ZAVRŠIO je još jedan buran zimski prijelazni rok u nogometu, a za jedan klub on će ostati upamćen kao povijesni. Chelsea je posljednjeg dana siječnja, u zadnji trenutak, potvrdio transfer Enza Fernandeza iz Benfice za 120 milijuna eura, što je postao rekordan iznos odštete koju je neki engleski klub platio za igrača.

Nije to prvi slučaj da je neki klub preplatio izuzetno traženog mladog igrača, no on je posebno zanimljiv jer je posljednje u nizu ogromnih zimskih trošenja londonskog kluba. Osim Fernandeza, Chelsea je doveo Mihajla Mudrika, Benoita Badiashilea, Nonija Maduekea, Mala Gusta te Joaa Felixa, potrošivši ukupno više od 300 milijuna eura.

Dodamo li tome i ljetni prijelazni rok, prvi od prodaje kluba i dolaska novog vlasnika Todda Boehlyja, Chelsea je u nešto više od šest mjeseci potrošio oko 600 milijuna eura na prinove, što je otprilike 110% njegovih godišnjih prihoda te je usporedivo, ako ne i gore, s periodom dolaska Romana Abramoviča na čelo kluba 2003. i tadašnjom velikom potrošnjom na transfere.

Kako je to moguće?

Prvo pitanje koje se poteže kod ovakvog ponašanja velikih klubova je čuveno: "A gdje je taj UEFA-in financijski fair-play (FFP)?" Vjerovali ili ne, on i dalje postoji te i dalje brani klubovima da troše više nego što zarađuju, ali Todd Boehly i njegova uprava priključili su se nizu čelnika klubova koji su pronašli rupe u UEFA-inim pravilima.

Chelsea će gotovo sve nove igrače plaćati u nekoliko rata, a uz to maksimalno iskorištava pravo da troškove odštete rascjepka na onoliko godina koliko dovedenome igraču bude trajao ugovor.

>> Iza transfera Pjanića u Barcelonu stoji caka koja ruši Uefu

Stručnijim terminom - riječ je o amortizaciji. Tako su gotovo sve ljetne i zimske Chelseajeve prinove dobile ugovore na šest, sedam ili osam godina kako bi Chelsea u ovogodišnjim "knjigama" zadovoljio UEFA-ine uvjete.

Klubovi na ovaj način namještaju prihode i rashode već godinama te su natjerali UEFA-u da uvede nova pravila koja, između ostalog, nalažu da klubovi moraju do 2026. posložiti financije tako da maksimalno 70% godišnjih rashoda može odlaziti na transfere i plaće igrača.

Iako se čini da bi novi FFP mogao stati na kraj radnjama poput Chelseajevih, tek treba vidjeti kako će funkcionirati u praksi i kako će se najveći i najbogatiji klubovi svijeta prilagoditi novom setu pravila.

Iracionalnost kada je potrebna stabilnost

Posebno će biti zanimljivo promatrati tranziciju s Abramoviča na Boehlyja u sportskom smislu jer će izvedba na terenu uvelike utjecati na to kako će Chelsea financijski izgledati za dvije, tri ili pet godina.

Ne treba zaboraviti da nisu prošle ni dvije godine otkako je Chelsea osvojio Ligu prvaka, a dobar dio tog kadra je i dalje u klubu, no on je iz raznih razloga mnogo nazadovao. Što o njemu misli nova uprava, pokazala je dovođenjem 15 novih igrača u pola godine.

Tih godinu i pol pokazuje koliko je nogomet promjenjiv i nepredvidiv pa je Chelsea trenutno na 10. mjestu u domaćem prvenstvu te ima novog trenera koji se muči. Dovođenje toliko (!) novih igrača, iako iza toga postoji jasna ideja, čini se kao potpuno iracionalan potez u trenucima velike nestabilnosti.

Kako upravljati kadrom od 35 igrača u kojem nema predefinirane hijerarhije?

Nema nikakve dileme da je Chelsea pokupovao sjajne mlade igrače koji, ako ostvare svoj potencijal, mogu biti odlične investicije. Primjerice, Enzo Fernandez, koji će po mišljenju nogometne javnosti odnijeti titulu jednog od najprecjenjenijih transfera ikada, zaista je elitan potencijal koji je u kratkome periodu na visokom nivou pokazao da je vrlo zaokružen profil veznjaka koji će instantno poboljšati ekipu.

Slično vrijedi i za Mudrika, Gusta, Badiashilea, Wesleyja Fofanu ili Marca Cucurellu. Međutim, Chelseajev kadar sada broji gotovo 35 igrača. Skoro svaki od njih ima želju biti prvotimac, ali gotovo ni jedan od njih nije uvjerljivo bolji od svoje konkurencije.

U prijevodu, hijerarhija je potpuno nejasna i velike su šanse da će ubrzo mnogo igrača postati nezadovoljno, a svi imaju dugotrajne i izdašne ugovore kojih će se Chelsea teško rješavati. Posebno je suluda konkurencija na krilnim pozicijama ili pozicijama ofenzivnih veznjaka gdje Graham Potter, ovisno o odabranoj formaciji, za dvije ili tri pozicije ima dostupno osam ili devet igrača.

Boehly je na dvije pozicije zaboravio

Možda je još veći problem od man-managementa koji Potter ima ispred sebe činjenica da i, kada se sastavi hipotetski najbolja jedanaestorka od tih 35 igrača, ona i dalje ima očitih nedostataka. Primjerice, Chelsea nakon svih ovih transfera i dalje nema centralnog napadača koji u ovom trenutku može garantirati 20-ak golova u sezoni.

Isto vrijedi i za trenutni vratarski kadar. Kepa i Edouard Mendy trenutno ne izgledaju dovoljno pouzdano da bi bili prvi vratari kluba koji se želi boriti za sve trofeje.

Te dvije pozicije su veliki problemi koji pri građenju transfer-politike očito nisu bili konkretno razmatrani, već su ostavljeni Potteru da ih riješi taktički, raznim lažnim devetkama i boljim obrambenim mehanizmima.

Potter mora dobiti vremena

Iako je Potter u svom mandatu na klupi Brightona bez ikakve dileme pokazao da je odličan trener s potencijalom za najveće stvari, rukovanje kadrom prepunim najplaćenijih igrača na svijetu te pobjeđivanje na najvišoj razini izazovi su s kojima se prvi put susreće.

Definirati hijerarhiju, filtrirati ovoliki kadar i biti kompetitivan s europskom elitom mogao bi biti proces koji traje neko vrijeme, a ako uzmemo primjer Chelseajevog gradskog rivala Arsenala i Mikela Artete, može proći i nekoliko godina prije nego što stvari sjednu na mjesto te plod strpljenja postane opipljiv.

Zbog toga će u moru prilično iracionalnih odluka politike Todda Boehlyja najbitnije biti one vezane uz upravljanje trenerima u narednom periodu. Potter ove sezone, kao i Arteta u prethodnima, ne smije biti ocjenjivan na temelju rezultata jer mu je potrebno vrijeme da izgradi temelje potpuno nove, kaotične ekipe.

Sve drugo mogla bi biti greška koja će dodatno uzdrmati već iznimno nestabilnu sredinu.