JUTROS je u 66. godini nakon dvije godine borbe s bolesti preminuo Branko Cikatić, jedan od naših najvećih umjetnika borilačkih sportova svih vremena. Tim povodom, u suradnji s Yugo Papirom, prenosimo tekst iz časopisa Svijet iz 1981. godine pod naslovom "Sport, a ne oružje", u kojem Cikatić odgovara na pet pitanja nakon što je kao 25-godišnjak postao svjetski amaterski prvak u full contactu.

PET PITANJA za Branka Cikatića, mladog karataša punim kontaktom, koji je na nedavnom natjecanju na Floridi osvojio naslov najboljeg na svijetu...

Iako je do sada tri puta osvajao titulu najboljega europskog borca karatea punim kontaktom, za 25-godišnjeg Branka Cikatića, strojarskog tehničara iz Splita, sportski se svijet zainteresirao tek nakon njegove sjajne pobjede u Floridi.

Pred 25.000 gledatelja, pred publikom koja je zdušno bodrila Raya McCalluma, službenoga svjetskog prvaka, Branko je čak tri puta tijekom borbe bacio svog protivnika na leđa.

Sportski izvjestitelji kažu da je to bila neobično gruba igra. Koja je cijena takve pobjede?

Na megdan sam došao kao izazivač i pomalo sam strahovao da će suci Rayu progledati kroz prste sve nefer udarce. Ali, imao sam sreću, pa iako je Ray bio "domaći", nisu mu opraštali nečistu igru. Najprije su ga samo opominjali, a onda su ga, nakon što me je u nemoći udario glavom, i diskvalificirali.

Cijena pobjede? Osamnaest šavova na čelu.

Unatoč tim nesportskim napadima nisi prihvatio "čistu tučnjavu". Može li se pravi karate borac obuzdati pred željom da zaigra "na snagu"?

Pa, događa se da se sportski susret pretvori u običnu tučnjavu iako... ne kad se ja borim. Za mene je karate punim kontaktom sport, karate borci sportaši koji nikada ne pribjegavaju niskostima, a još se manje tuku "na snagu".

Snagu sam primijenio samo u onim mečevima u kojima su protivnici, poput Raya, bili spremni na sve samo da ne bi izgubili meč.

U tvojoj amaterskoj karijeri nedostajao je samo naslov svjetskog prvaka. Što sada kad si i to osvojio?

Nastupi nisu završili. Moram i obraniti tek osvojenu titulu, pa vjerujem da će biti organiziran spektakularni meč s Billom Wallaceom - nepobijeđenim svjetskim prvakom. Bill je više od deset godina stariji od mene, svojedobno se povukao s borilišta, a sad je opet aktivan...

I ja bih se želio s njim ogledati u borbi, jer je on godinama važio za najvećeg tehničara.

Hoćete li moći ostvariti te susrete s obzirom na ozljede?

Ma, zdrav sam, a i ozljede mi brzo zacjeljuju. Nadam se da će mi i ova "uspomena" iz Floride brzo proći, tako da ću već početkom sljedeće godine biti spreman za susret s Billom.

Borilišta su samo dio tvoga sportskog rada...

Planiram i dalje ostati trener najmlađim karatašima Solina, jer je u svakom sportu najvažnije da početnike uče pravi majstori i istinski poznavatelji sporta. U suprotnom početnici, pogotovo u borilačkim vještinama, stječu pogrešne stavove.

Karate nije "oružje" koje omogućuje nepotrebno nametanje određenoj sredini, to je sport prvenstveno pogodan za zdrav psihofizički razvoj, a tek onda i za eventualnu obranu od napasnika.