POSTAO je najbrži Hrvat na 800 metara u posljednjih pola stoljeća i srušio jedan od najstarijih atletskih rekorda u zemlji. Marino Bloudek, 25-godišnji atletičar iz Virovitice, 31. svibnja je na prestižnom mitingu u Poljskoj istrčao osobni rekord, dok je u utorak, 10. lipnja u Francuskoj, bio još brži i tako potvrdio da je u najboljoj formi karijere.

Domaća sportska javnost pamti njegovu zlatnu medalju s Europskog juniorskog prvenstva 2017. godine u talijanskom Grosettu, a u posljednje vrijeme, nakon kraće stagnacije, bilježi vrhunske rezultate. Nakon što je ove zime srušio 37 godina star hrvatski dvoranski rekord, Bloudek se sada na otvorenom približio mitskoj granici od 1:44 i najavio napad na državni rekord star više od 50 godina.

Marino Bloudek dao je intervju za Index

Bloudek je dao intervju za Index samo četiri dana nakon što je krajem svibnja postao tek drugi hrvatski atletičar koji je utrku na 800 metara istrčao ispod 1:45.00 minuta. Na Irena Szewinska Memorialu u Poljskoj, postavio je osobni rekord od 1:44.74.

Jedini koji je trčao brže bio je Luciano Sušanj i to prije 51 godinu, kada je s vremenom 1:44.07 osvojio europsko zlato u Rimu. U međuvremenu je Bloudek dodatno popravio svoj osobni rekord pobijedivši jučer na mitingu International de Montreuil, World Athletics Continental Tour Bronze serije, istrčavši 1:44.56.

U razgovoru s 25-godišnjim atletičarem prisjetili smo se teške ozljede zbog koje je prekinuo nogometnu karijeru u trenutcima kada su Dinamo i Arsenal bili zainteresirani za njega, priprema u Keniji i benefita istih, uz naglasak na dosadašnji dio 2025. godine, najbolje u njegovoj karijeri.

Na sam dan intervjua Marinov rođak Sandro Bloudek predstavljen je kao novi pomoćni trener Dinama, što ga je razveselilo i na čemu mu je čestitao.

Krenimo od aktualnog. Prošlog tjedna ste na mitingu u Poljskoj popravili osobni rekord za 33 stotinke i prvi put u karijeri se spustili ispod 1:45. Sva tri atletičara na postolju postavili su osobne rekorde. Kakav je osjećaj i što je pogodovalo tom rezultatu?

Dojmovi su se odmah slegli. Inače treba malo duže kad istrčimo nešto tako dobro, ali sada nije bio takav slučaj. Sada smo odradili utrku u kojoj sam većinu vremena vodio, tijekom nekih 750 metara, tako da znamo da imamo još toga za doraditi i popraviti.

Naravno da smo ovime prezadovoljni jer je ovo jedan strašan rezultat gdje smo skupili bodove i spustili se, napokon, ispod 1:45. Jako smo zadovoljni, ali imamo blago razmišljanje da to možemo još spustiti. Odmah smo se bacili na treninge i planove za dalje.

Vjerujem da sada i ambicije rastu. Koliko Vam znači činjenica da ste prvi Hrvat nakon 51 godine koji je probio tu granicu?

Puno mi znači. Iskreno, kada sam ušao u atletiku, uvijek sam razmišljao o državnom rekordu koji iznosi 1:44.07 i nikad nisam sumnjao da to ne bi mogao istrčati nekada u budućnosti. Ali, kad pogledam, samo je jedna osoba iz Hrvatske uspjela istrčati ispod 1:45 tako da je u jednu ruku i zvučalo nemoguće. Ipak, uspio sam to odraditi i zadovoljan sam time, ali volio bih biti u budućnosti biti i najbolji svih vremena.

Rekli ste da osjećate da još možete popraviti vrijeme. Od rekorda ste udaljeni 67 stotinki. Što bi se trebalo poklopiti za državni rekord?

Trebala bi se poklopiti brza utrka s brzim prolazima i brzim "zecom" i da je konkurencija do kraja utrke. U Poljskoj sam pokazao da sam spreman loviti te brže rezultate, ali i konkurencija taj dan mora biti spremna da se zadnjih 100-200 metara možemo boriti rame uz rame. Onda bismo povukli jedan drugoga.

To je tako u atletici, mora se sve poklopiti tog dana. Atletika je mozaik u koji se moraju spojiti dobar osjećaj, prehrana, hidratacija, san, lijepo vrijeme... Ma sve.

Ova godina je sasvim sigurno najbolja u Vašoj karijeri. Postavili ste državni rekord u dvorani, osobni na otvorenom i na Europskom prvenstvu u dvorani imali ste najbolji rezultat hrvatske reprezentacije. Je li se nešto promijenilo u treningu?

Promijenili smo samo malo veću bazu. Inače smo imali do 130 kilometara, a sada smo to podigli na 150. Uspjeli smo spojiti pripreme u Keniji taman pred dvoransku sezonu. Dosad smo uvijek išli malo ranije, pa bismo došli u dvoransku sezonu bez nadmorske visine u nogama i plućima.

Sad smo to malo bolje organizirali. Uz tu bazu u kojoj skupljamo više kilometara, došli smo do toga da možemo odraditi drugi krug bolje nego što smo prije mogli. Evo, posljednje tri utrke sam drugi krug istrčao najbrže dosad u karijeri. Tu smo popravili izdržljivost i tu imam veliku prednost.

Za mene je puno teže popraviti brzinu, mada smo i to popravili, pa sada mogu loviti prolaze koji su po 50 sekundi. Primjera radi, kad sam prošle godine postavio osobni rekord u Rimu, imao sam prolaz 51.80. Ušli smo u situaciju u kojoj su bitni detalji jer dosad smo to mogli spuštati, a sada uz raznorazne popravke oko detalja možemo dodatno popraviti rezultate. 

Spomenuli ste pripreme u Keniji. Približite nam malo zbog čega se atletičari odlučuju na odlazak tamo i koje su prednosti?

Proteklih par godina postalo je aktualno da idemo na visinske pripreme zato što se na visinama vježba izdržljivost, poboljšava se krvna slika i treninzi su puno teži zbog rjeđeg zraka i kisika. Kada trenirate u Keniji, morate trenirati malo lakše nego na nizini. Zbog toga su prolazi na treninzima nešto slabiji, ali to ne mora ništa značiti jer kada se spustimo na nizinu, onda je to puno bolje.

Tu se diže forma i sada stvarno svi odlaze na visine. Što ste više na visini, to je dosta bolje za spuštanje rezultata i duže se može opstati u sezoni. Nama je sezona krenula sada u petom mjesecu, a do sedmog moramo imati dobre utrke i onda tek pred SP u Tokiju idemo na još jedne visinske pripreme jer kombiniramo.

Kada je kod nas zima onda kombiniramo Keniju, točnije grad Iten, jer je tamo onda toplo. Kad je kod nas ljeto, onda odemo u Italiju na visinske pripreme jer je u Keniji tad zima i ima puno kiše. Nije pogodno za treniranje. Većinom smo u Italiji, a znamo kombinirati i St. Moritz, koji je još poznatiji. Tamo dolaze pravi veliki profesionalci.

Norma za Svjetsko prvenstvo u Tokiju iznosi 1:44.50. Osjećate li da možete doći do nje? Pretpostavljam da možete i preko renkinga otići u Japan?

Unutra sam od početka sezone jer sam imao dosta dobru prošlu sezonu, pogotovo u kolovozu i rujnu, otkad se i gledaju rezultati za ovu godinu. Dosad sam već bio unutra, samo što sam se sada, nakon ove tri utrke (Dinamov miting, Hanžek i miting u Poljskoj), dodatno podigao.

Trenutačno sam taman ispod onih koji imaju norme. Njih 27 ima norme, a ja sam sada 28. Tako da se ne bih trebao brinuti hoću li ići na Svjetsko prvenstvo ili ne, ali naravno da bih volio ući u normu. Jako je blizu, imamo još prostora i ljepše zvuči kada kažeš da si imao normu za SP. Onda je i menadžeru lakše tražiti bolje mitinge.

Koliko uopće hrvatskih atletičara trči na srednje pruge? S kim i gdje najčešće trenirate?

Već sam se davnih dana maknuo od hrvatske scene i bližeg Balkana. Prije sam išao na raznorazne mitinge, ali kako smo podigli rezultate, teško da mogu uspjeti na našim mitinzima. Na Dinamovom mitingu smo unajmili "zeca" iz Slovenije, gdje smo odlično odradili utrku i postigli odlične rezultate pred Hanžek.

Pošto sam prvi koji je nakon 51 godinu probio tih 1:45, to je sam dokaz koliko je teško uspjeti u trkačkim disciplinama u Hrvatskoj, ali volio bih biti taj, ajmo reći, pokretač, koji bio pomogao hrvatskoj atletici da se digne na veću scenu i pokažemo se na mapi u srednjim prugama.

Svi ti odlasci koštaju. Kako se financira jedan hrvatski atletičar tijekom sezone?

Kroz svaku sezonu pokušavamo ostvariti što bolje plasmane i što bolje rezultate. Pomoću toga možemo dobiti neke programe od Olimpijskog odbora ili od Hrvatskog atletskog saveza. Isto tako, moj klub Dinamo Zrinjevac stvarno jako puno pomaže. Mi se pomoću tih sredstava možemo konzultirati sa Savezima i trenerima i tako dogovoriti neke pripreme.

Većinom tražimo što bolje i jeftinije ponude jer Kenija, kad se zapravo pogleda, nije preskupa. Skupa je jedino karta do tamo. Mi želimo iskoristiti da smo što više dana na visini, a da nije preskupo i da možemo ići češće. 

Pamtimo Vaše zlato na Europskom juniorskom prvenstvu, a u to vrijeme jedna od glavnih priča bila je ta da ste kao mladi nogometaš bili na radaru Arsenala i Dinama. Nažalost, teška ozljeda prekinula je nogometnu karijeru. Provedite nas malo kroz to vrijeme.

Dolazim iz sportske obitelji s tatine strane, većinom su svi bili nogometaši. Imamo poznatog Marina Bloudeka, koji je igrao za Čelik i bio jedan od boljih igrača. Isto tako njegov sin Sandro Bloudek, on je jedno vrijeme igrao za Milan i za druge brojne klubove. Sad je trener.

Moj otac bio je nogometni igrač i trener pa sam tako i ja krenuo s nogometom. Nisam bio možda neki talent, ali bio sam veliki radnik jer je moj tata dodatno trenirao sa mnom uz treninge u klubu. Igrao sam u školi ili ovako s ekipom na igralištu za ljetne praznike. Ta radna etika mi se usadila do danas i zbog toga puno treniram sada.

Bio sam na radaru Arsenala jer smo imali kamp u Hrvatskoj i dvaput u Grčkoj. Trajalo je dugo, ali nismo se mogli odlučiti za tu opciju. Isto tako Dinamo, išao sam mjesec dana na pripreme i na jedan turnir koji smo osvojili. Tad sam imao 12-13 godina, bio sam premlad i nismo se mogli odlučiti za iskorak da odem od svojih roditelja do 18. godine i da treniram u tako velikim klubovima i da sam odsutan od njih.

Jednostavno sam se odlučio na što jednostavniji put, da sam što bliže njima do neke starije dobi, pa onda otići u neki veći klub. Onda sam dobio pozivnicu i za hrvatsku reprezentaciju gdje sam tamo i slomio nogu na odlučujućoj utakmici. Godinu dana nakon toga sam se htio što prije vratiti nogometu jer je pozivnica za reprezentaciju bila nadohvat ruke. Htio sam ponovno upasti jer mi je cilj bio upasti u reprezentaciju.

Kako sam se pokušao vraćati u kondicijskom smislu, prešao sam u atletiku i tamo sam sasvim slučajno završio u reprezentaciji gdje sam osvojio i zlatnu medalju na Europskom olimpijskom festivalu mladih u Gruziji. Onda sam dvije godine poslije osvojio zlato na Europskom juniorskom prvenstvu u talijanskom Grosettu. I tako sam ostao u atletici.

Žao mi je što sam se maknuo od nogometa, ali i atletika ima svoje čari i to je prelijep sport. Ovisiš sam o sebi, nije momčadski sport. Sam si zaslužan za uspjehe, naravno uz trenera. Jedina borba je ona sa štopericom.

Spomenuli ste rođaka Sandra. On je postao novi pomoćni trener Dinama. Jeste li se čuli s njim i pratite li događanja u SHNL-u?

Pratim i volim našu ligu, ali iskreno nisam znao za to. Nismo se čuli jer sam baš u gužvi, ali baš mi je drago i volio bih ga viđati u Zagrebu jer sam smješten tu blizu Maksimira. Jako mi je drago da sam to čuo, baš ću mu se javiti da dogovorimo neku kavu ili nešto slično.

Uz atletsku karijeru uspješno ste radili i na akademskoj. U kojoj ste fazi i koliko Vam je taj dio važan?

Trenutno sam student na biznis menadžmentu u Rijeci i dosta mi je to važno. Atletika nije vječna. Volio bih imati diplomu da nakon karijere mogu nešto i raditi.

Nakon što se postali europski juniorski prvak, niste imali lagan prijelaz u seniore. U čemu je bio najveći problem?

Iskreno, ne znam. Ni dan danas nemam odgovor na to. Može biti više faktora za stagnaciju od 2-3 godine. Puno toga se promijenilo. Prvo, promjena kluba, pa promjena lokacije, gdje sam prvi put otišao od roditelja, novi trener, novi sistem rada...

Kada se jedna godina ne odradi dobro, onda se gube i sredstva, pa je bilo teško nekad nešto i financirati. Uz borbenost, upornost i motivaciju, uspjeli smo se vratiti nazad i to na još veći nivo.

Kako se mentalno pripremate za utrke i kako se nosite s pritiskom?

Po treninzima na pripremama ili u Zagrebu, mi već znamo u kojoj sam formi i to mi daje najveće samopouzdanje. Ako dobro odradim zadane treninge ili možda čak i bolje, onda znam da smo spremni i onda nemam nikakvog straha kod ulaska u utrku.

Dan prije utrke i na dan same utrke radimo na vizualizaciji kako bi to trebalo izgledati i što bi se moglo dogoditi. Trebate imati borbenost u sebi i jedan kliker za donošenje pravovremenih odluka na samoj utrci.

800 metara je dosta nepredvidiva disciplina. Ako se nakon 200 metara ne postavite dobro, već tu može biti problema i tada morate pravovremeno reagirati. U zadnje vrijeme, kako sam u dobroj formi, uspjeli smo voditi gotovo do samog kraja tijekom posljednje dvije utrke na zlatnim mitinzima.

Vidjet ćemo što će biti kada dođe još veća i jača konkurencija i kad budem zadnjih 200 metara možda lovio neke atletičare.

Vaš rezultat iz Poljske bio bi dovoljan za medalju na prošlom SP-u. Na čemu još želite raditi i što želite poboljšati u izvedbi?

Utrka na 800 metara se strašno promijenila u posljednjih par godina. Za Rio 2016. godine dovoljno je bilo 1:46 za otići na Olimpijske igre, a otkako su uveli renking sistem dosta se toga promijenilo, pogotovo u muškoj konkurenciji.

Atletičari su ušli u novi sistem treninga s visinskim pripremama, strašno smo se podigli na ljestvicama. Prošle godine je puno atletičara trčalo top 10 rezultate svih vremena. Svjetska federacija izbacila je članak u kojem je istaknula da je 2012. godine, kada su bile OI u Londonu i kada je David Rudisha postavio svjetski rekord, najviše trkača trčalo ispod 1:43.

Tad ih je bilo možda sedam, a prošle godine ih je bilo oko 15-ak, što je najviše svih vremena. Od tih 15-ak, njih 5-6 je u top 10 svih vremena, s time da imamo Marca Aropa, Emanuela Wanyonyija, Djamela Sedjatija, trojicu trkača koji bi ove godine mogli srušiti svjetski rekord. Dakle, spustiti se ispod 1:41.

Nije se samo podigla svjetska razina, već i europska, što je nama takoreći problem, iako to ne gledam tako, već smatram da što je bolja konkurencija, to ću ja bolje raditi i napredovati. Primjer je prošlogodišnje Europsko prvenstvo.

Moja kvalifikacijska skupina bila je najbrža svih vremena. U njoj sam uspio istrčati svoj tadašnji osobni rekord 1:45.07 i proći u polufinale. To je dokaz koliko je napredovala europska atletika, a tek svjetska na 800 metara.

Kako ocjenjujete stanje hrvatske atletike u ovom trenutku?

Hrvatska atletika se dosta diže jer imamo izuzetne mlade atletičare poput Mie Wild, Roka Farkaša, Jane Košćak i Vite Barbić, koji osvajaju medalje na svjetskim i europskim prvenstvima svojih uzrasta. Isto tako i u seniorskoj atletici imamo dosta dobrih atletičara koji se mogu kvalificirati na sva velika natjecanja.

Prošle godine je samo iz našeg kluba na Olimpijske igre otišlo troje atletičara. Meni je bilo žao što nisam bio u toj grupi. Poklopilo se da smo malo kasnije počeli trčati ovako dobro, pa je menadžeru bilo teže pronaći mitinge na kojima bi skupili bodove.

Jako malo mi je falilo da odem na Igre. Išlo ih je 48, bio sam u top 55, ali mislim da smo dosta talentirana generacija i da uz ovakve uvjete možemo ostvarivati dobre rezultate.

Na nedavnom Memorijalu Borisa Hanžekovića zauzeli ste treće mjesto, no ono što je još važnije i što je obilježilo natjecanje jesu Vaše zaruke s djevojkom i također atletičarkom Natalijom Švendom na samoj stazi. Prije svega čestitke na zarukama i kako ste došli na tu ideju?

Hvala puno. Mi smo službeno prohodali baš na Hanžekovićevom Memorijalu, gdje sam nakon utrke u kojoj sam postavio svoj osobni rekord došao do nje u publici i pitao je hoće li mi biti djevojka i tada nam je službeni datum početka veze.

Inače se Hanžek održavao u rujnu, ali kako se to sada sve izmiješalo zbog Svjetske atletske federacije, ove godine je bio u lipnju. Smatrao sam da je to lijepa prigoda da nastavimo dalje kao zaručnici i muž i žena u budućnosti i da se to dogodi na istom mitingu.

Ipak smo atletičari, ona je istog dana nastupala u utrci na 400 metara s preponama. Također je uspješna, a trenutno smo oboje drugi svih vremena u Hrvatskoj u našim disciplinama i gledamo tko će prvi srušiti državni rekord.

Sve se lijepo poklopilo, došli su i njezini i moji roditelji, kao i naši zajednički prijatelji i treneri. Ovim putem bi se zahvalio treneru Nebojši Pešiću, koji je pustio našu zajedničku pjesmu i učinio taj trenutak dodatno posebnim.

I za kraj, koji je plan za ostatak sezone?

Imamo još par mitinga u planu. Trebao bih idući tjedan ići u Pariz na novu utrku u kojoj bi trebala biti snažna konkurencija i jako dobar miting. Nakon toga u Zagrebu imamo ekipno prvenstvo odakle trebamo izboriti plasman na Europsko ekipno prvenstvo koje je krajem lipnja u Mariboru.

Prije toga imam još jedan zlatni miting u Ostravi, koji jedva čekam i jako mu se radujem jer volim tamo trčati. Bit će jaka konkurencija i odlična prilika za poboljšanje osobnog rekorda. Ako ne i napasti normu za Svjetsko prvenstvo.

Za kraj bih se zahvalio ljudima bez kojih ne bi bilo ovih rezultata, kao ni ovog intervjua na primjer. Tako da bih se zahvalio Atletskom klubu Dinamo Zrinjevac, treneru Mladenu Kršeku, Hrvatskom atletskom savezu, Hrvatskom olimpijskom odboru i naravno zaručnici Nataliji Švendi te njezinoj i mojoj obitelji.