"CLAUDIO, sljedeća sezona nam je jako važna i opet moramo izboriti opstanak. Od tebe tražimo to, a za ostvarenje cilja bit će dovoljno da na kraju sezone imamo 40 bodova."

 

Tako je Claudio Ranieri, trener engleskog lidera Leicestera, citirao Vichaija Srivaddhanaprabhu, tajlandskog kralja duty free dućana i vlasnika Leicestera prisjećajući se razgovora za posao prošlog ljeta.

 

 

I Ranieri je ispunio uvjet: Osigurao je opstanak. Što se tiče cilja, 40 bodova i njih je dohvatio. Ali još 13. siječnja, pobjedom kod Tottenhama, koji mu je ubrzo postao jedini konkurent za naslov prvaka, iako je u međuvremenu i on posustao, pa je pet kola prije kraja Leicester usamljen na vrhu sa sedam bodova više od Spursa.

 

Uspjelo je to treneru na kojeg bi se u životnoj jeseni (64 godine), o profesionalnoj da ne govorimo, malo tko kladio. Ne samo zato što je preuzeo momčad kojoj je prošlog ljeta 17. mjesto Premier League bilo fatamorgana, nego i jer se činilo da je sam zreo za penziju.

 

 

Ranieriju je zadnji angažman prije ovog propao jer je samo pola godine ranije dobio otkaz kao izbornik Grčke, zato što je u smiješno laganoj kvalifikacijskoj skupini za Euro 2016, nakon četiri kola (s momčadi koja je par mjeseci ranije tek na penale ispala u osmini finala SP-a) uhvatio samo jedan bod, iako je čak tri utakmice igrao na domaćem terenu, gdje mu je presudio poraz od reprezentacije sa samog europskog dna, Farskih Otoka.

 

 

Ništa bolje na individualnom planu nisu kotirali igrači na kojima je Ranieri temeljio njegovu novu, 15. momčad u 30 godina dugoj karijeri. "Otpisani u prijašnjim velikim i većim klubovima zato što su smatrani preniskima ili presporima", kako je sam rekao. Zimus najbolji strijelac Premier League, u kojeg Engleska polaže velike nade na Euru (istom onom na koje se Ranieri onako spektakularno propustio plasirati) zatim "Novi Patrick Viera" i "Engleski Kralj asistencija" na meti Barcelone, prije samo nekoliko godina bili su radnik u tvornici (Vardy), francuski trećeligaški (Kante) i četvrtoligaški igrač (Mahrez).

 

 

Ranieri se danas zaklinje da je na prvom treningu za njih trojicu, ali i za još par igrača koji su smatrani nedovoljno dobrima a danas su nositelji Leicestera (Morgan, Drinkwater), shvatio da se radi o materijalu za najveće domete. To se danas čini kao naknadna pamet ili glumljenje pukovnika pri samom kraju pobjede u najvećoj bitki (Ranieri, koji u dugoj karijeri nije osvojio nijedan veliki trofej, tek treba zaraditi generalske "čvarke"), ali ako malo pažljivije promotrimo njegovu karijeru, onda vidimo da su je, osim mnogih zamalo propuštenih prilika za velike uspjehe, obilježile i situacije kada je često do uspjeha i na korak do njih dolazio ne samo nizom pobjeda i trijumfima u velikim utakmicama, nego i iz nižih liga ili preuzimajući klubove i momčadi u jako lošem stanju, te stvarajući i uvodeći u momčadi mlade igrače i buduće zvijezde.

 

 

Kao igraču, najviši uspjesi bili su mu ulasci u prvu i drugu ligu s jo-jo klubovima s divljeg talijanskog juga (Catanzaro, Catania, Palermo), nakon čega bi brzo uslijedila vraćanja u niže razrede. Kao trener također se na veliku scenu probio iz podruma treće lige, odakle je Cagliari u tri sezone doveo do prve i tamo izborio opstanak sličnim velikim bijegom na samom kraju sezone kao i Nigel Pearson, njegov prethodnik u Leicesteru. Slijedio je prelazak u daleko veći Napoli, ali koji se učio na život poslije Maradone. Ranieri mu ga je olakšao uvođenjem u prvu momčad budućeg velikana Gianfranca Zole. Nakon dvije sezone prelazi u tada drugoligašku Fiorentinu, koju odmah vraća u Serie A, a dvije godine kasnije s momčadi predvođenom Gabrielom Batistutom osvaja kup, prvi ili bolje reći samo jedan od dva trofeja u karijeri. 

 

 

Nakon četiri godine Firence, '97 prelazi u Valenciju, gdje također bilježi uspjehe - ulazak u Ligu prvaka i osvajanje Kupa Kralja, ali i promoviranje Mendiete, Angula, Farinosa, mladih igrača koji će biti nositelji momčadi u idućim godinama, kada će Valencija nakon Ranierijevog odlaska i Benitezovim dolaskom, osvojiti dva puta Primeru, po jednom Kup Kralja i Kup Uefa, te dva puta igrati u finalu LP. I dok je drugi brao plodove njegovog rada, Ranieriju je uslijedila stresna sezona u Atleticu, gdje je Ranieri otišao sam da ne bi dobio otkaz u klubu koji je ubrzo ispao iz lige i bankrotirao. 

 

 

Ranieri 2000. prvi put odlazi u Englesku, gdje će u Chelseaju ostati četiri godine ali neće osvojiti nijedan trofej. Zadnje sezone dijelio je klub s upravo pristiglim novim vlasnikom Romanom Abramovičem, koji mu je dao 200 milijuna eura za pojačanja, ali i stalni pritisak otkaza. Posljednja sezone u Chelseaju bit će jedna od onih u kojima je Ranieri došao jako blizu velikih uspjeha, ali je bez njih ostao. Srušio je klupske rekorde po najmanje primljenih golova i najviše bodova u sezoni, ali je imao nesreću da prvenstvo osvoji najbolja Arsenalova generacija u povijesti, poznata kao Nepobjedivi. Polufinale Lige prvaka, koje je izborio izbacivanjem Arsenala, izgubio je neshvatljivim zamjenama i promjenama taktike na uzvratu protiv Pršinog Monaca, kada je na Stamford Bridgeu ispustio prednost 2:0, koja ga je vodila u finale. Ali, tamo je otišao Monaco, a trofej osvojio Mourinho, Ranierijev nasljednik u Chelseaju. Portugalac će dva engleska naslova prvaka uzeti s momčadi koju je sastavio Ranieri (Terry, Gallas, Makelele, Lampard), a prva pojačanja dovedena novom treneru (Drogba, Robben) bila su Ranierijeve želje.

 

 

Prije niza u talijanskim velikanima, 2004. slijedio je neuspješan jednogodišnji povratak u Valenciju, gdje je Ranieri pogazio svoje principe prilagodbe igračima i momčadi koju zatekne i napunio je Talijanima, koji nisu mogli nastaviti sjajne uspjehe iz Benitezove ere. Kao i u Chelseaju i ovdje je često mijenjao momčad i taktiku, ali te rotacije, koje će kasnije postati popularne i kod ostalih trenera, tada su mu se uzimale za zlo. Nakon toga istaknuo se sjajnom spasiteljskom misijom u Parmi, koju je u samo tri proljetna mjeseca 2007. vodio od dna do sredine tablice. 

 

 

Juventus je preuzeo u ljeto te godine i u dvije prve sezone nakon izbacivanja kluba u drugu ligu vodio ga do trećeg i drugog mjesta Serie A, ali opet bez trofeja. Da bez njih ostane i u voljenoj Romi, koju je rođeni Rimljanin preuzeo nakon dva uvodna poraza u ljeto 2009., pobrinula se njegova nemeza Jose Mourinho. Nakon Engleske došao je progoniti ga i u Italiji. I opet smo svjedočili Ranieriju koji je sjajnim nizom i bez izgubljenog prvenstvenog derbija (što je uspjeh koji je postigao i u Španjolskoj) došao na prag velikog rezultata, ali je bez njega ostao kada je već jednom rukom dodirivao pehare. 2009/10 pobijedio je Mourinha u izravnom dvoboju, pet kola prije kraja pretekao Inter i uzeo prvo mjesto, ali ga nije izdržao i osvojio Scudetto iako je osvojeni vrh potvrdio preokretom za pobjedu u rimskom derbiju 2:1. Protiv Lazija je gubio, pri čemu je imao muda isprovocirati obrat slanjem na klupu Rominih ikona Tottija i De Rosssija. 

 

Osvojio je najviše bodova od svih trenera te sezone, više i od Mourinha, ali presudila su mu ona dva poraza Rome prije nego što ju je preuzeo, a kao dodatak soli na ranu, odnosno izgubljenom prvenstvu, došao je poraz od Interovog Mourinha u finalu Kupa. Upravo će Ranieri biti jedan u nizu neuspješnih Mourinhovih nasljednika u Interu, što će samo povećati prijezir koji prema njemu iskazuje trofejni Portugalac. Ipak, u Interu ga se sjećaju po pobjedi u gradskom derbiju, kada je hrabro iz momčadi izbacio najveću zvijezdu Sneijdera i promijenio taktiku, za što je nagrađen trijumfom. 

 

 

Prije spomenutog debakla u Grčkoj, Ranieri je opet udružio snage s ruskim oligarhom, ovaj put vlasnikom Monaca, Dimitrijem Ribolovljevim. U Monte Carlu je lako po treći put u trenerskoj karijeri pokorio drugu ligu, ali je opet među elitom napravio sjajan rezultat bez trofeja. U sezoni 2013/14 uzeo je čak 80 bodova, ali mu je to bilo dovoljno tek za drugo mjesto iza PSG-a i  "naslov" osvajača najviše poena u sezoni od svih klubova koji u povijesti Le Championnata nisu postali prvaci. 

 

 

U prijašnjim klubovima, prije svega Chelseaju i Valenciji, često je mijenjao taktiku i igrače, dok je u Leicesteru pod stare dane otkrio sveti gral standardiziranosti i kontinuiteta, kako formacije, tako i onih koji su cijelu sezonu odigrali u velikoj formi. Ali i ovdje je odmah po dolasku utisnuo svoj pečat i od momčadi koja je opstanak izborila igrom s tri središnja braniča, izvršio uspješnu transformaciju u 4-4-2. 

 

 

Iako igra s dva napadača i "laganim" krilima, upravo su Albrighton i Mahrez ključni u držanju obrambenog garda, dok je najboljem strijelcu Vardyju dao potpunu slobodu u napadu, ali uz uvjet da žestoko pritišće protivnike kada iznose loptu. Oduševljen kako ispunjava povjerene mu zadaće, Ranieri mu je dao kompliment "To nije nogometaš, to je fantastični konj."

 

 

Kao i njegov osebujni napadač, tako je i ovaj trener čudna biljka, koja je konačno procvjetala suprotno svim očekivanjima i to u vrijeme i na mjestu gdje je definitivno trebala uvenuti. Ali, s obzirom da su desetljećima ranije plodove njegovog rada ubirali Benitez i Abramovič, dok je on letio s jedne vatrogasne misije na drugu, čini se da je do konačne satifakcije i najvećeg, točnije prvog velikog uspjeha u karijeri, mogao doći samo s onima koji su kao i on - otpisani.