MIROSLAV ĆIRO BLAŽEVIĆ umro je dva dana prije 88. rođendana. Karizmatik je u karijeri koja je trajala 52 godine vodio klubove i reprezentacije na nebrojenim utakmicama. Odabrali smo pet koje su ga obilježile.

Dinamo - Crvena Zvezda 3:0, prvenstvo Jugoslavije, 21. veljače 1982.

Spektakularna utakmica pred 60 tisuća ljudi na Maksimiru i ključna, prijelomna pobjeda u lovu na mitski naslov prvaka, prvi Dinamov nakon 24 godine. Dinamo je zaštitnim znakom Ćirine '82., uraganskim presingom, gonjen mnoštvom s krcatog Maksimira, za samo pola sata pregazio Zvezdu, aktualnog prvaka i lidera jugo-lige. To nije samo jedna od ključnih pobjeda Ćirine karijere nego i Dinamove povijesti. Nezaboravni meč odigran je po velikoj hladnoći te teškom, blatnjavom terenu, ali ništa od toga nije smetalo Dinamu da uzme Zvezdi prvo mjesto, a, kasnije će se pokazati, i naslov. U 8. minuti prvi gol zabio je Snješko Cerin, najbolji strijelac prvenstva koje je osvojio Dinamo. Samo tri minute kasnije Cico Kranjčar krasno zabija Zvezdi, njegovoj omiljenoj mušteriji.

Mlinarić je centrirao na vrh peterca, a Cico se bacio prema natrag i trzajem glavom zabio. Nevjerojatno, akrobatsko poentiranje donijelo mu je istegnuće vrata, ali i delirij na tribinama zbog "lastavice" koja se desetljećima kasnije rado gleda. U 33. minuti Bračun je srušen u kaznenom prostoru, a Kranjčar je iz penala postavio konačan rezultat. Cicu se s pravom slavi zbog ove utakmice, ali u njegovoj sjeni neopravdano ostaje Marijan Vlak. Golman šampionskog Dinama je kod 0:0 i 1:0 čudesno skidao zicere Zvezdinim legendama Milošu Šestiću i Pižonu Petroviću. Dinamo je drugo poluvrijeme lagano priveo kraju i preskočio dotadašnjeg lidera te zadržao minimalnu prednost i pred drugim beogradskim velikanom, Partizanom.

Hajduk - Dinamo 1:2, prvenstvo Jugoslavije, 28. veljače 1982.

Tjedan dana nakon rapsodije Ćirinih sinova protiv Zvezde na rekordno napunjenom Maksimiru, isto se dogodilo na nikad krcatijem Poljudu. Za dvoboj dva najveća hrvatska kluba u borbi za jugoslavenski naslov prodane su 51.723 ulaznice. To je službeno. Neslužbeno, na stadionu je bilo preko 60 tisuća ljudi, od čega je preko 10 tisuća navijača Dinama i bio je to najozbiljniji test statike tada novog stadiona. Dinamo je pobijedio Hajduk, tada europsku velesilu, na njegovom terenu, ali rezultat ne pokazuje koliko je dominirao. Potpuno je nadigrao Hajduk, koji je još i dobro prošao, ali je ovim porazom ispao iz utrke za naslov. Za domaćina je gol postigao Zoran Vujović, dok su Dinamu pobjedu donijeli Velimir Zajec i Stjepan Deverić.

Hrvatska - Danska 3:0, skupina Europskog prvenstva, 16. lipnja 1996.

Hrvatske je pod Ćirom u njegovoj prvoj utakmici u prijateljskom meču pobijedila Španjolsku (2:1) u gostima, zatim je slavila i kod Estonije (2:0) u prvom službenom meču, na početku kvalifikacija za Euro. Senzacionalno je odjeknuo i trijumf kod vice-prvaka svijeta Italije (2:1) u kvalifikacijama za Euro, ali on pripada Tomislavu Iviću jer je Ćiro, premda službeno izbornik, tada bio u francuskom pritvoru pod optužbom da je namještao utakmice kao trener Nantesa. Ćiro je vodio Hrvatsku i do prve pobjede na velikom natjecanju, 1:0 nad Turskom, ali sve ove važne pobjede rane Ćirine ere s Hrvatskom blijede pred onom nad Danskom u drugom kolu skupine na Euru zato što je Hrvatska, debitant na najvećoj sceni uvjerljivo pobijedila aktualnog prvaka Europe predvođenog braćom Laudrup i Schmeichelom. Zaboravlja se da je Hrvatska sve do 81. minute vodila samo 1:0 zahvaljujući penalu koji je izborio Stanić, a u gol pretvorio Šuker. Onda je Boban zabio za potvrdu pobjede, a Šuker u zadnjoj minuti nezaboravnim lobom savladao tada možda najboljeg golmana svijeta. 

Hrvatska - Njemačka 3:0, četvrtfinale Svjetskog prvenstva, 4. srpnja 1998.

Možda najveća pobjeda Ćirine trenerske karijere nije uopće njegova, u smislu da je on za nju zaslužan, ali svejedno mu se piše i nitko mu je ne može zauzeti. Zaslužuje detaljniji osvrt jer je to i možda najveća pobjeda Hrvatske uopće, u smislu globalnog značaja koju je imala i za državu u cjelini. Hrvatska nogometna reprezentacija pobijedila je Njemačku 3:0 u četvrtfinalu SP-a u Lyonu te ušla u polufinale natjecanja, ali i u povijest. Ako je "prema relevantnim istraživanjima", kako su tada govorili državni mediji, prije Mundijala u Francuskoj za našu zemlju znalo 5, a nakon SP-a 10 ili koliko već posto svjetske populacije, onda su zasluge Jarnija, Vlaovića i Šukera za barem pola tog stopostotnog povećanja prepoznatljivosti zemlje koja nosi čudne dresove s kockicama i koja je u Francuskoj prvi put nastupala na SP-u.

Zbog svega toga, u legendu su opravdano ušla Asanovićeva proigravanja na trepavicu, Jarnijeva ljevica kojom je u stilu Roberta Carlosa zatresao lijevi kut Kopkeovih vrata, Vlaovićeva desnica u isti kut i na kraju Šukerov predatorski instinkt nakon rolanja po lijevoj strani. Ne zaboravimo i čudesne obrane čovjeka čiji je kiks-autogol do nedavno bio "play of the day" na CNN-u. Te noći i ranog jutra sve ulice i trgovi, sela i gradovi u zemlji bili su u euforiji i činilo se da je Hrvatska sigurno svjetski prvak. Ta pobjeda postala je mit, a kao i kod svakog mita, činjenice su gurnute u stranu kako ne bi stajale na putu krasnoj priči.

Trijumf reprezentacije Hrvatske nad Njemačkom nije samo zasjenio neusporedivo važniju pobjedu nad jačom i boljom Nizozemskom (2:1) tjedan dana kasnije u utakmici za svjetsku broncu, nego je pobjeda Hrvatske nad Elfom jedan od događaja-međaša, onih kultnih, urezanih u kolektivnu svijest navijača, ali i cijelog naroda i države. Njemačka je dakle '98. bila aktualni europski prvak, a do titule na Euru '96. došla je, eto još jednog mita, "krađom" Hrvatske u četvrtfinalu. Zato je utakmica s njom, i to u četvrtfinalu prvog Svjetskog prvenstva na kojem je reprezentacija mlade države nastupala, shvaćena kao savršena prilika kako bi se osvetio Manchester od dvije godine ranije. 

Hrvatska je tada tek "izašla iz rata", a Vrhovnik države, koji je, naravno, bio u Lyonu, jasno je poručivao da je sport, a posebno nogomet, "nastavak rata drugim sredstvima". Cijela zemlja pratila je svaku sekundu pohoda Hrvatske, koja je nakon srpskog agresora na hrvatskoj i bosanskoj bojišnici, redom otresala jamajkanskog, japanskog i rumunjskog neprijatelja na francuskoj bojišnici. Tada je slijedila majka svih bitaka protiv najuglednijeg protivnika. Činjenica je, a to se nikada ne govori i ne piše kako se ne bi kvario mit, i da je navedena Njemačka bila daleko od slavnih dana, pa i one koja je dvije godine ranije "krađom" protiv Hrvatske došla do europske titule.

Elf je te večeri u Lyonu bio penzionerska momčad. Predvodio ju je 37-godišnji Matthaus, a u napadu je prijetio Klinsmann u 34. godini. Obranu je držao 33-godišnji Kohler, a njegov vršnjak Kirsten ušao je kao napadački joker. Samo godinu od njih mlađi bio je veznjak Hassler, a 32 godine je imalo i njemačko "tajno oružje" protiv Hrvatske. Nevjerojatno spori, ali u skoku opasni napadač Olaf Marschall, uveden deset minuta prije kraja, kada je izbornik Bertie Vogts sve bacio u napad, a zauzvrat primio dva gola. S druge strane, "trener svih trenera" na raspolaganju je imao "igrače svih igrača" novije hrvatske povijesti, ali uspjesi te reprezentacije i legendarna pobjeda u Lyonu ne mogu se zahvaliti Ćirinom dekadentnom, usporenom i šablonskom nogometu, nego Asanovićevim proigravanjima na trepavicu, Šukerovom predatorskom instinktu i čudesnim obranama Dražena Ladića, nedovoljno opjevanog junaka mitskog trijumfa.

Jer čak i ovakva staračka Njemačka, s igračima koji su osvojili sve, pa tako i svjetski i europski naslov, protiv potentne, gladne i ratnički napaljene Hrvatske složila je pet mrtvaca koje je s crte morao skidati golman. Njemačka je od početka pa sve do spomenutog crvenog kartona njenom braniču dominirala, a Ladić nevjerojatno branio zicere Klinsmannu i Bierhoffu. Agresivnost Nijemaca te nervoza rezultirali su isključenjem, što je prelomilo utakmicu. Hrvatska je više od poluvremena igrala s igračem više zahvaljujući tome što je Šuker sjajno odglumio pogibiju od Wornsovog oštrog starta, pa norveški sudac Rune Pedersen nije imao izbora. Na terenu, gdje je do tada "postojala" samo Njemačka, dominaciju je preuzela Hrvatska, koja je pritom imala i sreće, jer kako je često isticao Ladić: "Dva puta smo puknuli po golu i tri puta zabili." Na isteku poluvremena, u 45. minuti, Jarni je s lijeve strane s 20-ak metara opalio po lopti koja je odsjela u lijevom kutu. Sličan recept primijenio je Vlaović u 80. minuti, ovog puta s desne strane u desni Koepkeov kut. Konačan rezultat postavio je Davor Šuker u 86. minuti, kad je nakon solo prodora pucao kroz noge njemačkog vratara.

Kraj utakmice označio je početak neviđenog hrvatskog slavlja, od tribina Gerlanda do ulica i trgova hrvatskih gradova, gdje su na velikim ekranima deseci tisuća navijača pratili povijesnu pobjedu. Ni prije ni poslije nijedna medalja ili uspjeh u nogometu, niti u drugim sportovima, neće Hrvatsku ispuniti tolikom srećom i ponosom, niti će imati emotivnu vrijednost kao ova. Čak ni srebro na SP-u 2018., osvojeno u drugoj eri, kada je Hrvatska već desetljećima priznata i slobodna država. Uspjesi hrvatske reprezentacije u Rusiji ili Kataru zato su izazvali potpuno drugačiji tip euforije od one koju pamtimo iz Lyona '98., iz kojeg nam je jedna od najpamtljivijih slika ona kako Ćiro najveći trijumf slavi s kapom francuskog žandara na glavi. Nosio ju je u čast čuvara reda kojeg su na SP-u pretukli njemački huligani. Bio je to tako ćirastičan potez: nakon što su ga samo par godina ranije francuski žandari utamničili, sada im se klanjao, a o tome je brujao svijet. 

Hrvatska - Francuska 1:2, polufinale Svjetskog prvenstva, 8. srpnja 1998.

Ćirina karijera nije satkana samo od grandioznih pobjeda, naslova i medalja. Čine je i ništa manji porazi i neuspjesi do kojih je došlo i njegovim greškama. Primjerice, momčad Dinama koju je '82. on vodio do naslova je iste sezone trebala osvojiti i Kup Maršala Tita, ali je u finalu izgubila od Zvezde. Iduće sezone je šampionska momčad opet morala obraniti naslov i uzeti duplu krunu, ali je Ćirin Dinamo u završnici prvenstva nevjerojatno prosuo veliku prednost i naslov prepustio Partizanu te je jedva osvojio samo kup. Pišemo "samo" jer je Ćirin Dinamo tih godina bio najbolji u Jugoslaviji. Kako je govorio jedan eminentni navijač Dinama: "Ćiri '82 ne mogu zaboraviti, a '83 mu ne mogu oprostiti". Mnogi navijači Hrvatske te jedan od njenih najvećih nogometaša, Ćiri pak ne mogu oprostiti kiks u polufinalu SP-a.

Izbornik Hrvatske je za tu utakmicu odustao od stalne taktike 3-5-2 s trojicom umjetnika (Boban, Asanović, Prosinečki) i nijednim razbijačem u vezi jer domaćin je bio prejak, pa je u dijamantu 4-1-2-1-2 čistač postao Zvonimir Soldo. Hrvatska je povela zahvaljujući još jednoj antologijskoj Asanovićevoj asistenciji i nezaboravnoj Šukerovoj egzekuciji. Ćiro nije kriv za ono što su zatim napravili Boban i Šuker, koji su Thuramu poklonili dva gola za preokret Francuske, ali jest što je za vrijeme kada je mogao nešto napraviti, posebno jer je zadnjih 15 minuta imao igrača više, samo umjesto ozlijeđenog i lošeg Bobana uveo Silvija Marića. Francuska je od 75. minute i isključenja Laurenta Blanca igrala bez zapovjednika obrane i povukla se. Ćiro je pak na klupi ostavio igrača koji bi tada idealno došao Hrvatskoj jer uvođenje Prosinečkog u zadnjoj minuti nije značilo ništa.