HRVATSKA rukometna reprezentacija 4. studenog protiv Slovačke u Bratislavi u sklopu EURO Cupa odigrat će prvi susret nakon finala Europskog prvenstva u Stockholmu protiv Španjolske.

U sklopu EURO Cupa Hrvatska će, osim protiv Slovačke, igrati i protiv Mađarske 7. studenog u Osijeku. Za te dvije utakmice izbornik Lino Červar je pozvao 19 igrača, a među njima su i dva povratnika, Ivan Čupić te Manuel Štrlek.

Štrlek je propustio Euro, a Čupića u reprezentaciji nije bilo od siječnja 2018. godine i Europskog prvenstva na domaćem terenu.

Tada je Hrvatska pobjedom nad Češkom izborila peto mjesto, a Čupić se oprostio od reprezentacije i posvetio klupskim obvezama u Vardaru. Ipak, odlučio se vratiti u godini kada nas čekaju SP u Egiptu, kvalifikacije za Olimpijske igre, a ako one budu uspješne, i turnir u Tokiju. Za Index je podijelio dojmove nakon odluke u povratku u reprezentaciju,

Kako to da ste se s 34 godine odlučili na povratak?

Puno puta sam govorio kako je meni reprezentacija sve ove godine koje sam igrao za nju značila puno više od bilo kakvog kluba. Svaki put kad sam bio u reprezentaciji, bio sam ili u stanju euforije ili u stanju depresije. Kroz godine mi se nakupilo dosta psihičkog i fizičkog umora, a nakon nekih natjecanja prošlih godina i frustracije jer sam želio s Hrvatskom uzeti zlato i ispuniti dječačke snove. Htio sam biti na ponos cijeloj svojoj obitelji koja me bodrila. Prije dvije godine sam objektivno donio odluku kako je najbolje da se maknem, da se saberem i posložim neke druge stvari u životu. Znalo se dogoditi da nisam bio dobar igrač u klubovima, otac, a onda i muž nakon silnog pražnjenja na tim velikim natjecanjima. U tom trenutku sam osjetio da bi bilo najbolje maknuti se i resetirati. To je bila normalna i objektivna odluka.

Koliko ste u periodu izvan reprezentacije razmišljali o povratku i što je prevagnulo u odluci da se ponovno stavite na raspolaganje?

U dvije godine koje su prošle od tada stalno mi se u glavi vrtio film da mi nedostaju Hrvatska, dres, suigrači, himna, napor, intenzitet, frustracija, pa čak i depresija koju sam spominjao. U dogovoru s obitelji, koja mi je uvijek bila podrška, rekao sam sebi da naši igrački dani nisu bez roka trajanja i da bih se trebao staviti na raspolaganje ako mogu pomoći. Ne znam je li to za godinu, dvije, pet ili samo jedno okupljanje, nije uopće ni bitno. Dok sam zdrav, želim pokušavati ispuniti svoje dječačke snove i osvojiti to zlato jer bez cilja nema smisla vraćati se. U donošenju odluke sam gledao i na svoju obitelj. Oni su uvijek bili sa mnom van Hrvatske i s obzirom na to da su sada stariji, dobro je da tatu gledaju na televiziji, slušaju himnu i vide što svima nama Hrvatska znači. Moja druga obitelj, kako volim zvati reprezentaciju, jako mi nedostaje, posebno prijatelji. Ne znam koliko će ova moja nova reprezentativna avantura trajati, ali to je ono ukratko što mi se u posljednje dvije godine motalo po glavi. Zdrav sam, spreman, još uvijek mogu pomoći iako su mi 34 godine. Tu su izbornik i stožer koji će objektivno prosuditi mogu li ja pomoći ili je vrijeme da mi se oni zahvale. To je normalno u sportu i nisam se ja vratio jer mislim da će me oni čekati. Želim doći kao dječak u reprezentaciju i biti sretan što sam tamo."

S vama su se 2018. godine umirovili Mirko Alilović, Igor Vori, Jakov Gojun i Marko Kopljar. Nekako ste svi djelovali ljutito na kraju Eura u Hrvatskoj. Je li razlog odlaska bila frustracija zbog rezultata ili je bilo drugih problema? 

Ne mogu pričati za njih jer realno ne znam, ali ja sam bio ljut nakon poraza i neosvajanja medalje. Da ti i ja sada igramo u nešto i ja izgubim, bit ću ljut i frustriran. Meni se nakupilo svega, ne ljutnje, nego frustracije i depresije jer nisam ispunio neki svoj cilj u glavi iako je reprezentacija ispred mene. Probao sam, dao sam sve od sebe i ostali igrači su dali sve od sebe, ali opet nije bilo dovoljno. Kad si zadaš visoke ciljeve i ne uspiješ, pad je još gori. Ja sam puno toga prošao u karijeri i otišao sam jer mi se nakupilo dosta toga lošeg zbog neispunjenja cilja da s Hrvatskom odem do kraja. S reprezentacijom imam dosta medalja i nekih oborenih rekorda, ali ništa od toga se ne može mjeriti sa zlatom. Kad sam odlazio, osjetio sam da nisam 300 posto unutra zbog svega što sam imao u svojoj glavi. Najbolje je bilo uzeti pauzu od dvije godine nakon kojih sam možda malo mudriji, pametniji i iskusniji. Resetirao sam se, drago mi je što sam dobio poziv, iako on nije došao iz vedra neba. S čelnim ljudima iz Saveza, izbornikom i pomoćnim trenerom Hrvojem Horvatom sam stalno pričao od trećeg mjeseca, kada se pojavio koronavirus. Ovaj poziv sada nije došao bez komunikacije, sve smo kroz razgovore dogovarali i došli do zaključka da zaslužujem biti na popisu.

U razdoblju dvogodišnje pauze vjerojatno ste razmišljali i zašto reprezentacija ne može do zlata na velikom natjecanju od 2004. godine. Vi konkretno imate četiri medalje s EP-a, dvije sa SP-a, broncu s Olimpijskih igara, srebro s Mediteranskih igara i to su sve vrhunski rezultati, ali i sami ste u ranijim odgovorima naglasili kako nije bilo zlata. Zašto taj cilj nikako nismo mogli ostvariti?

Sportski je vrlo jednostavno. Očigledno su reprezentacije protiv kojih smo mi igrali bile bolje. Dalje od toga nema puno filozofije. Bilo je puno natjecanja gdje su nas sprječavale ozljede, u nekim situacijama suci nisu bili na našoj strani, a bilo je i situacija u kojima smo mi iz klubova dolazili u dobroj formi pa smo se u nju pokušavali vraćati preko reprezentacije. U sportskom smislu ima puno stvari koje utječu na utakmicu, ali kad igraš protiv vrhunskih reprezentacija, uvijek odlučuju mali detalji i očigledno mi u tim utakmicama nismo bili ti. Da jesmo, sigurno bi bilo neko zlato. Kad se sagleda sa strane, ja koliko medalja imam, trebao bih biti perfektno sretan, ali želim više. Nisam zadovoljan sobom ni svojom Hrvatskom ni suigračima jer smo svi mi baš željeli to zlato.

Popis reprezentacije za EURO Cup izgleda vrlo snažno, ali ni izbliza nema svih igrača koji mogu konkurirati za nacionalnu vrstu. Svi će oni vjerojatno dobiti priliku jer nakon EURO Cupa slijede Svjetsko prvenstvo, pa kvalifikacije za Olimpijske igre, a onda, nadamo se, i Olimpijske igre. Jaki jesmo, prilika za zlato je pregršt, a da smo u vrhu, pokazuje i srebro s posljednjeg EP-a, zar ne?

Hrvatska je uvijek bila u vrhu i uvijek ima konstantu. Imamo veliki fond igrača i u reprezentaciji moraju igrati najbolji bez obzira na godine. Ljudi koji vode Savez su svjesni da do smjene generacija mora doći u svakom sportu, ali sa svim igračima, i onim pozvanima i nepozvanima za ovu akciju, Hrvatska ima dobar kadar s puno mladih, talentiranih igrača, ali i onih iskusnih. Na svakoj poziciji su po dva ili tri igrača koji u svakom trenutku mogu pomoći i mislim da opet moramo biti u vrhu. E sad, hoće li se to dogoditi, ne znam, ali nadam se da hoće. Svi bismo htjeli biti zdravi i na raspolaganju da izbornik ima slatke brige koga maknuti, a koga povesti. Dosta je materijala i Hrvatska na svakom natjecanju ima velike domete, ne treba bježati od toga i to je realnost, ali ima još pet do šest takvih reprezentacija.

Sa Zlatkom Horvatom na desnom krilu u reprezentaciji bili ste konstanta godinama. Pojavljivali su se igrači poput Jerka Matulića, danas su tu talentirani Josip Božić-Pavletić, Ivan Vida i Fran Mileta koji nude nove zanimljive opcije, ali vi i Horvat se ne date. Uz vas su odrastale generacije, ali još ste tu i u vrhunskoj formi. Takva povezanost dva igrača na jednoj poziciji rijetko se nalazi, možemo li se složiti?

Zlaja i ja smo reprezentaciji već 15 ili 20 godina, još tamo od kadetske i juniorske. Mi smo u seniore ušli kao zamjena našem proslavljenom tandemu Mirzi Džombi i Vedranu Zrniću, uz njih smo odrastali, pomagali jedan drugome, dizali jedan drugog i vjerojatno još uvijek trajemo jedan zbog drugog. Bili smo si najveća konkurencija kroz karijeru, a s druge strane najveća potpora. Cijeli život smo zajedno kroz reprezentaciju, odgajali smo jedan drugoga i na stranu to što smo talentirani, poklopilo nam se da smo zajedno došli u toj smjeni generacija i u dvije godine smo mi postali novi tandem. Svako prvenstvo se jedan od nas uspio iskazati i pokazati da Hrvatska nema problem na toj poziciji, što je i njemu i meni bilo najvažnije. Htjeli smo da Hrvatska nema problem sa sedmercima, s desnim krilima, a hoće li jedan igrati malo manje ili više, to je bilo nebitno. Danas ima mladih koji dolaze, ali teško je o njima sada pričati jer reprezentacija je surova.

U Vardaru ste od 2016. godine, a od početka 2019. godine pa sve do osvajanja europskog naslova iste godine financijska situacija u klubu je bila zaista teška. Vi ste ostali i nakon tih turbulencija, tamo ste prošli sito i rešeto. Možemo li zbog takve lojalnosti Vardaru Makedoniju nazvati Vašom drugom domovinom?

Meni je Makedonija dosta dala, ali sam i ja dao njoj i Vardaru. Bliski smo mentalitetom, blizu sam Hrvatskoj, a ovdje su sa mnom žena i djeca po vrtićima i školama te se osjećamo zadovoljno i sretno. Kad dođeš u neke godine i posložiš prioritete tako da nije sve u igranju u top klubovima i najvećoj plaći, onda si sretniji. Ja sam ovdje sa ženom i djecom postigao ogromne uspjehe, dva puta sam bio prvak Europe i tu me cijene, ja njih cijenim i puno su mi dali u klubu i zemlji. Obitelj mi je zadovoljna u Skoplju i dok je god tako, ja ću biti tu. Promijenila se struktura kluba, sad imamo malo drugačije ciljeve i drugi ljudi vode klub. Bez obzira na to, ja sam se našao u svemu, zdrav sam, igram i sretan sam kad sam na terenu. Ne mogu reći da mi išta nedostaje od kada sam u Skoplju.

Rekli ste i sami kako se Vardar konsolidirao, ali pojačao se napokon i Metalurg, a Eurofarm Rabotnik je već drugu sezonu zaredom na velikoj sceni. U spomenutim makedonskim klubovima puno je hrvatskih igrača. Oni ne idu prema Zapadu, nego više prema Makedoniji. Što ta zemlja nudi hrvatskim igračima, a Hrvatska im, primjerice, ne može ponuditi?

Pandemija koronavirusa je jako pogodila rukomet, a Makedonija je jedna od rijetkih zemalja, gdje je rukomet broj jedan, a ne nogomet. To privlači svakog igrača, a makedonska liga s Eurofarmom i Metalurgom će biti nikad zanimljivija. Hrvatski igrači se ovdje osjećaju kao doma, blizu im je Hrvatska, Makedonci su dobri i topli ljudi koji vole nas Hrvate i cijene naše uspjehe s reprezentacijom. Svatko od njih je vjerojatno zadovoljan i financijskim dijelom priče, ali mislim da su doživljaj punih dvorana u Skoplju i Bitolju, a onda i zanimljiva liga bili važni u donošenju odluka.

Situacija u europskom rukometu nije dobra. Vardaru su odgođene dvije utakmice Lige prvaka protiv PICK Szegeda i Elveruma. Kako odgode zbog pandemije utječu na vas igrače i u kolikoj mjeri vam razbijaju ritam?

Mi smo počeli pripreme krajem kolovoza jer smo se pripremali za uzvrat SEHA lige protiv Nexea i Final Four istog natjecanja. To je sve odrađeno po planu, a onda smo se nastavili u istom ritmu pripremati za početak Lige prvaka i nove SEHA lige. Mi smo normalno odigrali prvu utakmicu Lige prvaka i trebali smo krenuti u ritam od dvije utakmice tjedno, ali je prvo SEHA liga pomaknuta za dva tjedna, a onda su nam odgođene dvije utakmice Lige prvaka. Tek danas igramo protiv Flensburga, a zadnju utakmicu smo odigrali 15. rujna protiv Meškova. Danas je 15. listopada, to je mjesec dana u kojima smo ispali iz ritma utakmica, treninga imamo nikad više jer moramo održavati formu. Trenerima je najteže zbog odgođenih utakmica jer sve pripreme naglo padaju u vodu. Situacija nije bajna i mislim da EHF ne vodi baš puno računa o nama. Mi igrači ne možemo biti jedini koji o tome pričaju, i nas se mora saslušati i vidjeti da ne ide sve kako je EHF zamislio.

IHF opet mijenja pravila za Svjetsko prvenstvo. Mijenja se igra sedam na šest, a mnogi zagovaraju uvođenje napada od 30 sekundi po uzoru na košarku kako bi se smanjio ogromni utjecaj sudaca. Jesu li promjene pravila i tapkanje u mraku svjetske rukometne organizacije prečesti?

Bavim se rukometom profesionalno već 20 godina, a čak ni ja ponekad ne mogu poloviti koje se pravilo promijenilo, odnosno što danas važi, a što ne važi. Mi u rukometu možda nismo najpametniji, neki poput nogometa i košarke su popularniji, razvikaniji i ako nismo sposobni biti kvalitetni u nekim stvarima, ajmo ih onda prepisati od drugih sportova. Često lutamo što nije dobro jer znači da ne postoji jasna ideja što se želi. Ja iskreno želim da rukomet bude brži, da bude pristupačniji gledateljima kako bi privukao ljude u dvorane da i njima bude jasno što se na terenu događa. Trebalo bi se ići u pravcu da se olakša sucima i nama igračima. Ne mogu reći što točno treba pojednostaviti jer nisam o tome dovoljno razmišljao, ali valjda bi ljudi koji su za to odgovorni trebali donijeti prave poteze.