzicije (posebno u drugom poluvremenu), on je bio taj koji šalje dodavanje iz dubine prema napadačkoj liniji i gura je u dobre situacije. Uz to, stizao je zatvarati prema nazad pa je tako oduzeo tri i presjekao dvije lopte na utakmici. Odigrao je gotovo savršenu utakmicu i samo se treba nadati da će ostati zdrav i spreman za Euro.

Nogometna javnost već godinama zazire od trenutka kada će se Modrić neminovno oprostiti od reprezentacije jer je svakome jasno da bez njega ništa neće biti isto, ali to je duboko pogrešan pristup i način gledanja na situaciju. Reprezentacija je mjesto za najbolje, bez obzira na godine, i svi skupa trebamo uživati dok Modrić igra. Kasnije će biti vremena za život bez njega.

Ako Lionel Messi i dalje predvodi Argentinu, ako Cristiano Ronaldo igra za Portugal i ako je Olivier Giroud prvi napadač Francuske, zaista je deplasirano pričati o Lukinim godinama. On je i dalje motor ove momčadi i treba ga maksimalno iskoristiti dok ga još imamo. U Njemačkoj će nastupiti na svom petom Euru, a to je u povijesti nogometa uspjelo samo njemu i Ronaldu.

Dalić je priznao pogreške i od njih ne treba bježati

Izbornik i kapetan su nakon utakmice dali izjave iz kojih je jasno da i sami vide da su ove kvalifikacije bile u suštini pretjerano stresne jer su zamislili daleko lakši put nego što je on na kraju bio. Dobro je da su toga svjesni, ali istovremeno onda zbunjuje što se izbornik ljutio na sve kritike koje su mu u ovom ciklusu bile upućene.

Svako ukazivanje na probleme dovodilo je do obrambene reakcije i spominjanja nekakvih urota protiv reprezentacije. To je potpuno nepotrebno jer Dalić iza sebe ima toliko dobro odrađen posao u posljednjih šest godina da je zaslužio apsolutno sve kredite svijeta da ispravi stvari koje ne funkcioniraju, a za koje sada i sam kaže da ih vidi. Ako netko ukazuje na probleme, ne znači da ne voli reprezentaciju, nego upravo suprotno.

U krajnjoj liniji, ove kvalifikacije su uspješne jer su završene plasmanom, ali istovremeno je istina da smo sami sebe doveli u poziciju da u posljednja dva kola igramo životno bitne utakmice umjesto da imamo priliku za uigravanje i isprobavanje novih igrača.

Zato uoči utakmice nije bilo nikakvog velikog navijačkog uzbuđenja niti će sada biti euforije. Svi skupa znamo da smo bolji od toga da se u ovoj skupini tresemo za prolazak do posljednjeg kola. Možda smo kao navijači nezahvalni, ali to su standardi na koje nas je reprezentacija naviknula.

Slijedi nam razdoblje slatkog iščekivanja velikog natjecanja i mnogi nam mogu biti zavidni koliko nam je to sve skupa postalo normalno. Treba uživati dok traje jer tko zna hoće li se i kada će se ponoviti ovakva generacija, koja će nizati uspjeh za uspjehom. Doduše, to smo rekli i nakon bronce u Francuskoj 1998. godine pa se pokazalo Hrvatska nije nikakav hit za jedno prvenstvo, nego velesila i konstanta europskog i svjetskog nogometa.