HRVATSKA je teže od očekivanog slavila na otvaranju kvalifikacija za Euro 2020. protiv Azerbajdžana 2:1. Iako većina komentara ide za tim da se trebaju pamtiti samo tri boda, a igra zaboraviti, to u ovakvom ciklusu može biti pogubno.

Dalić mora naći odgovore na pitanja koja već dugo čekaju

Hrvatska u svojoj povijesti nije imala lakšu kvalifikacijsku skupinu i toliko očitu kvalitativnu prednost nad svakom od preostalih ekipa. Tek je Wales momčad koja se može smatrati ozbiljnijim izazovom, ali Hrvatska kad je prava pobjeđuje osam od deset utakmica protiv Balea i družine. Hrvatska će otići na Europsko prvenstvo osim u slučaju da se dogodi neki nadrealan scenarij i jedno od najvećih nogometnih iznenađenja ikad. Ali i velika nadmoć u grupi krije u sebi zamke koje moraju biti prepoznate. Nedavna Liga nacija pokazala je kako su barem dvije vrhunske reprezentacije u ovom trenutku spremnije i bolje od Hrvatske koja se još uvijek nije oporavila od mamurluka nakon SP-a. Razlika u kvaliteti koja će sigurno i sama po sebi biti dostatna za rezultat u kvalifikacijama ne smije sakriti probleme u igri i činjenicu da je s jednom ili dvije ozljede Hrvatska bitno nestabilnija ekipa. Teško je nešto naučiti dok pobjeđuješ i tu je najveća zamka ovog ciklusa. Može li Dalić, pobjedama usprkos, vidjeti, razmišljati, tražiti i naći odgovore koji su već neko vrijeme na "holdu" - to će biti ključno pitanje u borbi za Euro. 

Problemi tamo gdje su bili i očekivani

Vrlo jednostavno, Hrvatska je kontinuiranih problema imala baš tamo gdje su zaigrali novi igrači. Zadnja linija mučila se s visokim izlascima i branjenjem dubine, kao i namještanjem ofsajd-zamke koja je u dva navrata (jednom je sudac svirao nepostojeće zaleđe) mogla biti kobna. U fazi napada postojala je jasna disharmonija između Perišića i Barišića koja je rezultirala sterilnom igrom na toj strani. Bek mora prepoznati kada će se krilo povući, kada mu treba protrčati i odvući igrača, a kada treba ostati kao opcija za povratnu loptu ako krilo nema prostora za probijanje. Malo kašnjenje u rotaciji i kretnji u pravilu rezultira zagušenom stranom bez dubine koju bek nužno krilu mora pružiti. Azerbajdžan je tu stranu branio puno lakše nego što je trebao s obzirom na razliku u kvaliteti. To sve dolazi s vremenom i minutama koje provedu skupa na terenu, a to Barišić i Perišić nemaju. I baš u toj osovini leži vjerojatno najveći prostor za napredak pred put u Budimpeštu. I konačno, koliko god to bio "defaultni" odgovor kojima nas (stručni) komentatori godinama teroriziraju, bilo bi pogubno iz ove utakmice "pamtiti samo tri boda, a ostalo zaboraviti". 

Dalić je imao ideju izgradnje napada, ali ne i završnice

Dalić je imao jasnu ideju kako doći u završnicu terena odakle se driblingom s polubočnih pozicija ili centaršutom moglo probiti suparnika. Modrić, Rakitić i Kovačić bili su u pravilu postavljeni dosta duboko i jako široko, što je imalo smisla iz dva razloga. Prvi je bio taj da su takvom postavkom imali optimalnu formaciju za osvajanje drugih, odbijenih lopti od strane gostiju, a i geometrijski su bočni stoperi imali nešto olakšan zadatak čuvati leđa ofenzivnim bekovima. Drugi je bio imati igrače koji su pozicionirani tako da sigurnim koridorima okolo zone mogu brzo prenijeti loptu na suprotnu stranu koju je zgusnuti Azerbajdžan ostavljao praznom. Tri Rakitićeva udarca isključivo su proizvod njegovog pozicioniranja kada je na povratne i odbijene lopte dolazio iz sebi boljeg i prirodnijeg kuta za šut koji ga sinoć nije išao. Kramarić se već u ranoj fazi napada uvlačio u sredinu i praznio stranu za Brekala gdje ga se nastojalo izolirati i iskoristiti njegovu nadmoć u driblingu koja je u drugom dijelu došla do izražaja. Hrvatska nije imala problema s kontrolom utakmice i ulaskom u zadnju trećinu terena, ali tu su nastajali problemi.

Perišićevo lutanje između linija donosilo je veću gužvu nego korist u ionako pretrpanom prostoru, što bi natjeralo Kramarića i Petkovića da se maknu iz te zone i krenu naprijed, a što je opet rezultiralo statičnom i predvidljivom igrom u završnici u  dobrom dijelu susreta. Također, Hrvatska je previše ubrzavala igru na postavljenu obranu i prerano pokušavala okomitim loptama probiti gosta, umjesto da ga je strpljivijom igrom nastojala izvući iz dubokog bloka i stvoriti si tako malo prostora. Nije nimalo slučajno što je Hrvatska sve svoje šanse stvorila nakon osvojene ničije lopte kada su Modrić i Kovačić lovili suparnike na zadnjoj nozi, a za takvo nešto nije bilo prostora protiv postavljene obrane. Sve ostale slabosti možemo svesti pod zajednički nazivnik izostanaka i neuigranosti. 

Dalić mora biti pametniji od prethodnika 

Koja je optimalna kombinacija igrača u vrhu napada koji si stilom najviše međusobno odgovaraju i ne guše jedan drugog kao što je to bio slučaj (ne samo sinoć)? Tko je najbolje rješenje za lijevi bok? Što možemo u slučaju ozljede Lovrena, Vide ili Vrsaljka i treba li igru prilagoditi tim izostancima? Kako konačno uklopiti Kovačića i iskoristiti njegove vrline a da pritom ne pate Rakitić i Modrić kao nositelji igre? Tko je ključna spojka u igri prema napadu i od koga se očekuje da ulascima između linija bude čovjek koji će raditi razliku u tom dijelu terena? Tko ima karakteristike za tu ulogu i kako mu sustavno to omogućiti? Sve su to pitanja na koja predstojeći ciklus mora dati odgovore. Luksuz pisanja bodova i zaboravljanja igre jednostavno ne postoji. Rješenja se neće naći na porti hotela u kojem će reprezentacija čekati veliki turnir niti će pasti s neba sama od sebe. A baš je to zamka u koju su upadala barem posljednja četiri Dalićeva prethodnika. Za Euro koji može biti na tragu uspjeha u Rusiji Dalić mora biti mudriji od njih.