LADISLAV ARNAUDOVSKI, svestrani makedonski sportaš i trener, povodom 13. svibnja i prisjećanja na nerede i neodigranu utakmicu Dinama i Zvezde na taj datum 1990. na Facebooku je objavio zanimljiv status, koji toliko odudara od ostalih kojima se obilježava navedeni dan i događaj.

Kontaktirali smo ga da saznamo kako je Makedonac tako blisko i emotivno vezan uz spomenuti datum i događaj o kojem svake godine u ovo vrijeme žučno raspravljaju Hrvati i Srbi i tako smo saznali da je rođen i odrastao u zagrebačkoj Dubravi.

"Budući da sam iz sportske obitelji, kao i većina nas iz Dubrave, sport je uvijek bio glavna tema i doma i u susjedstvu. Brat Risto je bio rukometni reprezentativac i Hrvatske i Makedonije. Ja, osim što sam gledao Dinamo i početkom rata bježao od kuće na utakmice rukometaša Zagreba u Graz, bio sam i plivač, rukometaš, košarkaš, pa poslije i košarkaški trener i prvak Hrvatske u mlađim kategorijama KK-a i ŽKK-a Dubrava. Danas Živim u Skopju, u Makedoniji, i predsjednik sam i trener plivačkog kluba Oktopod. Pokušavam mlađe generacije izgraditi u zdrave i dobre ljude prije svega, i usaditi im zdrav odnos prema sportu", objasnio nam je.

U kojem svojstvu ste 13. 5. 1990. došli na Maksimir?

Tog dana bio sam u svojstvu prijatelja sporta, prijatelja velikih utakmica, u svojstvu aktivnog sportaša, čovjeka koji je do prije 10 godina odrastao i živio u najsportskijem kvartu na svijetu, a to je Dubrava. Kako je Dubrava jako blizu maksimirskog stadiona, sportsko društvo i milje u kojem sam rastao bili su imperativ i bilo je logično biti dio jednog takvog sportskog događaja.

Jeste li predosjećali da bi se tamo mogla odigrati drama s umalo tragičnim posljedicama?

Okolnosti i događanja u društvu te '90. godine od Slovenije do Kosova nagovještavali su velike promjene. Uz sve te devijacije i događanja za ljude kojih se to ticalo više nego mene, iako nisam bio imun na takve vijesti, držao sam se sporta i samo sportskih terena i razmišljao da je sport, sportska arena, nešto što je neovisno o politici i da bi to tako trebalo biti, iako su netom bili završili prvi povijesni višestranački izbori. Predosjećao sam atmosferu prije utakmice kroz medije kao veliki sportski događaj s dosta emocija koje su bile pomiješane s nacionalnim nabojem navijača i iščekivanjem najavljenih brojnih gostujućih navijača, kao nadopuna još većem i bogatijem sportskom koloritu.

Kako ste na utakmici bili s navijačima tri kluba velike četvorke?

Kao što je poznato, Dubrava je dosta pomiješana, multietnička sredina. Odrastali smo u različitostima, bilo je dosta vojnih stanova i pripadnika vojske iz svih krajeva Jugoslavije, a samim tim i simpatizera i navijača svih klubova, tako da nije slučajno da smo dijelili iste tribine i navijačke strasti i nesporazume rješavali na naš sportski i viteški način - na terenu, bez huliganizma. Iako je huliganizam i osamdesetih godina postojao, nije bio toliko zavijen u nacionalističko ruho, već je bio posljedica pripadnosti klubu, a ta pripadnost je svakome simbolizirala različite motive i ideale.

Tvrdite da ste ponosni što ste bili prisutni kao svjedok na tribini velikog sportskog događaja, a u "Isto vrijeme ste bili svjesni da više nikada neće biti kao prije". Možete li nam malo pobliže opisati situaciju na tribini ili dijelu stadiona na kojem ste se nalazili tijekom nereda, ali i nakon što je krenulo pražnjenje stadiona?

Na utakmicu sam išao ponosan što ću biti svjedok velikog sportskog događaja, a i ta karta koju sam kupio na vrijeme je bila najdragocjeniji papirić koji je pripadao samo meni i nikom drugom. Bio sam informiran kroz vijesti da su od jutra bila događanja na glavnom kolodvoru, na Trgu, na samom putu gostujućih navijača u vlaku kojim su došli. To sam pripisao nedostatku kontrole pripadnika SUP-a, ali svakako nisam očekivao takav propust tamo gdje je ta kontrola trebala biti najjača. Zato sam vjerovao da će sport pobijediti i da ćemo sudjelovati jednoj velikoj utakmici kao uvertiri u Svjetsko nogometno prvenstvo u Italiji. Bili smo na sjevernoj tribini i ubrzo smo postali svjedoci velike drame i u tom trenutku sam shvatio da je sport zarobljen i da je stadion postao pozornica i amfiteatar svega akumuliranog u društvu u posljednje vrijeme.

Kamo ste otišli nakon što su gledatelji morali napustiti stadion?

Poslije pražnjenja sjeverne tribine bili smo na Maksimirskoj cesti svjedoci daljnjeg revolta navijača kroz demoliranje tramvaja i u iščekivanju daljnjih sukoba i obračuna navijača s pripadnicima SUP-a i gostujućim navijačima.

Napisali ste da je 13. 5. "dan koji je promijenio svjetonazor svega što sam razmišljao o sportu kao takvom". Što mislite pod tim? Druga Vaša teza je kako ste tog dana shvatili "da sport nekima nije cilj sam po sebi, već sredstvo za ostvarivanje ciljeva". Možete li, molim Vas, to pojasniti?

Pod sportom sam uvijek podrazumijevao olimpijski duh, Olimpijske igre, događaj kad prestaju ratovi, kad se ljudi povezuju, kad se na jedan fair-play način natječu u svojim vještinama i sposobnostima dokazujući sebi i drugima tko je jači, brži, bolji, sposobniji..

Što kažete na u Hrvatskoj prilično popularnu tezu da su nerede na Maksimiru režirale tajne službe partijskog režima, konkretno UDBA?

Na teze o stavljanju sporta u politički kontekst i u sferu spekuliranja i pretpostavki ne bih želio komentirati, manje znam o tim stvarima i nije me zanimalo ni tada ni sada s odmakom vremena.

Mnogi navijači Dinama tvrde da je tog dana događajima na Maksimiru "počeo Domovinski rat". Što mislite o toj tezi?

Simbolika tog dana u očima navijača Dinama je svakako velika, a kao posljedica toga je i postavljen spomenik od strane mojih poznanika, prijatelja, sugrađana s kojima smo se susretali na Klaki, centru najjačeg košarkaškog uličnog hakla. U očima drugih navijača, primjerice Hajdukovih, to je utakmica Hajduk - Partizan, u jesen te iste godine, kad je zapaljena zastava bivše države. Svaki navijač ima svoju simboliku ovisno o svojoj unutrašnjoj percepciji i subjektivnom doživljaju. Zvezdini i Partizanovi navijači su imali svoju simboliku.

Kakvo je Vaše mišljenje o potezu Zvonimira Bobana s te utakmice koji je ušao u legendu - udaranju nogom milicajca koji je tukao navijača Dinama?

Potez Zvonimira Bobana gledam kao i niz slučajeva u povijesti, gdje je jedan sportaš, nogometaš imao veliki utjecaj na društvo, državu u cjelini. Navest ću par primjera i taj potez staviti u isti kontekst. Veliki čileanski nogometaš Carlos Ceszely je skupo platio cijenu za otvoreno suprotstavljanje diktaturi generala Pinocheta. Socrates, velika brazilska nogometna zvijezda i legenda, je svaku utakmicu pretvarao u politički skup za demokraciju. Njegova podrška demokraciji je imala veliki utjecaj na navijače i sve koji prate nogomet. Didier Drogba i George Weah su iskoristili moć nogometa kako bi zaustavili građanski rat u Obali Bjelokosti i Liberiji. Rachid Mekloufi, proslavljeni alžirski nogometaš, je napustio francuski klub zbog masakra u Setifu. U tom kontekstu je i Zvonimir Boban. Utjecaj i simbolika u tim trenucima su bili veliki.

Da ste znali što će se dogoditi na Maksimiru, biste li svejedno otišli na neodigranu utakmicu?

Da sam znao da utakmica neće biti odigrana zbog događanja koja su bila, sigurno ne bih išao na utakmicu, pogotovo s ljudima koji su navijali različito i tad bih pristao zakopati u grob sportske motive, fair-play i sve ono što sport meni znači.

Što Vam znači?

Gledajući vremenski rakurs, kroz što je svijet prolazio u to vrijeme, kao svjedok mogu reći da je sport postojao i uvijek će postojati, pa čak i danas za vrijeme pandemije, jer je sport prilagodljiv, moćan, fleksibilan i uvijek nađe put ka pobjedi. Sport je iznad svega.