PRIJE nekoliko dana počela je nova sezona NBA lige, a gost ovotjednog Intervjua tjedna je zvijezda Chicago Bullsa Nikola Vučević. Ovaj 33-godišnji sjajni crnogorski centar pristao je izdvojiti dva sata svog vremena i za Index proći sve detalje svoje iznimne karijere.

S Vučevićem smo prokomentirali posljednji prijelazni rok koji je promijenio odnos snaga u ligi i nakon kojeg smo dobili nikad više franšiza koje se imaju pravo nadati da mogu doći do kraja. U Orlandu je Vučević bio suigrač Marija Hezonje i Damjana Rudeža i iz prve ruke smo čuli što misli o hrvatskom dvojcu, a posebno je bilo interesantno čuti kako on doživljava kontroverznog Dubrovčanina.

Centar Bullsa je dao svoje viđenje zbog čega šesterostruki prvak već 25 godina tavori u prosječnosti i zbog čega je Amerikancima puno teže igrati po FIBA-im pravilima. Kad je imao 15 godina, naš sugovornik je preživio željezničku nesreću u kojoj je poginulo 47 ljudi.

Otkrio nam je kako se danas nosi s tom nesrećom. Pričao nam je o ostavštini Tonija Kukoča i Chicagu i objasnio nam je zašto smatra Michaela Jordana ne samo najboljim košarkašem u povijesti već i najvećim sportašem ikad. Vučević se čudi neuspjesima hrvatske košarke s obzirom na individualnu kvalitetu, a priznao je da ga je naljutio odnos srpskih navijača prema Nikoli Jokiću.

Dvostruki All-Star igrač otkrio nam je da mu je Dirk Nowitzki bio uzor i kako se osjećao kad je prvi put zaigrao protiv legendarnog Nijemca. Saznali smo kako je izgledao njegov prvi susret s neprežaljenim Kobeom Bryantom, zašto obožava Football Manager i zbog čega se divi Luki Modriću i Novaku Đokoviću. 

Posljednji prijelazni rok obilježilo je nekoliko megatrejdova. Jrue Holiday je stigao u Celticse, Damian Lillard je došao u Buckse, Sunsi su napokon izgradili ekipu možda čak i za naslov, Denver s Jokićem je ulaskom u sezonu pokazao da želi obraniti naslov, Warriorsi su uvijek Warriorsi, a još neke momčadi, poput Lakersa ili Sixersa, mogu i najjačima pomrsiti planove. Mnogi će stručnjaci reći da liga nikad na samom vrhu nije bila izjednačenija i da nekoliko ekipa ima puno pravo nadati se borbi za naslov. Koje je vaše mišljenje?

Istina, tako stvari izgledaju na papiru. U posljednjih pet godina bilo je pet različitih prvaka, a ove sezone je priča još i bolja jer ima više ekipa koje se mogu ravnopravno boriti za titulu. Nije kao ne tako davno kad su postojali samo Golden State i Cleveland. Liga je izjednačenija, a u tome će svi profitirati.

Gledatelji, a i sam kompetitivni podražaj je jači. Natjecanje je jače i izjednačenije. Mislim da je to odlično jer su se malo razbile neke supermomčadi. To je puno bolje za NBA, a i fanovi će više uživati.

Tko je po vama najviše profitirao posljednjim trejdom i koga vidite kao glavnog favorita?

Još je prerano pričati o tome. Vidjet ćemo kako će to izgledati na parketu, ali mislim da se nekoliko ekipa jako dobro pojačalo. Milwaukee je napravio odličan posao dovođenjem Lillarda, Boston je na to uzvratio Holidayem, a on će za Celticse biti veliko pojačanje.

Na Zapadu je Phoenix uspio dovesti nekoliko top igrača, koji će im biti velika pojačanja. Jusuf Nurkić, Grayson Allen i Nassir Little, Bradley Beal redom su dobri i iskusni igrači, a već imaju Kevina Duranta, Devina Bookera. Ova pojačanja su im trebala da popune ekipu. Lakersi su se također pojačali. Očekujem jako zanimljivo prvenstvo. Stvarno mi je jako teško izdvojiti momčad koja odskače i koja bi trebala biti favorit. 

Bullsi ni ove sezone nisu odabrali smjer, iako ih se neko vrijeme spominjalo kao kandidate za dovođenje Lillarda. Gdje je zapelo i zbog čega Bullsi godinama, još od 1998., ne mogu pronaći momčad koja može napasti sam vrh?

Dobro pitanje, ali teško mi je govoriti o tome što se događalo dok ja nisam bio u Chicagu. Kad sam stigao prije dvije godine, imali smo dobru momčad, igrali smo jako dobro, ali puno nas je poremetila ozljeda Lonza Balla. Bio je naš prvi play, organizator igre. U momčadi imamo dosta skorera i dobrih šutera i Ball je jako dobro znao sve postaviti kako treba.

Bez njega ide teže, ali, evo, ove sezone se nadamo da će biti bolje, posebice u napadu. U NBA ligi nije lako napraviti odličnu momčad. Pravila su drugačija nego u Europi gdje, ako imaš novac, možeš kupiti koga želiš. Ovdje je sve drugačije i ekipa se gradi preko draftova i kroz trejdove.

Kad dovedeš igrača, pitanje je hoće li se uklopiti u momčad, a i uvijek je pitanje hoće li se tvoj pick razviti kako treba i onako kako si ti očekivao da hoće. Puno detalja utječe na stvaranje top momčadi. Nije lako, ali se nadam da ćemo ove sezone biti bolji nego prošle. 

Bullsi su od Last Dancea, odnosno od 1998., zapali u prosječnost koja traje, evo, već 25 godina. Zašto se tako dug post ne može dogoditi Lakersima ili Bostonu? Oni mogu imati par sušnih sezona, ali se uvijek brzo vrate u sam vrh. Mislite li da je s jedne strane prednost Lakersa privlačnost Los Angelesa, a s druge trofejna tradicija Celticsa?

Sigurno da u tome ima nešto. To su dvije velike franšize s nevjerojatnom povijesti. Bullsi po svemu spadaju u najveće franšize, ali teško mi je reći zbog čega toliko dugo čekamo pravi rezultat. Chicago je imao odličnu ekipu s Derrickom Roseom, ali su njegove ozljede utjecale na to da momčad nikad ne ostvari potencijal koji je imala. Bio je tu kasnije i Jimmy Butler, pa opet ništa.

Ne znam, mislim da nema nekog jasnog objašnjenja u čemu je problem. Puno različitih faktora utječe na uspjeh ili neuspjeh neke ekipe. Ozljede su najveći problem. Bucksi su posljednje dvije godine bili veliki favoriti, ali su ih u play-offu pokosile ozljede. Lakersi i Boston su također imali po nekoliko loših sezona.

U NBA-u je sve vezano za cikluse. Jedno vrijeme ste dobri, pa ta generacija završi svoje i onda morate sve iznova, u rebuild. Tada čekate da opet dođe vaše vrijeme. Po meni to nije loše jer u NBA-u svi imaju šansu da se jednog dana, uz, naravno, dobro poslovanje i pametan rad, popnu na sam vrh. Puno je stvari upitno što se tiče Bullsa i naše igre i moramo ići korak po korak kako bismo napredovali i bili bolji.

Koliko je velik legacy Tonija Kukoča u Chicagu?

Ogroman, nezamislivo velik. U povijesti Bullsa Toni sigurna spada među pet najvećih. Važan je dio najljepšeg perioda u povijesti Chicago Bullsa. Osvojio je tri naslova prvaka i u sve te tri titule imao je neprocjenjivu ulogu. Ljudi u Chicagu ga i danas jako cijene. Često dođe na naše utakmice i treninge.

Kad dođe, najveća je zvijezda u cijeloj dvorani. Prošlo je više od 20 godina otkako je tamo igrao, a kad uđe, cijela dvorana ustane i nakloni mu se. Ono što me veseli je da Kukoča u Chicagu obožavaju i klinci, mladi koji ga nisu mogli gledati dok je igrao. Međutim, svi znaju tko je Toni Kukoč. Uz Jordana i Pippena, rekao bih da je Toni najveća zvijezda Bullsa. 

Vidite li se kad s njim privatno, popijete li katkad kavu i popričate o košarci?

Nažalost, ne. Kad dođe u dvoranu, tamo se sretnemo, popričamo ili kad se sretnemo u gradu. Iskreno, nemamo ni puno vremena. Toni živi izvan Chicaga, bliže Milwaukeeju. Nekad su igrači živjeli nešto sjevernije od centra jer je tamo bio trening-centar. Sad je bliže gradu. Tako da nemamo puno prilike vidjeti se, ali naravno da bih volio ponekad sjesti s takvom veličinom. Bilo bi predivno da od takve legende dobijem neki savjet, da čujem njegovo mišljenje o košarci. Vjerujem i nadam se da će biti prilike. 

Crna Gora je ljetos na SP-u ostvarila fantastičan rezultat. Prvu grupu ste prošli lako, u drugoj ste pobijedili jaku Grčku, a s Amerikancima ste odigrali fantastičnu utakmicu i, uz malo više sreće, možda ste mogli do senzacije. Na prošlom Eurobasketu, kad vi niste bili u sastavu, Crna Gora je odigrala sjajan turnir, a sudjelovali ste i na Mundobasketu prije četiri godine. Premda se radi o maloj zemlji s malom populacijom, Crna Gora je sportski fenomen. U košarci ste jako dobri, u vaterpolu ste sila, a i u nogometu i rukometu nitko ne može unaprijed računati na bodove. Kako to objašnjavate?

Zaista, s obzirom na to da smo veoma mala zemlja s tek nešto više od 600 tisuća stanovnika, imamo stvarno dosta uspješnih sportaša. To je velika stvar. Što se tiče reprezentacije, znamo da nismo među najjačima, ali imamo kvalitetu. Uvijek se trudimo dati sve od sebe i taj neki manjak kvalitete nastojimo nadoknaditi željom i borbenošću.

U mnogim situacijama se to pokazalo kao odličan recept i ostvarili smo stvarno dobre rezultate. Posljednji SP je bio jako dobar rezultat. Igrali smo jako dobro. Ono što smo trebali pobijediti, to smo pobijedili. Otišli smo u drugi krug, a tu smo svladali Grčku. Šteta za utakmicu protiv SAD-a. Bili smo blizu, no kad je najviše trebalo, nismo odigrali dobro u napadu.

Međutim, sama činjenica da smo im pružili tako dobar otpor velika je stvar za nas. Ljudi su to prepoznali, cijenili su našu borbenost i kvalitetu. Igrali smo jako lijepu timsku košarku i, bez obzira na ono što se događalo na terenu, nikad nismo odustajali. Prošle godine na Eurobasketu, kad mene nije bilo, momci su pokazali da mogu igrati protiv svakoga.

Pružili su sjajan otpor svima. U nokaut-fazi protiv Njemačke umalo smo napravili senzaciju. Dosta smo gubili, ali smo se vratili i malo je nedostajalo za potpuni preokret. Imamo dosta dobru ekipu, miks mladih i starih igrača. Dugo je ta generacija zajedno, dobro se poznajemo i to pomaže. Nadamo se da ćemo imati još prilike da napravimo još bolji rezultat.

Njemačka je prvak svijeta, Srbija, koja je na SP stigla bez Jokića, Lučića, Micića, Nedovića i Kalinića, osvojila je srebro, a Kanada je u borbi za broncu dobila SAD. Jesu li vas iznenadili ti rezultati ili smatrate da je to realno stanje stvari?

Dosta igrača nije došlo i to je otvorilo nekim reprezentacijama mogućnost da iskoriste priliku i ostvare sjajne stvari. Njemačka je zasluženo prvak svijeta. Cijeli je turnir bila maksimalno dobra, konstantna, igrala je lijepu i učinkovitu košarku i zaslužila je zlato. Srbija je Srbija.

Igrače kojih nije bilo su sjajno nadomjestili neki drugi momci koji odlično igraju u svojim klubovima. Imaju iskustvo igranja na vrhunskom nivou, nastupaju u najjačim natjecanjima i nije im bio problem uklopiti se. Srbija ima strašan fond igrača i njima nije toliko problem zamijeniti nekog tko nije tu.

Srbi kroz povijest imaju fantastične trenere, a Svetislav Pešić je jedan od njih. Kultura košarke koju oni gaje desetljećima je za naklon i jako dobro znaju što treba za dobar rezultat. Sve bitne utakmice su odigrali sjajno, čak i finale, ali je Njemačka bila bolja. Srbija je napravila fantastičan rezultat, bili su drugi i kvalificirali su se na Igre u Parizu nakon što su preskočili Tokio.

Što se tiče Amerikanaca, došli su s dobrom, talentiranom, ali mladom ekipom, neiskusnom s FIBA-inim pravilima, što se vidjelo u njihovoj igri. Opet je malo nedostajalo da dođu do bronce. Ipak, s obzirom na pravila FIBA-e, mislim da je ovo njihova realnost.

Da je ova ekipa, ista ta, igrala po NBA pravilima, siguran sam da bi bili prvaci. Zato je SP specifično natjecanje. Puno pomaže iskustvo momčadi. Njemačkoj je upravo to bio glavni adut. Srbija ima fantastičan miks mladih i iskusnih i rekao bih da će biti na vrhu idućih nekoliko godina.

Bit će zanimljivo. Super je za košarku da je došlo doba kad su se neke druge ekipe uključile u vrh, da nisu uvijek samo isti. Dosta je više bilo Španjolaca, ha-ha. 

Srpska javnost je ljetos prilično negativno primila informaciju da će Nikola Jokić propustiti SP jer mu je trebao odmor od sezone u kojoj je osvojio naslov i bio MVP NBA finala. Dobar dio navijača je otišao tako daleko da su tražili da ga se nikad više ne zove u reprezentaciju. Koji je vaš komentar na tu situaciju?

Tih napada na Nikolu je bilo previše i bili su nepotrebni. Da ne kažem nešto gore. Nikola je 11 mjeseci bez prestanka igrao košarku. Otkako su im počele pripreme za Eurobasket prošle godine, sve do kraja finala NBA lige. Nije samo igrao nego je radio sve za svoju ekipu, odnio ju je do naslova prvaka.

U play-offu je svaku utakmicu igrao po 35, 40 minuta i vodio je Denver do titule. Nitko tko se ne bavi ovim poslom pojma nema koliki je napor potreban za to. Sportaš koji je na vrhunskom nivou s vremena na vrijeme treba odmor, da se resetira od košarke i to je normalno. Mogu razumjeti navijače da su nezadovoljni, ali oni ne igraju košarku, ne bave se sportom i ne znaju kako stvari funkcioniraju.

Njih još mogu shvatiti, navijači na to gledaju iz drugačijeg kuta, ali ne volim kad negativne komentare šalju neki bivši sportaši. To nije u redu. Nikola je ipak odlučio doći na Igre i igrati za Srbiju i svaka mu čast na tome jer vjerujem da bi puno sportaša odbilo to napraviti nakon komentara ''ne treba nam nikad više, bili smo drugi bez njega''.

Nikola je takav, on je odlučio igrati, ali razumio bih da je odbio. Kad je donio titulu Denveru, cijela Srbija mu je skandirala, a onda, par dana nakon toga, kad se dečko odlučio odmoriti, onda sve najgore o Nikoli. Totalno bezveze. Rekao bih da je takav stav problem mentaliteta ljudi na Balkanu.

Na Zapadu ni izbliza nije tako. Gasol, Nowitzki, Parker, pa sad i Giannis, također su propuštali natjecanja. I što se dogodilo? Ništa. Već na idućem bi se pojavili. Jedino je kod nas uvijek drama. Potrebno je samo malo razumijevanja za sportaše i treba prihvatiti činjenicu da su se vremena promijenila, da nije isto kao što je nekad bilo i da se košarka promijenila.

Što mislite, da mene nisu napadali kad sam odlučio pauzirati prošli Eurobasket? Naravno da jesu, ali kad sam se vratio, sve je bilo opet super. Samo se nadam da će se sportska kultura kod nas promijeniti. 

Srbija je uvijek sjajna, Slovenija s Dončićem odlična, vaša Crna Gora je vrlo dobra, a što je s Hrvatskom? 

Ne znam, teško pitanje. Možda se nikako nije stvorila kemija u momčadi koja je potrebna da bi se konstantno stvarali dobri rezultati. Bili ste na Igrama u Riju, je li tako? Tamo ste igrali odlično i malo je falilo da se plasirate u polufinale. Što se nakon toga dogodilo, zaista nije na meni da komentiram.

Imate odlične igrače, momke koji igraju u NBA ligi, Euroligi, odličnim klubovima i od Hrvatske bi se, barem na papiru, trebao očekivati bolji rezultat. Međutim, jedno je papir, drugo je teren. No, vjerujem da će Hrvatska ubrzo pokazati da se tu igra odlična košarka.

Pratio sam pretkvalifikacijski turnir za Pariz u Istanbulu i oduševila me igra. Josip Sesar je to jako lijepo složio. Nije lako pomesti Turke usred Istanbula. Tko zna, možda sad to bude okidač i sve krene na bolje. 

Tri godine ste proveli s Marijom Hezonjom u Orlandu. Mijenjali su se treneri, njegova minutaža, šaltali su ga od pozicija jedan do četiri, ekipa je bila puna mladih igrača na istim pozicijama, bez pravog smjera. Kako gledate na njegovo vrijeme tamo, koliko je sam mogao više i drukčije, a koliko su za zastoj u razvoju odgovorni treneri i okolnosti?

Marija poznajem jako dobro. U NBA je stigao jako mlad, a kako je bio peti pick, bio je ogroman pritisak na njemu. Došao je u Orlando u jako nezgodno vrijeme. Kad je došao, tamo je bio jedan trener koji ga je volio i puno je radio s njim i davao mu je pomalo šansu, a onda je taj trener otišao i stigao je drugi i od tog trenutka je franšiza promijenila strategiju.

Momčad se gradila kroz trejdove, dolazili su neki iskusniji igrači i sve je to oduzelo Mariju minutažu. Mislim da se on kao mlad igrač u svemu tome nije najbolje snašao. Mijenjao je klubove, gubio je stabilnost i mislim da je napravio najbolji potez kad se vratio u Europu. Najprije Panathinaikos, pa Rusija, a onda je s Realom osvojio Euroligu. Sad igra stvarno odlično.

Puno se promijenio, sazrio je. Nedavno smo se sreli u Orlandu, dosta smo pričali. Vidi se promjena. Kad sam ga upoznao, bio je jako mlad, od malih nogu je smatran ogromnim talentom. Puno se pričalo o njemu, ogroman je bio pritisak i takve stvari jako utječu na mladog igrača.

Često se dogodi da klinac u takvim okolnostima nema najjasniju sliku o onome što mu se događa. Tada je važno stati na loptu, resetirati se, ako treba, udariti glavom u zid, kako se kaže. Tek tada mladi igrač može vidjeti pravu sliku. Mario je shvatio neke greške, neke stvari se nisu dogodile možda onako kako se on nadao, ali sad je sve leglo baš kako treba.

Igra u najvećem europskom klubu, igra odlično i ima jako dobru minutažu. Ne znam, možda mu zaista više odgovara stil košarke kakav se igra u Europi nego u Americi. Veliki je problem što se danas od mladog igrača očekuje da sad i odmah dođe do maksimuma. Da to mora ostvariti prve ili najkasnije druge godine. To nije realno. Jako je to teško i samo mali broj igrača u tome uspije.

Većini treba vrijeme, prostor da se razviju na pravi način, idealna prilika i, ono što je najvažnije, da ekipa stane iza njih. Tim klincima nije lako. Ne krene li odmah sve kako treba, slijede kritike i navijača i medija i to je pritisak koji jako mali broj igrača od 21, 22 godine može izdržati. Praktički si još dijete, a moraš se nositi sa svim tim.

Netko se snađe bolje, netko slabije. Sve je to normalno, proces. Jako mi je drago zbog Marija jer smo jako dobri izvan terena i mogu reći da se radi o fantastičnom momku. 

Hezonja je dosta neobičan košarkaš i čovjek. Prilično je zatvoren, rijetko istupa u medijima, pa hrvatska košarkaška javnost zapravo i nema priliku da ga upozna na pravi način. Poznajete ga, kakav je karakter?

Mario je predivan dečko. Po prirodi je zatvoren, ima svoj jako uzak krug ljudi oko sebe i njima vjeruje. Nikad nismo pričali o tome, ali mogu reći da je super kao osoba. Sa mnom je uvijek bio maksimalno otvoren. Ne znam, možda ne želi da se previše toga zna o njemu, a ja to poštujem. 

Jednu godinu s vama je u Orlandu bio i Damjan Rudež. Je li on maksimalizirao svoju NBA karijeru i košarkaški talent?

Mislim da je. Gdje je god bio, u Indiani, pa Minnesoti, pa kod nas, smatram da je jako dobro iskoristio svaku šansu koja mu se pružila. Kod nas je došao kad je već bio, recimo to tako, u nekim godinama, kad se košarka mijenjala, postajala je sve brža i to nije najbolje odgovaralo njegovom stilu.

Kod nas je igrao stvarno dobro. S Damjanom sam odličan, baš smo pravi prijatelji. Čujemo se često, trenutačno zbog raznoraznih okolnosti nismo u prilici često se viđati, ali kad smo bili u Orlandu, često smo se družili, supruge su nam se družile. Bilo mi je jako drago da smo igrali zajedno. Vidim da se sad okrenuo nekim drugim stvarima izvan košarke i drago mi je zbog njega da mu ide dobro.

Tijekom Igara u Tokiju dosta je NBA igrača reklo da im je puno lakše zabijati u Americi nego na natjecanjima pod ingerencijom FIBA-e. Zašto je to tako i možete li što jednostavnije objasniti razliku košarke po pravilima FIBA-e i NBA-a?

Dosta je razlika. Teren je u NBA-u nešto duži i širi, linija za tri je duža, što automatski mijenja spacing, posebice u napadu. Tri sekunde u reketu u NBA-u su jako otežale igru obrani i otvorile su znatno više napadačkih varijanti. U NBA-u je napadač favoriziran jer obrambeni igrač nema mogućnost toliko koristiti ruke kao u Europi.

Te tri sekunde rade ogromnu razliku jer u NBA-u ne postoji mogućnost da trener stavi nekog velikog centra, poput Tavaresa u Realu, da stoji pod svojim obručem i brani ga. Tamo je to nemoguće. Centar se u NBA-u stalno mora kretati i napadačima se pruža puno više mogućnosti da napadnu obruč.

Igra po FIBA-inim pravilima je dosta sporija, igra se na manji broj poena, a u NBA-u se igra puno teža obrana. Smeta mi kad ljudi pričaju kako se u Americi danas ne igra obrana kakva je nekad bila. To nije točno. Nama je na treninzima daleko najveći fokus na obrani jer je obrambenom igraču, s obzirom na način igre danas, puno teže nego napadaču.

U Europi se dopušta puno više kontakt-igre nego u Americi. Kako sam već rekao, teren je duži i širi i puno više prostora obrana mora pokrivati. Također, napadači u NBA-u puno su bolji od onih u Europi. U NBA-u se igra puno čišće. Volio bih da neki igrači iz Eurolige dođu i igraju po NBA pravilima, gdje ima puno više prostora i širine.

Mislim da bi vrlo brzo shvatili da je jako teško vršiti neke rotacije u tim uvjetima. Jasno mi je da ljudi koji ne igraju košarku to teško mogu shvatiti, nikad nisu probali nešto tako, ali mi smeta kad si daju za pravo da komentiraju kako se u NBA-u ne igra obrana. 

Mnogi nešto stariji navijači danas nostalgično gledaju na vrijeme kad su Detroit Pistonsi provodili ''Jordanova pravila'' ili kad je najnormalnije bilo da Kevin McHale brutalnim faulom zakuca na parket Kurta Rambisa. Brojni su prigovori da se najvećim zvijezdama današnjice sudi faul kad ih protivnik doslovce malo oštrije pogleda. Kako gledate na to?

Drugo je vrijeme. Košarka se radikalno promijenila. O tome sam već pričao. Prošlo je vrijeme kad se puno toga dozvoljavalo obrambenim igračima. NBA želi da se postiže što više poena, da se igra brže, čišće. Cilj je nadigravanje, da pobijedi bolja ekipa, a ne da jedini i drugi prljavom igrom limitiraju protivnika. Drugo je vrijeme, druga je košarka.

Svaka generacija nosi nešto svoje i moj stav je da se ere ne mogu i ne smiju uspoređivati. Košarku kakva se igrala u devedesetima većina ljudi danas ne želi gledati. Ista stvar je i s nogometom. Nogomet se nekad igrao na drugačiji način, koristile su se drugačije formacije.

Nekad su postojale klasične desetke, danas ih ima jako malo. Također, Španjolska je jedno vrijeme počela trend igranja bez devetke. Nogomet je evoluirao, košarka je evoluirala. Danas igrači rade neke stvari koje se nekad nisu mogle raditi. Nekad nije postojao centar tipa Jokića koji baca paseve, šutira trojke, prodire pod koš.

Sve se mijenja, tako i košarka. Pogledajte kakvi su automobili bili prije 30 godina, a kakvi su danas. Jednostavno, to je normalno. Progres u svemu je neizbježan, pa tako i u košarci. Možemo ili plakati za onime kako je nekad bilo ili se adaptirati i ići dalje. Nitko više ne koristi Nokiju 3310, danas svi imaju iPhone. 

Tko bi pobijedio po pravilima iz devedesetih, Jordanovi Bullsi ili Golden State s Durantom?

Ne znam, teško je reći. Veliki sam fan tih Bullsa. Za mene je Jordan najveći svih vremena. Sve ovisi o tome bi li se igralo po pravilima iz 2017. ili bi se igralo kao što se igralo u Jordanovo vrijeme. Prljavija igra bi sigurno više odgovarala Bullsima. Brža igra s više šuteva bi više išla na ruku Warriorsima.

Jako je teško povlačiti te paralele, nemoguće je to uspoređivati. Puno se toga promijenilo u pristupu košarci, načinu rada, fizičkoj spremi, treninzima... Nama je danas dostupno na treninzima puno toga što igrači nekad nisu imali. Jordan i njegovi Bullsi su napravili strašno puno za košarku i to treba cijeniti.

Na koncu, za 10 ili za 20 godina će se, vjerujem, košarka opet promijeniti, otići će korak ili dva naprijed i onda ćemo voditi polemike jesu li bolji Curry i LeBron u odnosu na neke igrače koji će tada igrati. Ponavljam, ne treba uspoređivati generacije jer je svaka donijela nešto svoje.

Rekli ste da je za vas najbolji igrač svih vremena Jordan.

Da. Kao klinac gledao sam ga kad je osvajao te titule i mogu reći da sam se u dobroj mjeri zaljubio u košarku zbog njega. Šest finala, šest naslova. Zatim njegov mentalitet i nestvarna želja za pobjedom. Za mene je to dovoljno da ga smatram najvećim ikad. No, za 20, 30 godina, tko zna, možda će jako malo klinaca znati tko je Jordan.

Ili bilo koji drugi igrač koji više nije aktivan. To je tako, vrijeme ide, sve se mijenja. Kad je prije tri godine izašao Last Dance, neki mlađi igrači pojma nisu imali da su Bullsi u dva navrata osvojili tri titule zaredom. Naravno da su znali tko je Jordan, ali o detaljima nisu imali pojma jer tada nisu odrastali.

Možda vam je to čudno, ali to u životu tako ide. Muziku koju smo mi slušali današnji klinci ne slušaju. Imaju nešto svoje i to je normalno. Život tako funkcionira i to treba prihvatiti.

Na tragu ovog što govorite, Toni Kukoč mi je u intervjuu rekao kako danas u Chicagu živi mirnim životom jer ga u susjedstvu praktički nitko ne poznaje, da su rijetki oni koji znaju da je prije nešto više od 20 godina osvojio tri naslova s Bullsima i da mu to itekako odgovara.

Naravno. To je prirodno. Sve se mijenja, tako i nove generacije. Eventualno ako je netko fanatik sporta, pa prati, čita i proučava sve što se događalo prije 30 godina, onda je to druga stvar. Svi ostali, koji nisu toliko zainteresirani za ono što se događalo nekad, to neće znati.

To je logično. Svi smo drugačiji. Ja, recimo, obožavam sport, sve sportove i kao klinac puno sam proučavao povijest sporta. Moj otac je igrao košarku i kao mali sam upijao sve o košarci osamdesetih i devedesetih. Međutim, velik broj mojih suigrača nije toliko zainteresiran za sport i ne zna igrače koji su igrali nekad. Slično je s muzikom ili filmovima.

Imam mlađeg rođaka i, kad mi kaže da nije gledao neke klasike iz devedesetih, ja se od muke hvatam za glavu. I što da radim? Ništa, takvo je vrijeme. Mlađe generacije zanima nešto drugo od onoga što je zanimalo nas.

Danas klinci žele sve sad i odmah. Nemaju puno strpljenja i koncentracije. Čim se nešto dogodi, odmah se ide na Facebook, TikTok, Instagram... Ja to ne volim, čak ni nemam Instagram, imam samo Twitter, i to samo zbog vijesti, da mogu pratiti što se događa. Ali to je tako.

Današnje doba je donijelo i nešto dobro i nešto loše. Vjerujem da su slično razmišljali i naši roditelji kad su se pojavila računala, internet, sve ono što oni nisu imali. Imam tri sina i trudit ću se da ih izvedem na pravi put te da im ukažem kako da neke stvari dobro koriste, što je dobro, a što nije. 

Vaš otac Boro Vučević bio je vrhunski košarkaš. S Bosnom je dva puta bio prvak Jugoslavije i prvak Europe. Pretpostavljam da vas je i to u dobroj mjeri odvelo prema košarci?

Naravno. Kao mali sam uživao slušati njegove priče o tadašnjoj jugoligi, koja je bila najjača liga u Europi. Upijao sam svaki detalj kad mi je pričao o derbijima s Jugoplastikom, Šibenkom, Zadrom, Zvezdom, Partizanom... Ta liga je onda bila strašna, kakvi su igrači tada igrali. Kako me oduvijek zanimala povijest sporta, stalno sam tražio da mi priča o tom vremenu. Ne znam, smatram da je potrebno poznavati povijest kako bismo znali cijeniti velikane koji su igrali prije nas.

Imali ste 15 godina kad ste doživjeli stravičnu željezničku nesreću na Bioču u kojoj je poginulo 47 ljudi, a više od 200 ih je ozlijeđeno. Vi i vaš otac ste prošli neozlijeđeni, ali koliko je ta tragedija utjecala na vas?

Bogu hvala, prošli smo bez nekih većih ozljeda, nije mi se dogodilo ništa što bi ostavilo neki veći ožiljak, a onda sam tijekom godina uspio to potisnuti, tako da se i ne sjećam više svih detalja toga dana. Nažalost, puno je ljudi izgubilo život, puno ljudi je teško stradalo i morali su nastaviti život sa svakodnevnim podsjetnikom na taj stravičan dan.

Otac i ja smo imali puno sreće, ali godinama sam imao ogroman strah od vožnje i brzine. No, s vremenom je i to prošlo tako da, bogu hvala, ne mogu reći da i danas osjećam neke posljedice. Ipak, svakog 23. siječnja se sjetim tog dana i shvatim da nas je Bog pogledao.

Preživjeli smo užasnu nesreću i imali smo puno sreće, možemo normalno voditi svoje živote, za razliku od mnogih obitelji kojima je taj dan promijenio živote. 

Sa 17 godina ste otišli u Ameriku. Zašto ta odluka i zbog čega se niste najprije okušali u Europi?

Želio sam napraviti korak naprijed u karijeri, želio sam probati nešto drugačije. Bilo je dosta ponuda i kroz razgovore s ocem zaključili smo da je Amerika najbolja opcija za razvoj. U tom trenutku sam smatrao da je odlazak tamo nešto što mi je najviše trebalo.

Prvenstvena ideja je bila da odem na godinu dana pa da vidim kako će to izgledati. Bude li dobro, super, ne bude li, uvijek se mogu vratiti. Plan mi je bio da probam naći neku dobru školu i primati školarinu, a nakon toga otići na neki dobar koledž. Otvorila mi se prilika, upao sam u odličnu školu, a tamo je bio jedan odličan trener iz Senegala, mada je imao francuske papire.

Pratio me USC, sveučilište iz Kalifornije, i odlučio sam ostati. Tražili su me neki klubovi iz Europe, a kako je moj otac bivši košarkaš, dobro je znao što je najbolje za mene u tom trenutku. Nije želio da preskačem stepenice u razvoju, da odem odmah u neki veliki klub u kojem kao najmlađi sigurno ne bih igrao.

To nam nije bila opcija. Vidio je da će mi trebati još nekoliko godina ispravnog razvoja da bih mogao doći u fazu da mogu igrati za prvu momčad.

Svidjela nam se opcija koledža, da igram protiv svojih vršnjaka i paralelno se školujem. Moj otac je imao prijatelja čiji je sin također otišao u Ameriku na koledž i čuli smo samo pozitivna iskustva. Otac je zaključio da je najbolje za mene da odem tamo, da budem sam, da izađem iz komforne zone kako bih se razvio i kao igrač i kao osoba. Mislim da smo donijeli najbolju odluku. 

Koliko vam je bilo teško kao klincu doći sam iz Europe u Ameriku i prilagoditi se na sasvim drugačiji način života i kulturološke razlike?

Jako teško. Prilagodba je trajala. Trebalo je vremena. Čak i danas, kad budem par mjeseci kod kuće u Baru, pa se vratim u Ameriku, treba mi neko vrijeme da se naviknem. U početku me držalo to što idem u Ameriku, nije to mala stvar, pa onda i blizina Los Angelesa. Otac je otišao sa mnom i ostao je tu sedam dana dok se ne smjestim. Međutim, vrlo brzo došli su trenuci kad mi nije bilo ugodno.

Kad je otac otišao, ostao sam sasvim sam u nepoznatom svijetu. Najgore je bilo navečer, svi legnu spavati, a ja sam samcat. Neki loš trening ili loša utakmica, patim u sebi, a nemam nikoga s kim bih mogao pričati o tome. Ipak, sve je to utjecalo da očvrsnem i da sazrem brže nego da sam ostao u Europi.

Srećom, nekoliko mojih prijatelja iz Crne Gore je također došlo u Ameriku. Tu je bio jedan moj odličan prijatelj s kojim sam išao u gimnaziju u Baru i nas dvojica smo znali telefonski pričati satima. Tada je sve bilo lakše. Iduće godine je stigao još jedan moj veliki prijatelj. Brat moje supruge Saša Pavlović tada je grao u Clevelandu i s njim sam stalno bio u kontaktu. To mi je puno pomoglo da se brže adaptiram na novu okolinu.

Teško mi je bilo iz Orlanda otići u Chicago. Sve se promijeni preko noći i nije to lako. Kako sam živio u Belgiji kao klinac, a onda sam se vratio u Bar, odlazak u Ameriku je bio možda nešto lakši nego da sam došao iz Bara, ali svejedno bio je to velik šok, ogromna promjena. Ali sve te teškoće su mi puno pomogle u životu i u karijeri.

Prije 12 godina došli ste u Philadelphiju. Kakav je osjećaj doći u najjaču ligu svijeta?

Jedan od najljepših trenutaka u životu. Sve što sam u životu radio, sve što sam sanjao, sve za što sam se žrtvovao došlo je na naplatu. Čitavo djetinjstvo dok sam gledao NBA, maštao sam da jednog dana budem dio toga, a onda se to ostvarilo. Nevjerojatan osjećaj. Jedva sam čekao da krene, ali, nažalost, ubrzo se dogodio lockout i vratio sam se u Budućnost.

Želio sam igrati i bilo je jako lijepo jer sam se nakon četiri godine Los Angelesa vratio kući. Bio sam blizu obitelji, tu je bilo moje društvo, moji prijatelji. Igrao sam kod kuće, navijači su me odlično prihvatili, a i igrali smo jako lijepu košarku. Kad sam se vratio u Ameriku, osjećaj je bio neopisiv.

Igrao sam protiv nekih igrača koji su mi bili idoli. Ljudi koje sam do jučer gledao na TV-u, kojima sam se divio, sad su bili na parketu do mene. Čuvao sam svoje uzore. Uživao sam u tome, a i bila je to dodatna motivacija da se još više dokažem.

Kako vam je bilo igrati protiv LeBrona, Kobeja, Nowitzkog...?

To su bili trenuci zbog kojih sam se počeo baviti košarkom. Predivno nešto. Čitav život gledaš nekoga, diviš mu se, a sad imaš priliku igrati protiv njega. Kao što sam rekao, u tim utakmica dobiješ nevjerojatnu motivaciju jer se želiš pokazati ispred tih veličina. Želiš odigrati što bolje, želiš da taj igrač tebe primijeti.

Osobno, najviše sam volio Nowitzkog. Kad smo igrali protiv Dallasa i kad sam ga vidio na parketu, za mene je to bio šok. Ne sjećam se jesmo ili dobili tu utakmicu, ali znam da sam odigrao odlično. Čuvao je on mene, čuvao sam ja njega. I danas se te utakmice uvijek sjetim. Čovječe, dirao sam Nowitzkog, čuvao sam ga, čuvao je on mene. Samo dvije godine ranije to mi je izgledalo nemoguće.

Nama koji smo Dirka gledali na TV-u izgledao je kao čovjek s drugog planeta. Kako je igrati protiv njega uživo?

U prvom poluvremenu nam je ubacio, mislim, samo dva poena. Ne znam je li ikad odigrao gore poluvrijeme. U drugom je zabio 26 ili 28. Što god smo pokušavali, nije prolazilo. Izgledalo je kao da udaraš u zid, bio je potpuno nezaustavljiv. Da, dobili su nas tu utakmicu. Možda je glupo reći, ali uživao sam samo gledajući što radi iako nas je sam dobio. Nevjerojatna dominacija.

Kakav je bio Kobe?

Za Kobea imam zanimljivu priču. Kad sam prvi put igrao protiv njega, trebala su mu 23 poena da prestigne Shaquillea O'Neala na ljestvici najboljih strijelaca svih vremena. Napravio je to već u prvom poluvremenu. Trebala su mu 23 poena, a u prvom poluvremenu je odradio čitav posao. Ali, najluđi u svemu je način na koji je to napravio. Gledaš ga i uživaš, iako igra protiv tebe. 

Samo ga gledaš i čudiš se. Sjećam se da je jednu tricu zabio preko mene i Iguodale kad smo ga udvajali na picku. Iz driblinga se digao i preko nas je pogodio. Pogledao sam Iguodalu, koji je sjajan obrambeni igrač, a on je samo nemoćno slegnuo ramenima. Doslovce mi je rekao: ''A ništa, probali smo sve, ne možemo mu ništa i idemo dalje.''

Možda nisam uhvatio najbolje Kobeove godine, ali to prvo poluvrijeme je bio Kobe iz najboljih dana. Čovjek nam je s lakoćom u prvom poluvremenu zabio 24, a to nije bilo vrijeme kao danas, kad se ide preko 120, 130 poena. Bio je čudo od igrača. I dalje mi nije jasno kako je to izveo. 

LeBron, Kobe, Dirk... Kakvi su privatno?

Kobea, nažalost, nisam imao priliku upoznati, dok sam protiv LeBrona imao sreću igrati utakmicu kad sam oborio Shaqov rekord po broju skokova u povijesti Orlanda. Tu sam utakmicu imao 29 skokova. Igrali smo tada protiv Miamija, a LeBron mi je nakon utakmice prišao i od srca mi je čestitao.

Više puta sam igrao protiv njega i svaki put sam osjetio da imam njegovo puno poštovanje, respekt, vidio sam da me cijeni. Nije bilo utakmice da mi nije prišao, lijepo me pozdravio i razmijenio sa mnom par rečenica. S Dirkom sam imao priliku družiti se i izvan terena.

Bila je jedna zabava povodom All-Star vikenda i odjednom mi je netko prišao s leđa i uhvatio me. Okrenuo sam se i vidio da je to Dirk. Istina, tada sam već bio osam godina u NBA-u, ali svejedno sam bio u šoku. Alo, jedan Nowitzki priča sa mnom. Da stvar bude bolja, u mom društvu su bila dva moja najbolja prijatelja i to su vidjeli.

Sigurno mi ne bi vjerovali da sam im to pričao, ha-ha. Često čujemo da su najveće zvijezde zapravo najjednostavniji i najobičniji ljudi u privatnom životu. Iz svog iskustva to mogu potvrditi. Kad ih gledaš na TV-u, misliš da su nedodirljivi, da se do njih ne može doći, no kad ih upoznaš, shvatiš da su obični i normalni ljudi od krvi i mesa. 

Nakon dva mjeseca prve sezone u Magicu uhvatili ste 29 skokova protiv Miamija, srušili Shaqov rekord (28), Howard je imao najviše 26. Koliku važnost dajete tom pothvatu na razini cijele karijere, s obzirom na kontekst dvojice legendarnih centara?

Puno. Velika je stvar da sam srušio rekord Shaquillea O'Neala, jednog od najdominantnijih igrača u povijesti košarke. Posebno je važno bilo da sam to napravio kao mlad igrač i automatski su me ljudi počeli drugačije gledati i više cijeniti. Bila je to moja druga godina u NBA-u i nisam mogao zamisliti bolji početak.

Nakon toga sam odigrao još nekoliko utakmica s velikim brojem skokova i odmah se stvorila fama da sam ''doktor u tome'' i tada je puno lakše igrati, kad znaš da te poštuju. Osobno, puno mi znači kad srušim bilo koji rekord.

Postali ste prvi igrač Orlanda s triple-doubleom s asistencijama, iako ste centar, što Jokić danas radi na dnevnoj bazi. Koliko vama znače takvi učinci, s obzirom na to da je dojam da Europljanima općenito, ne samo Jokiću, nije nimalo stalo do statističkih dostignuća?

Naravno da mi znači da odigram odlično i svojim učinkom doprinesem pobjedi svoje momčadi. Drugo je Jokić. On je porušio toliko rekorda da ih vjerojatno više ne broji. Lako je njemu, ja svoje rekorde volim ha-ha. U tom trenutku sam postao prvi igrač Orlanda koji je to postigao.

Znači da nitko to nije uspio prije mene. Naravno da mi tako nešto puno znači. Zaista bih lagao da tvrdim da me nije briga. Ali moram se vratiti na temu o kojoj smo već pričali. Jokić je najbolji dokaz koliko se košarka promijenila i kako je otišla u sasvim drugačijem pravcu. Prije je bilo nezamislivo da centar igra kao play i da ima toliki broj asistencija. Sad je to normalna stvar.

Tko vam je bio najteži protivnik u karijeri?

Teško pitanje. Puno me ljudi to pita. Imao sam sreću da sam u karijeri igrao protiv puno fantastičnih centara. Uhvatio sam Tima Duncana dok se nije umirovio, kasnije je još uzeo i titulu. Kevin Garnett, braća Gasol, Jokić i Embiid danas. S LaMarcusom Aldridgem sam imao nekoliko fantastičnih duela, pa Brook Lopez. Njega je posebno teško čuvati jer je nezgodan pod košem, a često se izvlači za šut za tri. Svaki centar u NBA ligi ima neke svoje kvalitete i svaki je težak na svoj način. 

Veliki ste fan Football Managera. S kojom ekipom igrate?

O, da. Obožavam FM. Igram s Juventusom. Iza nas je nekoliko slabih sezona, ali, eto, dižemo se iz mrtvih. Pokušavam vratiti Juve na staze stare slave, ali nije lako, borba je velika, ha-ha. FM igram uglavnom u avionu dok putujemo, a kako svaki drugi dan letimo, onda možete zamisliti koliko ga igram. 

Pitaju li vas suigrači što to igrate i postoji li kod njih interes za FM-om?

U Orlandu bi me tu i tamo pitali, ali ne mogu reći da je interes bio velik. Zanimljivo je bilo kad bih u avionu sjedio s Evanom Fournierom, francuskim reprezentativcem s kojim sam sedam godina bio suigrač u Magicu.

Kako sam dugo živio u Belgiji, znam francuski i odmah smo se sprijateljili. Na putovanjima bismo skupa sjedili i on je iz prve ruke gledao kako to izgleda kad igram FM. Nikad mu nije bilo jasno kako toliko dugo to mogu igrati. Još u redu što igram, ali svaki put bi se šokirao kad bi vidio kako se nerviram, balkanski mašem rukama, psujem...

''Što ti je, pa to je samo igrica, ne kontroliraš ti igrače'', govorio bi mi. E, moj Evane, da si ti to igrao od 2004. s mojim društvom, shvatio bi o čemu se tu radi. Svaki put bi me gledao šokiran kad bi vidio kako slavim poslije gola svoje momčadi. To mu nikad nije bilo jasno.

Za koga navijate u nogometu?

Juventus i Crvena zvezda. To su dva kluba za koje navijam i koje pratim otkako sam bio mali. Pratim i Real. Ne navijam za njih, ali volim ih gledati jer mi se sviđa kako igraju. Inače obožavam gledati nogomet, kad god stignem, gledam i Premier ligu, ali Juve i Zvezda su mi ipak najdraži. 

Što mislite o Cityju?

Kad se priča o njima, svatko ima neku svoju teoriju. Činjenica je da su dolaskom Guardiole stvorili sistem koji melje i da su puno utjecali na kulturu nogometa, ali opet, s druge strane, City ima neograničen budžet i mogu praktički dovesti koga god žele. Danas mogu složiti dvije podjednako moćne ekipe jer imaju ogroman fond super igrača.

Svaka čast, ali opet mislim da to nije fer jer imaju mogućnosti koje većina klubova ne može ni sanjati. Zato više cijenim klubove poput Juventusa, Reala, Barcelone ili Manchester Uniteda, koji iza sebe imaju tradiciju i nevjerojatno bogatu povijest. Cityju nije problem ako im u jednom trenutku fali i po deset igrača.

Kupuju sve kao što je to posljednjih godina radio PSG, a na kraju im se nije isplatilo. U redu, sad su ipak osvojili Ligu prvaka nakon puno promašaja, ali ne znam, nije mi to to. Ne mogu reći svaka čast, prema njima imam dosta rezervi. 

Hrvatska je u košarci, nažalost, loša, ali zato je u nogometu svjetska sila. Kako gledate na čudesne rezultate hrvatske reprezentacije?

Imate stvarno fenomenalne igrače. Imate sreću da ste u periodu od 10 do 15 godina imali ogroman broj vrhunskih igrača koji su igrali važne uloge u najboljim klubovima Europe. Ne zaboravimo da ste i 1998. bili treći na svijetu. Imate nevjerojatan kontinuitet i to nije slučajno.

Srbija također ima odlične igrače, a nikad ništa nije napravila. U reprezentaciji je potrebna prava kemija, a kad to spojimo s top igračima, onda rezultat mora doći. Posebno obožavam gledati Luku Modrića. Pojam elegancije na terenu. 

Pratite li Euroligu i biste li se pri kraju karijere voljeli okušati u Europi? Rekli ste da navijate za Zvezdu. Možete li zamisliti da jednom obučete njen dres?

Rado pogledam Euroligu, ali nisam siguran da je povratak moguć. Često me to pitaju tu u Chicagu. Ovdje je jaka srpska zajednica i dobar dio njih navija za Zvezdu. Stalno me mole da odem u Zvezdu. Nisam siguran je li to izvedivo. Planiram igrati još dugo, želim igrati dok mogu.

Iz današnje perspektive mislim da bih prije završio karijeru nego se vratio u Europu. Da me netko pogrešno ne shvati, ne podcjenjujem Zvezdu ni bilo koji drugi europski klub, ali godine su tu, nisam više isti igrač. Kad bih se vratio, mislim da ne bi to bilo ono pravo, a ne želim na kraju karijere pokvariti dojam.

U Europi se igra drugačije i trebao bih se prilagoditi, a to je puno teže kad si stariji. Međutim, nikad ne reci nikad, tko zna, možda jednog dana promijenim mišljenje. 

Tko je za vas najveći sportaš svih vremena?

Michael Jordan. Dosta ljudi kažu da je to Muhammed Ali. Možda i je, Ali je bio značajan i izvan boksa, kao aktivist za ljudska prava, ali nikad ga nisam gledao pa ne mogu tako nešto tvrditi. Jordan je bio najbolji na terenu, ali njegova veličina prelazi granice parketa.

Svi znaju što je osvojio, kako je igrao, ali njegov utjecaj je nemjerljiv. Mislim da nema čovjeka na svijetu koji iole prati sport a da ne zna tko je Jordan. Prije više od 20 godina je završio karijeru, ali i dalje je brend.

Njegove tenisice svi obožavamo, kad se prikazivao Last Dance, svi smo fanatično gledali. Ne pojavljuje se puno u javnosti, ne daje intervjue i sve to dodatno baca još veći misterij na njegovu ličnost. Zbog svega toga za mene je najveći.

Zašto Novak Đoković, unatoč nestvarnim rezultatima, nikad nije uspio pridobiti tenisku publiku na zapadu?

Jako kompleksno pitanje na koje je teško dati jasan odgovor. Mislim da je u dobroj mjeri razlog to što Novak dolazi iz male Srbije i kao da ga ne žele prihvatiti u svoje društvo. Kao da ga smatraju nedostojnim da bude tu. Da je Amerikanac, siguran sam da bi priča bila drugačija.

Ovako mi se čini kao da smatraju da je zalutao među njih, kao da ga tjeraju. Ne znam, što god da kaže, njima smeta. Rezultat bi trebao biti mjerilo, a on je prema tome najbolji u povijesti. Protiv puno toga se bori na svoj način, ne boji se reći što misli i mnogima to smeta.

Novaka to previše ne dira, bez straha iznosi svoje stavove i nije ga briga hoće li se većina složiti s njim. S ponosom uvijek naglašava odakle je i ja to jako cijenim. To što on proživljava nije lako, da se to izdrži, treba biti izuzetno mentalno jak i fascinantno je kako se dobro nosi s tim.

Upoznao sam ga, imao sam priliku nekoliko puta pričati s Novakom i mogu reći da se radi o sjajnom momku i nevjerojatno skromnoj osobi. Za mene je najbolji tenisač ikad, a kako smatram da će još jako dugo trajati, neću se začuditi ako o njemu uskoro budemo pričali kao o jednom od najvećih sportaša svih vremena.

Za kraj, najbolja petorka svih vremena?

Magic, Jordan, LeBron, Dirk i Shaq. Hm, ma ne Shaq. Neka bude Jokić.