DINAMO je u posljednjoj utakmici 20. kola SHNL-a izgubio od Osijeka na Opus Areni 1:2. Plavi su tako propustili nadoknaditi zaostatak za Rijekom i Hajdukom, koji su u svojim utakmicama protiv Varaždina i Lokomotive također ostali bez bodova. Dinamova gostovanja na Opus Areni sada su već tradicionalno otvorene utakmice s puno pogodaka i drame u završnicama, no ovoga puta sretnija je bila domaća momčad, pa je Dinamo upisao prvi poraz na Osijekovom novom stadionu.

Unatoč rezultatskom neuspjehu i velikoj propuštenoj prilici za što brži povratak u utrku za naslov prvaka, ovaj poraz nije izazvao tako negativne reakcije Dinamovih navijača kao neki prijašnji. Iako se očekivalo da će ova utakmica biti teška za Fabija Cannavara i njegove igrače, pogotovo nakon energetskog i emotivnog pražnjenja zbog velike pobjede protiv Milana u srijedu, ovoga puta faktori vezani uz fizičku spremu igrača nisu bili razlog poraza Plavih.

Dobra igra, loš rezultat

Osijek je poveo već u drugoj minuti kad se nakon kornera domaćina lopta savršeno odbila na nogu Naila Omerovića, čiji dalekometni udarac nije mogao bolje odsjesti, što je odmah nagovijestilo da Dinamo čeka teška borba u toj utakmici.

Ipak, sve što je uslijedilo u prvom poluvremenu tog ogleda, a djelomično i u nastavku do izlaska Martina Baturine i Luke Stojkovića, bila je jedna od najboljih prezentacija zagrebačke momčadi ove sezone. Gotovo cijelo poluvrijeme igralo se na polovici domaćina, a Dinamovu igru obilježila je izrazito velika količina energije i tempo koji su postavili Cannavarovi igrači.

Raul Torrente, Sammy Mmaee i Kevin Theophile-Catherine su kao tri osigurača kontrolirali defenzivnu tranziciju, Josip Mišić bio je srce momčadi od kojeg je kretao svaki napad, a ispred njega istureni Baturina i Stojković redovito su primali njegova dodavanja iz dubine.

Bartol Franjić i Ronael Pierre-Gabriel stajali su visoko na bekovskim pozicijama, a čak se i Theophile priključivao napadu s desne strane i povremeno utrčavao u prostor. Napad je na lijevoj strani kompletirao Marko Pjaca, koji je kroz dobru izgradnju kontinuirano dobivao loptu na lijevom krilu te iz jedne takve situacije upisao i asistenciju za Stojkovića.

Opasni Kanga

Istovremeno je dobru utakmicu u svojim prvim startnim minutama odigrao Wilfred Kanga te pokazao da bi mogao zadavati glavobolje SHNL braničima svojim djelovanjem u kaznenom prostoru. Kanga je povremeno na sebe navlačio i po dva igrača, čime je otvarao prostor za suigrače, te je jako dobro zadržavao loptu i gradio je leđima.

Iz jedne takve akcije kombinirao je s Baturinom, ostavio loptu za svog veznjaka i utrčao u stvoreni prostor, no nedostajala je preciznija završnica kako bi se ta akcija konkretizirala, kao i cijela njegova predstava na terenu. U drugom dijelu također je bio jako blizu pogotku, jednom je pogodio stativu nakon ubačaja Stefana Ristovskog s desne strane, dok su ga drugi put centimetri i sjajna reakcija vratara Marka Malenice dijelili od prvijenca za zagrebački klub.

Iz svih ovih opservacija da se jasno iščitati da je Cannavarova ideja igre bila smislena i postojana. Dinamo je igrao u visokom tempu, kontrolirao je posjed i gradio igru kroz Mišića pa preko Stojkovića i Baturine, koje je Cannavaro očito predodredio kao polazišne točke svega napadačkog u Dinamovoj igri.

Ono što je nedostajalo za potvrdu dobre igre je sama realizacija, koja bi iz 21 upućenog udarca i tri pogođena okvira gola trebala biti bolja. S druge strane, problem u ovom dvoboju očito je bio u branjenju prekida jer je pri oba pogotka izostala reakcija Dinamove obrane, bilo da je riječ o istrčavanju na Omerovića ili puštanju Marka Solde na neometani udarac glavom. To su stavke koje će Cannavaro s vremenom morati izbrusiti.

Cannavaro je u utakmici protiv Osijeka također pokazao da nije rezerviran po pitanju promjena, što se moglo vidjeti po ulasku Nathanaela Mbukua, koji je nekoliko puta u meču promijenio poziciju. Prvobitno je ušao pokriti desnu stranu, pa je nakon ulaska Ristovskog prebačen lijevo, da bi po ulasku Arbera Hoxhe ponovno bio vraćen na desnu stranu.

Dok se takvo razmišljanje Talijana može opisati kao hrabro, Cannavaro je pokazao i da može pogriješiti, što je bilo vidljivo protiv Osijeka kad je istovremeno s terena povukao Baturinu i Stojkovića. Ideja je očito bila centaršutom pronaći Kangu i Sandra Kulenovića, no njihovim izlaskom tečnost i tempo u igri Plavih je usporio, a samim time i kreacija prilika, iako je Dinamo svejedno bio opasan u nekoliko navrata.

Unatoč konačnom rezultatu, pomak u igri i neki novi detalji su i više nego očiti. Sam tempo i količina ponavljanja napadačkih akcija nešto je s čim se Dinamo jako mučio ove sezone, ali i nešto što nije bilo obilježje zagrebačkog kluba pod vodstvom prijašnjih trenera.

Nova era

Od prvog mandata Nenada Bjelice identitet zagrebačke momčadi gradio se na igri s Brunom Petkovićem, kojeg očito u skorije vrijeme nećemo vidjeti u Dinamovom dresu. Stefan Ristovski također je kao dugogodišnji stožerni igrač pao u drugi plan, što se vidi po tome što je obje prošlotjedne utakmice počeo s klupe, a kod Cannavara je promoviranjem Stojkovića u poretku pao i Arijan Ademi.

Od takozvanih senatora u početnom sastavu zasad su nezamjenjivi Mišić i još uvijek dobar Theophile-Catherine, no s obzirom na njegovu dob, pitanje je koliko će još imati takav status. 

Sve u svemu, Cannavaro je svojim potezima i idejama pokazao da Dinamo pod njegovim vodstvom ulazi u novu eru. Plavi će pod Talijanom igrati drugačiji nogomet, u kojem će očito biti više rizika, ali i mehanizama na kojima bi se trebao vidjeti potpis njegovog rada. Takav pristup zahtijeva i energičnije igrače, što se može vidjeti i u njegovim izborima.

Hoće li sve to u konačnici rezultirati dobrim ishodima za Dinamo, tek treba vidjeti. Pozitivno je to što se iza Dinamove igre vidi ideja, a tek treba vidjeti može li Cannavaro tim pristupom ispuniti najvažniji cilj i osvojiti titulu. O tome ovisi i njegova budućnost u klubu, kao i onih iznad njega, ali i budućnost cijelog Dinama.