NEKADAŠNJI igrač Hajduka Mladen Bartulović, koji je u dresu Bijelih od 2004. do 2006. godine prikupio pedesetak nastupa, veliki dio života proveo je u Ukrajini, gdje je najdulje nosio dres Dnjipra. U tom gradu nalazi se i sada, usprkos vojnoj agresiji.

"Dnjipro je moj drugi dom, ovdje su se rodile moja supruga Natali i kći Nikolina i zbog toga smo i dalje tu, bez obzira na rat i sve što se događa. Svi smo dobro, ovdje nema izravnih ratnih opasnosti, osim što su Rusi raketirali zračnu luku i jednu vojarnu. Život teče koliko-toliko normalno, a od ponedjeljka će svi opet početi raditi kako bi se održala ekonomija i funkcioniranje opskrbe, barem u ovim dijelovima Ukrajine gdje se ne puca. 

Ovdje nema Rusa, fronta je 200 kilometara daleko, kod Donjecka, ali tamo je fronta već osam godina, još od prve agresije. Jedino što se ne smije fotografirati po gradu jer bi netko mogao pomisliti da radiš za neprijateljsku stranu", rekao je za 24 sata.

Bartuloviću ratna dešavanja nažalost nisu strana. Iako mu je 35 godina, doživio ih je dva puta. Kao dijete je s obitelji pred ratom pobjegao iz Kaknja u Njemačku, a sad mu rat prijeti i u Ukrajini. No ne planira u izbjeglištvo: "Zvala me naša veleposlanica, pitala je želim li da nam organizira evakuaciju, ali sam joj se zahvalio i rekao da ne planiram otići dok god bude sigurno za suprugu i kćer."

"Ostat ćemo tu dok god bude moguće"

"Za ovaj grad me vežu lijepe uspomene, tu sam već 15 godina, imam dosta prijatelja, tu sam upoznao suprugu. Mnogi me pitaju zbog čega nisam pobjegao s obitelji jer imam kuću u Kaštelima, tamo su mi i roditelji, koji se jako brinu, zovu svaki dan... Svima kažem isto: ovo je moj drugi dom i ostat ćemo tu dok god bude moguće."

Situacija u gradu je pod kontrolom: "Rat je počeo prije tri tjedna i ovdje su ljudi imali vremena pripremiti se i mobilizirati, za razliku od regija koje su iznenada napadnute i koje nisu imale vremena za pripremu. Opskrba teče normalno, dosta je u gradu ljudi koji su izbjegli iz Harkiva i Mariupolja, odavde idu i humanitarni koridori prema okupiranim područjima..."

"Nije vrijeme ni za treninge ni za nogomet"

Unatoč ratu moral građana je na visokoj razini: "Ljudi se boje jedino raketiranja, izravnog sukoba ne. Rusi neće ni stići do nas, a ako bi i došli, ovo je veliki grad, koji se dobro spremio i ne bi se uspjeli probiti. Nemaju oni snagu zadržati ni ovo što su do sada osvojili, a kamoli ući u velike gradove poput Kijeva ili Harkiva.

Izgubili su već više od 14.000 vojnika, a malo-pomalo i do njih dopiru informacije što se stvarno događa. Većina njihovih vojnika misli da su na vježbama ili da ulaze na područja koja oslobađaju od nacista te da je Putin mirotvorac. Na njihovim televizijama prikazuju se snimke zapaljenih zgrada uz komentar kako su to sjedišta nacista.

Ja živim ovdje već 16 godina i nikad nisam vidio nešto neprimjereno tog tipa. Uostalom, kako bi bilo moguće da je ovo nacistički režim, a na čelu države je Židov?! To su gluposti bez ikakve logike, čista propaganda." Posvetio se trenerskom poslu, no o igri danas nitko i ne razmišlja:

"Svi stranci iz moga kluba otputovali su iz države, sve aktivnosti su zaustavljene jer nije vrijeme ni za treninge ni za nogomet. Svi se nadamo da će ovo što prije završiti, ima nekih naznaka da bi se mogao postići dogovor i primirje, pa ćemo vidjeti što i kako dalje. Baš sam se prije nekoliko dana čuo sa Srnom, Jovićevićem... I oni se raspituju što se događa, kakve su vijesti... "