ZORAN TIMIĆ TIMA, koji je tijekom 80-ih i 90-ih bio vođa Delija, navijača Crvene zvezde, na službenom YouTube kanalu tog kluba u serijalu "Ultras, Timina priča" govori o povijesti Delija. Na red je došla i priča o povezanosti Željka Ražnatovića Arkana s navijačima Zvezde te o glasovitim neredima 13. svibnja 1990. na Maksimiru, zbog kojih se nije odigrala utakmica Dinama i Crvene zvezde u predzadnjem prvenstvu Jugoslavije.

Timić prije svega demantira uvriježeno mišljenje: "Arkan nikada nije bio ni navijač, ni vođa navijača Zvezde, kao što se pisalo po medijima. Cijela priča počinje kada se na Maksimiru 1990. godine skandiralo protiv Slobodana Miloševića, što se policiji nije svidjelo. Razmišljali su kako da nas spriječe u tome i među nas poslali Arkana koji je bio pripadnik službe UDBA-e. Pojavio se na tom sastanku, na koji ja nisam došao jer sam bio protiv svega što se tiče Miloševića. Arkan je rekao da trebamo biti navijačka grupa, a ne da se bavimo politikom. To je bilo prihvaćeno, jer druga opcija svakako nije ni postojala. Gomila laži je izlazila po medijima poslije toga, da je Arkan osnovao Delije. On je nekoliko puta u životu bio na sjeveru i cijela ta priča o njemu kao vođi je fabricirana od strane Miloševićeve stranke SPS, kako bi umirili tribinu da ne skandira protiv Miloševićevog režima."

Lider Delija dao je pogled iz svog kuta na nerede na Maksimiru: "Čuveni Maksimir... Naših 300, 400 je u Zagreb došlo večer prije, večernjim vlakom, tako da nas je bilo još više. Krenuli smo jutarnjim vlakom, mislim da nas je između 1000 i 1500 bilo. Doslovno se nije moglo stajati, sjediti, ništa. Nas 20 je bilo u kupeu za šest ljudi. Cijeli skandal i medijsku pažnju je ta utakmica dobila zbog događanja na stadionu, jer je HDZ sedam dana pred meč došao na vlast. Bila je priča je li sve to režirano, jesu li šipke bile natopljene kiselinom i je li kamenje bilo namjerno spremno, jer je bilo neobično mnogo kamenja. Smetalo im je veliko prisustvo Srba i tražili su način da proglase srpske kadrove policije nesposobnima, kako bi ih sklonili. Maksimir im je došao kao kec na desetku. Vlast je tu pomogla lošim odabirom komandira, osiguranja, i vodili su računa o svemu kako bi ih proglasili nesposobnima. Je li utakmica na Maksimiru početak rata u bivšoj Jugoslaviji? Nije, jer mislim da bi se rat dogodio i bez te utakmice, ali da simbolički označava početak rata - svakako."

Timić navodi detalje: "Policija nas je dočekala i sprovela do pomoćnog terena Dinamovog stadiona. Bila je užarena nacionalna atmosfera, počele su čarke, vrijeđanja, gađanje novčićima, čašama s pivom i naši su u jednom trenutku krenuli lomiti ograde. U jednom trenutku su slomili ogradu i prešli na drugu tribinu. Počeli su neredi na sjeveru gdje su se Dinamovi navijači tukli s policijom, a zatim i probili ogradu, te izašli na teren. Sjećam se da sam dobio kamen u glavu i da su mi napravili dva šava. Svakako, cilj navijača Dinama je bio da dođu do nas, ali nisu uspjeli od policije. Poslije gomile bačenih suzavaca su bili izbačeni sa stadiona, a mi smo ostali na tribini bar još dva sata jer su se neredi prenijeli na ulice. Pala je noć, a mi smo još bili na stadionu, i tek onda su nas pustili. Ispred nas je čekao autobus koji nas je odvezao do Dugog Sela, gdje nas je čekao vlak samo za nas i išli smo do Beograda bez stajanja. Ljudi u Beogradu su gledali prijenos utakmice i vidjeli što se zbilo, ali nisu imali kontakt s nama. Nitko nije mogao da dođe do sina, brata, momka i doslovno nisu znali jesmo li živi. Kada smo se vratili, doček na stanici je bio takav da je tu čekalo otprilike dvije tisuće ljudi. Zagrebačka štampa je okrivila nas, a beogradska njih."