HRVATSKA ragbi reprezentacija ostala je 10. veljače bez izbornika. Anthony Poša nakon 12 godina odlučio se okrenuti novim izazovima. Aktualni trener engleskog četvrtoligaša Sheffielda, s kojim je prvi u ligi, ostavio je dubok trag u hrvatskom ragbiju.

Rođen je na Novom Zelandu prije 55 godina, a sredinom devedesetih počeo je igrati za hrvatsku reprezentaciju. Njegovi majka i otac također su Hrvati rođeni na Novom Zelandu, pa je Poša, kao i još nekolicina sunarodnjaka, došao igrati za hrvatsku reprezentaciju, čiji je igrač bio od 1996. do 2006. godine.

Sjajan je bio i igrajući za Makarsku krajem 90-ih godina prošlog stoljeća. Taj dalmatinski grad bio je nakon Domovinskog rata zaluđen ragbijem jer je njihov klub bio najjači u Hrvatskoj. Poša je igrao i u Škotskoj te se kao trener probio u Engleskoj, gdje živi i danas. Sa Sheffieldom je na rubu povijesnog uspjeha - prvog mjesta u četvrtoj ligi. Klub to nije napravio već sto godina.

Kako vam zvuči titula bivšeg izbornika Hrvatske?

Tek sam počeo osjećati kako je to kad ne treniram hrvatsku reprezentaciju. Nakon više od deset godina nemam izborničku obavezu. No moj klub Sheffield je na prvom mjestu u drugoj ligi. Pokušavamo osvojiti prvo mjesto u ligi prvi put nakon 100 godina.

Koncentriran sam sad na to, imamo još dug put do titule. Atmosfera u gradu je luda. Istina, nogomet je prvi sport u Engleskoj, ljudi ga najviše prate. Ragbi je broj dva, ali isto su ljudi za njime ludi.

U hrvatskoj ragbi reprezentaciji imamo situaciju da ste otišli vi i dugogodišnji kapetan i igrač Nik Jurišić. Čini se da je došao kraj jedne ere za hrvatski ragbi.

Apsolutno se slažem. Nik je legenda hrvatskog ragbija. Sjajan je lider i osoba na terenu i izvan njega. Bila mi je čast biti mu trener. Da vam budem iskren, slučajnost je to što smo se obojica ostavili ragbija u isto vrijeme.

Volio bih raditi s nekim mlađim hrvatskim igračima koji su sad u momčadi, poput Nike Vraneševića i Marka Svaguše. Ali dogodile su se neke nepredviđene stvari izvan terena koje mi se nisu svidjele. Neću o njima pričati, fokusiram se samo na sve ono dobro što sam napravio s reprezentacijom.

Igrao sam za Hrvatsku deset godina, a još dvanaest sam bio izbornik. Imam puno lijepih uspomena. Napustio sam izbornički posao kad sam osjetio da je pravi trenutak za mene i moju obitelj.

Imate dvojicu sinova. Stariji, Callum, igra za Sheffield. Želi li on igrati za Hrvatsku?

Callum igra istu poziciju koju sam ja igrao. Privilegija je trenirati sina u momčadi. On bi htio igrati za Hrvatsku, ali ne smije. Prema međunarodnim pravilima ragbija on je treća generacija Hrvata koji nije rođen u Hrvatskoj pa ne smije igrati za Hrvatsku. Zato naša reprezentacija ni nije tako dobra. Ja sam druga generacija i smio sam igrati za Hrvatsku.

Za sebe uvijek govorite da ste 100 posto Hrvat.

Tako je. Moji baka i djed s očeve strane su iz Hrvatske, kao i baka i djed s majčine strane. Moji otac i majka su rođeni na Novom Zelandu, ali moja krv je hrvatska. Porijeklom su s Korčule. Bio sam tamo puno puta i Korčula mi je najdraže mjesto na svijetu. Predivna je.

Logično je da ste igrali ragbi na Novom Zelandu.

Ragbi je sport broj jedan na Novom Zelandu. Počeo sam igrati s pet godina. Moj otac je igrao ragbi na vrlo visokoj razini. Igrao sam i ja na donekle visokoj razini na Novom Zelandu pa sam došao u Europu. Imao sam tad 24 godine. Igrao sam za Hrvatsku od 1996. do 2006. godine.

Zašto ste došli u Europu igrati ragbi?

Na Novom Zelandu bilo je teško upasti u najjače momčadi u prvoj ligi. Igrao sam tamo dobro, ali nisam mogao doći do najviše stepenice, a to je reprezentacija, čuveni All Blacksi. Otvorila mi se prilika da dođem u Europu. Igrao sam u Makarskoj tri godine, a onda sam otišao još igrati u Škotsku.

Tamo sam upoznao današnju suprugu. Nakon toga sam postao trener u Engleskoj i tim se poslom bavim već 20 godina. Htjeli smo supruga i ja ići natrag na Novi Zeland, ali dobivao sam sve bolje trenerske poslove.

Otvorila mi se prilika i da 2014. godine pomognem tadašnjem hrvatskom izborniku Milanu Yelavichu. On je Kiwi (nadimak za državljane Novog Zelanda op.a.), kao i ja. Nakon pandemije koronavirusa preuzeo sam u potpunosti hrvatsku reprezentaciju.

Prva postaja u Europi zapravo vam je bila Slovenija jer je u Hrvatskoj bio rat.

Moj prvi angažman u Europi trebala je biti splitska Nada, ali trajao je rat i bilo je nesigurno u Hrvatskoj. Igrao sam tako za Sloveniju. Jednog dana nam je Hrvatska došla na prijateljsku utakmicu.

Pobijedili smo je, a tadašnji izbornik Hrvatske rekao mi je da sad moram igrati za Hrvatsku. Tako je i bilo. Počeo sam igrati za Makarsku i Hrvatsku. Nije me trebalo dugo uvjeravati, Hrvat sam i uvijek sam htio igrati za svoju domovinu.

U 90-im godinama prošlog stoljeća bilo je nekoliko vas Kiwija, koji ste igrali za Hrvatsku.

Točno, svi smo mi bili druga generacija i volimo Hrvatsku. Bili smo jako dobra momčad kojoj je jako malo nedostajalo da se plasira na Svjetsko prvenstvo. Sjećam se utakmice protiv Italije u kvalifikacijama, bio je to za nas spektakl. Makarska je živjela za ragbi u tom kratkom periodu krajem devedesetih.

Bilo mi je to najljepše doba u životu. Čini se kao da je bilo jako davno. Osjećao sam da nakon toga moram nešto i vratiti hrvatskom ragbiju. Ostao sam u Europi i nisam se vratio na Novi Zeland kao moji ostali kolege iz reprezentacije.

Prvi i zadnji put da su hrvatski reprezentativci izvodili haku, popularni novozelandski domorodački ritual.

Točno, nas četvorica izvodili smo haku kad smo igrali u Latviji. Pisali su o tome i strani mediji. Inače se haka izvodi prije utakmica, no mi smo je tad izveli nakon. Bio je to izraz poštovanja prema našoj drugoj domovini.

Ragbi u Hrvatskoj nije popularan sport, ali u Makarskoj ste u igračkim danima uspjeli privući puno ljudi na tribine. Pratile su vas tisuće.

Nikad ragbi nije bio popularan sport u cijeloj Hrvatskoj, samo u nekim gradovima. Imali ste klubove poput Nade, Sinja ili Mladosti koji su okupljali čitave zajednice oko sebe. Osjećaj je bio sjajan kad osjetite podršku s tribina, neovisno radi li se o utakmici reprezentacije ili kluba.

Nažalost, dolaskom 2000-tih pala je popularnost ragbija, ali znam da se puno dobrih ljudi trudi sad da taj sport bude na nekoj razini u Hrvatskoj. Ima dosta klubova, a jako važno je da u njima treniraju djeca.

Je li ragbi pregrub sport za djecu?

Nije, zapravo je dosta siguran. Ragbi je odličan sport jer se djeca nauče poštovati protivnike i suca. Postoji izreka da je ragbi sport za huligane koji igraju gospoda. A kod nogometa je obrnuti slučaj. Nauči se kroz ragbi dosta životnih lekcija. Naučite kontrolirati agresiju i funkcionirati kao dio kolektiva.

Koliko se ragbi promijenio od doba u kojem ste bili igrač?

Igra se promijenila, postala je profesionalna. Sve se promijeni kad se umiješa novac. Svi žele postati veći, jači i brži jer imaju financije koje podupiru rast. Promijenio sam se i ja. Kao igrač sam mogao direktno utjecati na igru, dok kao trener moram podučavati igrače i pomoći im da oni utječu na igru.

Velika je to razlika. Zadatak mi je sve igrače dovesti na istu valnu duljinu, učiniti da uživaju u igri i žele igrati za mene. Oni bi se trebali razviti kao ljudi i kao igrači. Želim im razviti sposobnost da mogu utjecati na igru i donositi dobre odluke u pravom trenutku.

Želite li onda nekad uletjeti na teren?

Sto posto. Starim, ali još uvijek imam tu energiju. Zato će mi nedostajati hrvatska reprezentacija. Kad god bih vodio Hrvatsku, naježio bih se. Htio sam uletjeti na teren i pomoći dečkima. Nedostajat će mi taj osjećaj, kao i osjećaj ponosa nakon utakmica. Uvijek kažem da je ponos poseban osjećaj koji ne možeš odglumiti. Hrvatski sportaši su ponosni.

Imate li omiljene uspomene iz hrvatske reprezentacije?

Prva mi na pamet pada utakmica protiv Italije, koju smo igrali u Makarskoj 1999. godine. Italija je tad bila jedna od šest najjačih reprezentacija na svijetu. Kao da Brazil dođe igrati protiv nekog hrvatskog niželigaša. Posebno mi je bilo i igrati protiv Novog Zelanda. U Makarskoj sam osvojio prvenstvo i kup, donijeli smo puno veselja u taj grad jer takvo nešto nikad nisu napravili.

Kao trener volim se prisjetiti kako smo samo s domaćim igračima nakon COVID-a osvojili diviziju u ragbiju 7. To je bilo posebno. Bila je i situacija 2023. godine, kad smo izborili viši rang europskog natjecanja, ali je naš igrač Duje Plazibat ostao bez bubrega. Skoro je umro.

Pokušali smo slaviti jedan od najvećih uspjeha u povijesti Hrvatske, ali samo smo se pitali je li Duje dobro. Rado se sjećam i turnira u ragbiju na pijesku, koji smo osvojili u Moldaviji. Nismo imali prejaku momčad, ali smo pokazali kako se može puno toga postići kad svi igrači slijede istu ideju.

Živjeli ste na Novom Zelandu, u Hrvatskoj, u Škotskoj, a sad ste u Engleskoj. Možete li usporediti kvalitetu života u tim zemljama?

Novi Zeland je odličan jer tamo nikad nije prehladno ni pretoplo. Ragbi je tamo religija. Hrvatska je za mene najljepša zemlja. Život iz snova za mene bi bio pola godine u Hrvatskoj, a pola godine na Novom Zelandu. Živio bih tako da sam super bogat.

Ali živim u Engleskoj jer sam tu izgradio karijeru. Radim ono što volim i živim od toga. Ne može puno ljudi reći da voli ići na posao. Ja mogu. Treniram i svoje sinove, što je za mene posebno. Sviđa li mi se vrijeme u Engleskoj? Ne. Sviđa li mi se hrana? Nema šanse.

Kažete da biste ostvarili sve ovo da ste super bogati. U Hrvatskoj je ragbi amaterski sport i od njega sigurno niste ništa zaradili.

Moji igrači i ja žrtvovali smo sve igrajući za Hrvatsku. Zato i jesmo toliko ponosni. Ne da igrači ne dobivaju plaću za igranje ragbija, nego su i na gubitku financijski. Oni moraju uzeti godišnji ili bolovanje da bi ga igrali.

Posebno je kad osjetite da igrači žele za vas igrati. Postoji i lakša opcija - biti doma sa suprugom i djecom. Ali oni žele igrati. To su žrtve za koje mnogi ne znaju. Jako poštuju hrvatski dres.

Jeste li nekad razmatrali igrati u NFL-u?

Zanimljivo je da me to pitate. Bio sam jako dobar kicker i, kad sam bio mlad, imao sam priliku ići u jedan NFL klub biti samo kicker. Jedini posao bi mi bio šutnuti loptu nogom kad bi za to došlo vrijeme. Ali zaljubljen sam u ragbi i sve sam dao tom sportu. Mogao sam biti bogataš i živjeti u Americi. Možda sam idiot, ali ništa ne bih mijenjao u svom životu. Možda bi moja žena mijenjala, ali ja ne bih.

Rekli ste da ste bili odličan kicker. Priča se da ste jednom nabili loptu 20 kilometara.

E, to je prava priča iz Makarske. Znate kako se kaže, ne smijemo dozvoliti da istina pokvari dobru priču. A priča je baš zabavna. Igrali smo jednu utakmicu u Tučepima jer tad nismo mogli na teren u Makarskoj. Puhala je jaka bura.

Udario sam loptu nogom i ona je uz buru preletjela skoro cijeli teren. Letjela je 80-ak metara, što je samo po sebi izniman udarac. No lopta se nastavila odbijati van igrališta i završila je u moru. Jedan od mojih suigrača bio je ribar u Baškoj Vodi, koja je udaljena više od 20 kilometara.

On je pronašao tu loptu kad je isplovio jednog dana i rekao mi da sam izveo udarac od 25 kilometara. Još se prepričava ta priča i izvan je moje kontrole. Kažu da sam svjetski rekorder. Tko zna gdje je sad ta lopta. Nisu je vadili iz mora i vjerojatno je došla i do Italije.

Jedan ste od rijetkih trenera koji je vodio dvije momčadi u istoj utakmici.

To je točno. Bilo je to 2023. godine kad se Hrvatska pripremala za Svjetsko prvenstvo. Hrvatska je igrala tad protiv mog Sheffielda. Napravio sam male promjene u obje momčadi. Nisam htio da Sheffield bude prejak ni da Hrvatska bude preslaba. Najbolje od svega je bilo to što nisam mogao izgubiti tog dana. Još i danas u Sheffieldu pričaju kako su hrvatski igrači bili puni poštovanja i pristojni.

Jedino je u toj prijateljskoj utakmici vaš sin Callum dobio priliku igrati za Hrvatsku.

Da, igrao je desetak minuta za Hrvatsku. Obukao je taj dres i bili smo jako ponosni. Mislim da je ludo da netko tko je napola Hrvat ne smije igrati za Hrvatsku, ali takav je zakon. Imate ljude koji igraju za neku državu, iako nisu podrijetlom od tamo, već samo igraju tamo profesionalno. A Callum ne smije igrati za Hrvatsku, iako sam ja državljanin Hrvatske.

Imate li želje koje biste htjeli u budućnosti ostvariti?

Malo mi je još uvijek tužno što nisam s Hrvatskom. Ne znam što nosi budućnost, možda ću opet morati uskočiti, ali trebalo bi se puno toga promijeniti. Fokusiran sam sad na stvaranje povijesti sa Sheffieldom. Iskreno, na prekretnici sam.

Sretan sam jer radim nešto što volim i nastojat ću u tome uživati. Ako ne uspijem ostvariti svoje ciljeve, pokušat ću se ne stresirati. Ne možete sve napraviti savršeno. Dok god se krećemo naprijed, dok god postajemo bolji, pobjeđujemo.