"TREBA biti smiren i samouvjeren prije najvećeg trenutka u životu, zar ne? Ja nisam bio. Tresla me nervoza. Zar sam zaista igrao svoje prvo finale na ATP Touru samo dva mjeseca nakon jednog od najgorih dana u mom životu? Nisam bio nervozan zbog sumnji, vjerovao sam da mogu osvojiti svoj prvi naslov na ATP Touru. No dok sam ulazio na centralni teren u Riju, dok je sijalo sunce, a gledatelji me pozdravljali, moje su misli bile svugdje", započinje srpski tenisač Laslo Đere svoju ispovijest za web stranicu atptour.com.

"Što misle moji roditelji? Što bi mi rekli? Je li zadovoljan moj otac, čovjek koji je bio uz mene na svakom koraku moje karijere? Koliko god sam se puta pokušavao preusmjeriti na sadašnjost, nisam se uspijevao potpuno fokusirati na meč.

Cijelog mog života moji roditelji i ja radili smo za ovaj trenutak. Otac me od moje pete godine naučio toliko toga o tenisu. Uvijek je putovao sa mnom, učio me i pomagao mi. Sve do prije nekoliko mjeseci, moj otac bio je u svakome mom sjećanju na sport. No život se brzo mijenja i morao sam naučiti cijeniti sve, pa i prilike rijetke poput finala na turniru ATP 500.

Otac je volio Gorana, Samprasa i Agassija

Na rubu terena uspio sam srediti svoje misli i fokusirati se na svoje rutine. 'Servira Felix Auger-Aliassime', rekao je glavni sudac Mohamed Lahyani.

Unatoč mojoj nervozi, bio sam donekle miran oko finala. Znao sam da me moji roditelji gledaju iako te večeri nisu bili na stadionu. Moj otac Čaba nije ni sanjao da će imati sina profesionalnog tenisača. Volio je nogomet i igrao za lokalni klub u Senti, mom rodnom gradu u Srbiji. No kad mi je bilo pet, njegova strast prema tenisu nagnala ga je da nauči igrati. Moj otac gledao je legendarne igrače iz mog ranog djetinjstva, Petea Samprasa, Andrea Agassija i Gorana Ivaniševića iz susjedne Hrvatske te postao gorljivi navijač.

Onog dana kad sam počeo učiti tenis, postao sam to i ja. Išao sam s ocem na zemljane terene, dali bi mi reket i lopticu pa sam udarao o zid. Naposljetku sam počeo trenirati i nakon dvije godine rada s ocem, svi su shvatili da sam dosta dobar. I meni se to svidjelo pa sam s ocem počeo putovati po turnirima diljem svoje zemlje. Barem tri vikenda svakog mjeseca vozili bismo se Srbijom, u Beograd, Novi Sad, Pančevo, Kraljevo, Suboticu i Kikindu. Otac bi vozio, a ja bih spavao na stražnjem sjedištu. Ostajali bismo u subotu i nedjelju, a ako bih ušao u finale, onda i ponedjeljak.

Kad si klinac i sportski početnik, pobjede ti znače više nego što bi trebale, a porazi bole više nego što možete zamisliti. No moj tata je uvijek pokušavao držati ravnotežu. Tješio bi me kad bih izgubio i ohrabrivao kad bih pobijedio. Moje djetinjstvo, međutim, nije se vrtjelo isključivo oko tenisa. Sjećam se kako sam kao vrlo mali posjećivao svoju baku po majci.

Imao sam 15 kad su mojoj majci dijagnosticirali rak

Moja baka uvijek je sama mijesila tijesto i pravila tjesteninu. Kad bismo došli u posjet, davala je mojoj sestri Judit i meni po komadić tijesta kako bismo se igrali. Mijesili smo tijesto, rezali ga i presavijali, ali ga nikad nismo jeli. Tada to nisam znao, ali tijekom tih posjeta baki rodila se moja ljubav prema kuhanju.

U dobi od 15 godina moja je teniska karijera napredovala. Tada sam saznao da moja mama Hajnalka boluje od raka. Pojavio se u debelom crijevu, a u vrijeme kad joj je dijagnosticiran, u studenome 2010. godine, rak je već bio metastazirao. Umrla je 17 mjeseci kasnije. Imala je 44 godine. Ja sam imao 16 godina i ostao sam bez mame.

U Riju ni Felix ni ja nismo pružili svoj maksimum u prvom setu. No nakon pet breakova, uspio sam postići još jedan i osvojiti prvi set. Moja igra u tim je trenucima odgovarala mojim osjećajima prije finala. Bio sam sretan jer imam priliku zaigrati u svojem prvom finalu, zato što sam bio siguran da će to utjecati na moju karijeru. Moj renking bit će bolji, a ako pobijedim, ispunit ću svoj cilj. Ipak, nisam se mogao sasvim opustiti.

Zato i radim sa sportskim psihologom. Pričamo o različitim situacijama koje se mogu dogoditi u meču, pričamo o mojim osjećajima i o tome kako se usredotočiti na igru. Na primjer, ako se osjećam rastrojeno, sam sebi kažem ključnu riječ ili prođem kroz određenu rutinu koja me vraća u sadašnjost. Ili ako osjetim strah, pokušavam spoznati zašto se tako osjećam.

Bilo mi je žao jer moram igrati s Thiemom. Tri meča kasnije bio sam u finalu

Obično se osjećam uplašeno ili zabrinuto zato što nisam u sadašnjosti, nego mislim na to koje će biti posljedice poraza. Ali zahvaljujući pomoći psihologa, mogu se brzo, u roku od nekoliko sekundi, vratiti u sadašnjost. Prošao sam kroz ovaj proces više puta tijekom svih mečeva u Riju, uključujući i meč protiv Dominica Thiema, koji je moga trenera učinio ponosnim. Osjetio je na treninzima da igram dobro i bilo mi je žao što moram igrati s Thiemom, jednim od najboljih igrača svijeta. No gledao sam na to pozitivno, kao i tijekom cijelog svog života. Možda je ovo dobar trenutak za meč s vrhunskim suparnikom. Tri meča kasnije bio sam u finalu Rija, a nakon 41 minute, kad sam sjeo na odmor, mogao sam lakše disati.

Pet godina nakon smrti moje majke igrao sam najbolju godinu karijere. Naša tročlana obitelj, moj tata, sestra i ja, uspjeli smo se oporaviti od mamine smrti, a te 2017. godine na terenu nikad nisam bio bolji. Izborio sam pet finala na ATP Challenger Touru te osvojio svoju prvu titulu na Challengerima. Poboljšao sam renking za gotovo 100 mjesta i prvi put godinu završio u Top 100.

Osjećao sam kao da se sav rad mojih trenera, moga tate i mene isplatio. Iako mi otac nikad službeno nije bio trener, uvijek mi je pomagao poput trenera i vodio moju karijeru. Radio je moj raspored i zajedno bismo odlučivali na kojim ću turnirima igrati. Vodio je logistiku, kupovao avionske karte i odlučivao o itinereru do turnira. Bio je i na većini mojih mečeva. Sjećam se kako je stiskao šake kad sam 2017. godine igrao kvalifikacije u Roland Garrosu.

Kad je bio na mečevima, osjećao sam njegovu podršku, ali čak i kad nije mogao doći, znao sam da gleda. Nakon meča, kad bih pogledao mobitel, prvo što bih vidio bila je njegova poruka, bez obzira na ishod meča. 'Izvrstan posao!', 'Vrlo dobro!', 'Čestitam!', napisao bi kad bih pobijedio. Ako bih izgubio, ohrabrivao me: 'Tvoja je igra dobra, samo tako nastavi, sve je u redu.'

Na kraju sezone 2017. izgubio sam u kvalifikacijama za Rolex Paris Masters. Vraćao sam se kući kako bih se odmorio prije početka napornih treninga za novu sezonu. Bilo mi je drago što mogu provesti vrijeme sa sestrom i ocem. No nakon nekoliko dana ponovno se sve promijenilo. 

Zar gubitak jednog roditelja nije bio dovoljan?!

Moj tata imao je rak. Rak debelog crijeva. Isto kao moja majka. Strašne misli ponovno su mi prolazile kroz glavu. Zašto mi se to događa? Zašto se stvari ovako odvijaju? Zar gubitak jednog roditelja nije bio dovoljan? Bol je ostala uz mene tjednima, mjesecima. Da budem iskren, nikad u potpunosti neće nestati.

Međutim, ovaj put osjetio sam i nešto drugo. Osjećao sam veliku odgovornost prema svojoj sestri i ocu. Moj tata bio je glava obitelji, a ja sam bio sljedeći na redu. Morao sam biti jak zbog njih. Teniski je život dovoljno kompliciran sa stalnim putovanjima i mečevima, ali sljedećih 13 mjeseci bilo je kaotično. I dalje sam trenirao i putovao, a kad bih došao kući, umjesto da se odmaram, pokušavao sam s tatom obilaziti liječnike i saznati što je moguće više o njegovoj dijagnozi.

Želio sam mu pomoći koliko god mogu kako bih mu pokazao ljubav i podršku. Želio sam provoditi vrijeme s njim. Dao sam sve od sebe, ili se barem tako nadam. Najgori dio tog užasnog razdoblja bio je u tome što je završilo. Moj tata je prošao radioterapiju i kemoterapiju. Ništa nije pomagalo. Umro je u prosincu 2018. Bilo mu je 55 godina.

Tako sam se s 23 godine našao bez roditelja. 

Nikad ne možeš znati kako ćeš se osjećati kad ti se snovi ostvare. Satima razmišljaš o tom trenutku zamišljajući sebe kako osvajaš posljednji poen i podižeš trofej. Ali kako ćeš se osjećati?

U trenutku kad je Felix forhendom poslao lopticu u mrežu na moju petu meč-loptu, osjetio sam olakšanje. Ispustio sam reket, pokrio lice i odahnuo.

Skakao sam po terenu, a oči su se punile suzama

Nisam mogao vjerovati što se događa. Pokazao sam prstom prema nebu, odakle su me moji roditelji gledali. Dok sam skakao po terenu i mahao publici, oči su mi se punile suzama. Uslijedila je svečana dodjela trofeja.

'Želim ovaj trofej posvetiti svojim roditeljima. Prije sedam godina ostao sam bez mame i ovo posvećujem njoj. Također i mom ocu, bez kojeg sam ostao prije dva mjeseca. Moji roditelji su imali najveći utjecaj na mene, zbog njih sam danas ovakav kakav jesam', govorio sam dok me publika podržavala.

Otkako sam prvi put podijelio svoju priču, reakcije su bile nevjerojatne. Mnogi su me podržali na Twitteru, uključujući mog sunarodnjaka Novaka Đokovića. Tako barem kažu jer ja još nisam na Twitteru. Drugi su mi osobno uputili lijepe riječi, poput Nicka Kyrgiosa koji mi je pri prvom susretu u Indian Wellsu prišao straga i snažno me zagrlio.

Nisam planirao spomenuti svoje roditelje tijekom ceremonije, ali osjećao sam odgovornost da podijelim svoju priču. Osjećao sam se dovoljno snažnim da proživim njihovu smrt i nadam se da mogu biti primjer drugima koji prolaze kroz teška vremena. 

Ako vjeruješ i zaista se jako trudiš, doći će bolja vremena. Tko je dovoljno snažan, može postići nevjerojatne stvari. Ako sam ja to uspio, siguran sam da to može bilo tko.

Ponekad se zbog svega osjećam kao da mi je 50, ali znam da nisam najnesretniji na svijetu

Svakog dana mislim na svoje roditelje. Oni su me oblikovali iznutra, utjecali su na to kako se odnosim prema ljudima i kako se odnosim prema svom životu, ali i izvana, što činim sa svojim vremenom. Tenis igram zbog svog tate, a opuštam se pečenjem kolača. Zbog mamine strane obitelji, moji su favoriti pecivo s cimetom, jabučni drobljenac i čokoladni kolač s bademom.

Iz moje borbe izašlo je nešto dobro. Znam svoju svrhu u životu. Moram igrati tenis i nastaviti rad na sebi koji je moja obitelj započela prije 20 godina. Zbog svega što sam prošao, ponekad se osjećam kao da mi je 50 godina, ali znam da nisam najnesretnija osoba na svijetu. Mnogi ljudi imaju probleme s kojima se bore. Nikome nije lako.

Moram samo nastaviti sa životom. Nedostaju mi tatine poruke nakon mečeva i nedostaje mi majčina ljubav i podrška. Život s njima bio bi lakši. Znam da će doći i moje vrijeme. Nismo ovdje zauvijek, nitko od nas nije. I ja samo želim iskoristiti vrijeme dok sam ovdje na pozitivan način i činiti dobro koliko god mogu.

Ponovno ću vidjeti svoje roditelje, bilo da to želim ili ne. Ali dok sam ovdje, samo želim biti siguran da ću dati sve od sebe i da ću ih učiniti ponosnima", završio je Laslo Đere, 33. tenisač svijeta.