LEGENDARNI hrvatski borac Branko Cikatić, koji je u ponedjeljak nakon duge i teške bolesti preminuo u 66. godini, najveće je profesionalne uspjehe postigao radeći s trenerom Thomom Harinckom, s kojim je ostao velik prijatelj, do te mjere da se Nizozemac svojedobno doselio u njegov Solin, pa mu čak bio i kum na vjenčanju.

Danas 76-godišnjeg Harincka pogodila je smrt Hrvatskog Tigra, a o odnosu s našim borcem pričao je u intervjuu za nizozemski Sportnieuws.

Harinck je rekao kako bi vrlo rado došao na sahranu, ali to nije moguće zbog zabrane putovanja i većih okupljanja tijekom pandemije koronavirusa.

"Ne mogu doći i to mi jako smeta. Želio sam otići kod njega još prije tri tjedna, ali taman je Austrija zatvorila granice, kroz Njemačku se više ne može voziti, a ni avioni nisu opcija. Da nema korone, siguran sam da bi stotine ljudi došle. Branko je bio sjajan sportaš", rekao je Harinck na početku razgovora.

Upoznali su se kad je Cikatiću bilo otprilike 25 godina. Harinck je bio sudac na jednom turniru u kikboksu u Švedskoj.

"Tada se još borio pod jugoslavenskom zastavom. Nakon turnira mi je prišao i pitao me može li doći trenirati kod mene u Amsterdam", prisjetio se Harinck pa ispričao koliko je Cikatić bio predan treninzima.

"Nikad nije zakasnio, štoviše, na početku je spavao u mojoj dvorani jer nije imao gdje živjeti i nije imao novca."

Suradnja je potrajala više od 20 godina i dobrano nadrasla klasični odnos trenera i sportaša. Njen najpoznatiji plod bila je titula prvog pobjednika K-1 Grand Prixa 1993., kad je Cikatiću bilo već 38 godina.

"Branko je bio pravi nokauter. Većinu borbi je tako dobio. Kad je bio u formi, skoro svakoga je pobijedio nokautom. Zna to dobro i Ernesto Hoost."

Harinck se prisjetio i zajedničkih putovanja.

"Putovali smo po cijelom svijetu, od Japana, gdje su ga ljudi zvali Tigar jer je izgledao jako ljutito, do Kine, Australije, SAD-a... Zajedno smo ušli u Kuću slavnih u Hrvatskoj. Branko mi je uvijek dopuštao da spavam kod njega, a kasnije sam čak i kupio kuću u Solinu pa smo živjeli na nekoliko minuta jedan od drugoga. Onda sam mu 1998. bio kum na vjenčanju, što je u Hrvatskoj rezervirano samo za obitelj i najbolje prijatelje. To vam dovoljno govori."

Prisjetio se i Cikatićeve popularnosti, kako u Hrvatskoj tako i u Japanu.

"Jednostavno nije mogao izaći u Japanu. Horde ljudi uvijek su ga čekale, a drukčije nije bilo ni u Hrvatskoj, posebno nakon 1993. kad je ispisao povijest. Tad nas je 80 ljudi dočekalo na aerodromu. U vrijeme kad nije bilo interneta to je ogroman broj. Čak je jedanput proglašen najboljim sportašem Hrvatske. Iako je to mala zemlja od četiri milijuna stanovnika, to je velika sportska nacija. Takav status ne može se usporediti s onim što imamo u Nizozemskoj. Kad je Peter Aerts kasnije dvaput osvojio K-1, prvi put ga je dočekao jedan čovjek iz njegova rodnog grada, a drugi put isti taj čovjek i jedan fotoreporter..."

Za kraj razgovora Harinck je govorio o tome kakav je Cikatić bio privatno.

"Trening, trening i opet trening, volio je sve vrste treninga, od trčanja do spariranja. Uvijek je ostao skroman i bio pravi primjer svim mojim drugim borcima. Bio je vrhunski sportaš i osoba."

Dok je Branko bio u zagrebačkoj bolnici, trener ga je posjetio.

"Odmah sam pomislio kako se neće izvući. Izgledao je neprepoznatljivo. Prije je bio mišićav i imao 110 kila, a tad je pao na 64 kg i nije mogao ni hodati. Pred smrt više nije želio ni jesti. Nazvao sam njegovu suprugu Ivanu, koja mi je rekla da je jako loše. Tužno je što je preminuo, ali moja sjećanja na prekrasno vrijeme s njim nikad neće izblijediti. Uvijek ću ga nositi u srcu i to je najvažnije", završio je Harinck intervju za Sportnieuws.

No u drugom intervjuu povodom Cikatićeve smrti prisjetio se anegdote iz kasnije faze karijere, kad je Tigar već imao 43 godine. Vratio se iz mirovine zbog bogate ponude iz novoosnovanog PRIDE-a da se okuša u MMA borbi.

Cikatić je bez razmišljanja prihvatio iako je znao da nema velike šanse, posebno u borbi na tlu. Tijekom borbe protiv Marka Kerra Cikatić je u nekoliko navrata prekršio pravila i bio je diskvalificiran.

"Nije ga previše brinuo poraz, pa zaradio je 200.000 dolara za manje od tri minute. No kad smo idućeg jutra pili kavu u hotelu, prišla su nam sedmorica Japanaca u odijelima i s aktovkama, a svakom je nedostajao po jedan prst. Bili su to Yakuze. Jedan od njih želio je razgovarati sa mnom i rekao mi da Branko mora vratiti pola novca jer se nije držao pravila", pričao je Harinck.

Kad je Cikatić popio kavu, pitao je trenera što žele.

"Rekao sam mu da hoće polovicu njegova novca. On je, onako visok, ustao sa stolice, okrenuo se prema glasniku i povikao: 'Tko hoće moj novac? Ništa nećete dobiti. Nikad!' Sedmorica Japanaca samo su se duboko naklonila i izjurila iz hotela", prisjetio se Harinck i tom pričom pokazao kako ni nekima od najopasnijih ljudi na svijetu nije bilo svejedno kad bi susreli Hrvatskog Tigra.