U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Za mnoge je Jim Thorpe najveći sportaš svih vremena. U prvoj polovici 20. stoljeća ovaj rođeni Indijanac bio je samo oličenje sporta. Bio je dvostruki olimpijski prvak u atletici, a profesionalno je na najvišoj razini igrao američki nogomet, bejzbol, košarku, hokej i mnoge druge sportove. Proslavio je Ameriku, a ona mu se odužila tako što ga je gurnula u bijedu i smrt. Samo zato što je imao ''pogrešnu'' boju kože.

OD 13. srpnja do 15. srpnja 1912. u Stockholmu 29 sportaša iz 12 država natjecalo se za olimpijsko zlato u desetoboju. Bila je to premijera te atletske discipline na Igrama i dalo bi se pretpostaviti da je u tom trenutku, kad su informacije o suparnicima bile rariteti, jako teško bilo odrediti tko je glavni favorit za ukupnu pobjedu. 

No, ta bi pretpostavka bila sasvim pogrešna. Tjedan dana ranije održano je natjecanje u petoboju (ukinut je nakon Igara u Parizu 1924.) i jedan je sportaš napravio nešto nezamislivo. U četiri od pet disciplina je pomeo konkurenciju i uvjerljivo, da uvjerljivije ne može, osvojio zlatnu medalju. Bio je to Jim Thorpe.

Naravno da je junak naše priče bio apsolutni favorit i u desetoboju, ali nitko nije očekivao da će utrka za zlatom završiti praktički nakon treće discipline. Thorpe je već tada stvorio ogromnu zalihu bodova i za ukupno prvo mjesto bilo mu je dovoljno do kraja vrtjeti se pri sredini, biti tu negdje, komotno odrađivati posao, uzimati tu i tamo pokoji bod i ležerno dočekati kraj natjecanja. Thorpe to nije napravio.

U četiri discipline je bio prvi, u četiri treći, a na 400 metara i u bacanju koplja osvojio je četvrto mjesto. S tim da je koplje prvi put u životu u ruke uzeo neposredno pred odlazak u Švedsku. Posebno je zanimljiva priča oko zadnje discipline na 1500 metara.

Da i nije istrčao ta četiri kruga, Thorpe bi osvojio najmanje srebro, ali kako zlato još nije osigurao, morao je nastupiti. No, dovoljno mu je bilo samo pojaviti se na stazi i s čak ispodprosječnom izvedbom uzeo bi prvo mjesto.

Pola sata pred početka utrke, dok se u svlačionici spremao, shvatio je da mu nedostaju tenisice. Je li ih negdje zagubio ili mu ih je netko ukrao, ne znamo, ali znamo da je u očaju tražio neko rješenje. Jedan od kolega mu je dao jednu tenisicu, a drugu, par brojeva veću, posve izraubanu i tko zna čiju izvukao je iz smeća.

Nije imao izbora i s dvije tuđe i neskladne tenisice je izašao na stazu. Da bi uopće mogao trčati, stavio je tri para čarapa na nogu i po pljusku koji je tog dana kupao Stockholm, po prašini koja se pretvarala u blato, ciljem je prošao prvi s čak pet sekundi prednosti ispred Šveđanina Göstea Holméra.

Osvojio je ukupnih 8412.955 bodova, a njegov rekord ostao je netaknut dulje od dva desetljeća. Samo za usporedbu, da shvatimo kakav je podvig napravio Thorpe, srebrni Šveđanin Hugo Wieslander je skupio 7724.495, a brončani, također Šveđanin, Charles Lomberg 7413.510 bodova.

Kralj Švedske mu se naklonio i rekao mu da je najveći sportaš na svijetu

Kako je pisao tada New York Times, publika je bila u transu, klicala je veličanstvenom prvaku, kojem je kralj Švedske Gustav V. stavio na glavu lovorov vijenac, oko vrata zlatnu medalju i predao mu zlatni kalež optočen dijamantima u obliku vikinškog broda.

"Gospodine, vi ste najveći sportaš na svijetu. Nadam se da ćete mi učiniti tu čast i rukovati se sa mnom", drhtavim glasom od emocija obratio se Thorpeu švedski kralj. Jim, nenaviknut na sve to što se upravo oko njega događalo, rumen od sramežljivosti, gledajući u tlo, samo je tiho odgovorio: "Hvala vam, kralju."

"Za mene je Thorpe bio najveći sportaš koji je ikada živio", rekao je Abel Kiviat, svjetski rekorder na 1500 metara te Thorpeov timski kolega i cimer u Stockholmu, gdje je osvojio srebrnu medalju na 1500 metara i zlato u timskoj utrci na 3000 metara. 

"U Stockholmu sam vidio Thorpea kako prvi put baca kuglu", rekao je Kiviat u jednom intervjuu 1984. "Sve što je radio, radio je krivo. Njegov stav, rad nogu, okret, zamah...sve je bilo pogrešno. Ipak, sve ih je razvalio. Tada sam shvatio da je čudo. Dok smo trenirali u Parizu, bili smo gosti u američkom veleposlanstvu. Jim je bio glavna atrakcija. Skočio je i dotaknuo luster, a bila je to visina kojoj ni blizu nisu mogli prići ni najbolji svjetski skakači u vis." 

Kiviat je to ljeto proveo dosta vremena s Thorpeom i imao ga je priliku jako dobro upoznati. Obojica su predstavljala SAD u bejzbolu na olimpijskom ekshibicijskom turniru, a pred same Igre zajedno su se pripremali u Francuskoj.

"Sjećam se, Thorpe je izgubio jednu utrku na 110 metara s preponama. Što se dogodilo? Na pola utrke imao je veliku prednost, a onda je avion preletio borilište. Jim je zastao i šokirano pogledao prema gore pa pao na preponu. Znate, to je bilo prvi put da vidi avion. Bio je divan, pravi gospodin, ali nije imao ni novčića. Jednostavno, nije imao ništa."

Kad je kralj Gustav za Thorpea rekao da je najbolji sportaš svijeta, nije pogriješio. Taj se epitet uvijek davao zlatnim desetobojcima jer je iz davnih dana olimpizma ostalo uvriježeno mišljenje da netko tko osvoji zlato nakon dva dana krvavih muka i strašnih napora poslije deset atletskih disciplina, zaslužuje nositi tu neslužbenu titulu. Međutim, kralj Gustav nije znao ni izbliza koliko je bio u pravu kad je tom laskavom rečenicom počastio Thorpea.

Olimpijska zlata je osvojio u atletici, a bio je među najboljima u svakom sportu kojeg se uhvatio

Jim Thorpe je u povijesti Olimpijskih igara ostao zlatnim slovima upisan kao jedan od najboljih desetobojaca i vrhunski atletičar. Ali, Thorpe se atletikom i desetobojem u svojoj nevjerojatnoj karijeri ozbiljno bavio samo tih desetak dana u ljeto 1912. 

Godinama je bio jedan od najboljih igrača američkog nogometa, a 1920., dok je još bio aktivan igrač u momčadi Canton Bulldogsa, postao je prvi predsjednik American Professional Football Association, koja će se dvije godine kasnije preimenovati u NFL.

Godine 1969., na svečanosti povodom 50 godina NFL-a, izabran je među 16 najboljih igrača svih vremena, a njegovo ime se nalazi i u Kući slavnih američkog sveučilišnog nogometa. Sve titule koje je 1916., 1917. i 1919. osvojio s Bulldogsima kasnije su priznate kao naslovi prvaka svijeta.

U bejzbolu, koji će mu, a o tome ćemo nešto kasnije, izazvati goleme nevolje i u dobroj mjeri odrediti život, proveo je skoro pola života. S New York Giantsima je bio osvajač Nacionalne lige 1913., a na najvišoj razini igrao je još i za Cincinnati Redse i Boston Bravese.

Profesionalno se bavio još košarkom dok ona nije bila profesionalna, bio je jedan od boljih igrača lacrossea na kontinentu, a ni boks mu nije bio stran. Premišljao se i da 1913. prihvati poziv Toronto Tecumsehsa, koji se natjecao u National Hockey Association, kasnije preimenovanom u NHL, a 1912. osvojio je Međusveučilišno prvenstvo SAD-a u dvoranskom plesu. 

"Thorpe je bio u stanju samo jednom vidjeti neki sport i odmah biti najbolji u njemu. Jednostavno, Jim Thorpe je bio najbolji sportaš koji je ikad živio", u onom intervju je rekao Abel Kiviat.

Za Ameriku je imao jednu, ali veliku manu - bio je Indijanac 

Jim Thorpe je doista bio iskonsko oličenje heroizma, arhetipski junak koji je poslan na svijet da oživi antičke mitove i legende o Heraklu ili Ahilu. Mogao je napraviti baš sve i nije poznavao prepreke. Bio je neuništiva sila i dalo bi se zaključiti da je netko takav nakon sportske karijere postao ideal i ikonska figura koja će kraj života dočekati okupana lovorikama i blagostanjem.

Nažalost, to se nije dogodilo. Jim Thorpe je doista bio najveći sportaš na svijetu, ali za američki establišment, za državni aparat, imao je jednu ogromnu manu. Bio je Indijanac. Bio je američki domorodac i samim tim, dok je god disao, predstavljao je problem jer je bio živući podsjetnik na ono što je ista ta vlada napravila milijunima ljudi koji su živjeli u Americi puno prije nego što je tamo zakoračila bijela noga.

A nitko prljavih ruku ne voli da ga se iz dana u dan podsjeća na njegovu nečistu savjest. Svojom veličinom, ugledom i statusom, Thorpe je bio najveći mogući simbol te nečiste savjesti. Zato je morao biti ponižen, degradiran, marginaliziran. Morao je biti uništen. 

Običnim Amerikancima Thorpe je bio uzor i idol. Nikad se u sportskoj karijeri nije suočio s nekom neugodnom situacijom na ulici zbog boje svoje kože. Dapače, kad se američki olimpijski tim vratio iz Stockholma, na Broadwayu je organizirana parada njima u čast. Mase su oduševljeno skandirale samo Jimu. Kolege su ga podigli na ramena, a on se skromno zahvaljivao tisućama koje su došle samo zbog njega.

"Čuo sam kako ljudi viču moje ime i nikako nisam mogao shvatiti kako jedan čovjek može imati toliko puno prijatelja", naivno je komentirao Jim ono što se tog dana događalo oko njega, ne sluteći da će samo nekoliko mjeseci kasnije sve otići u vražju mater i da će njegov veličanstven podvig u Švedskoj biti izbrisan više od stoljeća. Jer navijači su jedno, a država je nešto sasvim drugo. 

Skandal s oduzimanjem medalja 

Što se dogodilo? U to doba sportaši koji su nastupali na Olimpijskim igrama držali su se strogih kubertenovskih pravila o amaterizmu. Čistoća sporta nije smjela biti uprljana novcem. Čak i ako se radilo o najmanjim mogućim iznosima.

U siječnju 1913. novinar Worcester Telegrama Roy Johnson je objavio priču u kojoj je otkrio da je Thorpe 1909. i 1910. primao iznos od dva do 35 dolara tjedno igrajući za bejzbol momčadi Rocky Mount i Fayetteville u ligi Istočne Karoline. U današnjim mjerilima Thorpe je tjedno od bejzbola zarađivao od 58 do 1018 dolara.

Držimo li se strogo slova zakona olimpizma, da, Thorpe je pogriješio i vrlo je vjerojatno bilo u redu da bude kažnjen. To bi bilo ispravno da su pravila vrijedila jednako za sve. Ali, nisu. Javna je tajna bila da su gotovo svi studenti sportaši i članovi američke olimpijske reprezentacije tijekom ljeta profesionalno, za novac igrali bejzbol ili američki nogomet.

Kako bi zaobišli pravila amaterizma, nastupali su pod pseudonimima (tako je pod lažnim imenom i budući američki predsjednik Dwight Eisenhower igrao američki nogomet za novac dok je studirao). Naivni Thorpe nije varao. Igrao je pod svojim imenom. Smatrajući da ništa loše ne radi. 

Kad je izbio skandal, Thorpe je morao svjedočiti pred komisijom Amateur Athletic Uniona. Priznao je "nedjelo", ali je na saslušanju izjavio da nije znao da radi nešto pogrešno i zamolio je za oprost. 

"Nadam se da će me barem djelomično opravdati činjenica da sam bio običan indijanski školarac i nisam znao za takve stvari. Nisam bio baš mudar i nisam shvaćao da je to pogrešno. Radio sam samo ono što su radili i drugi momci s fakulteta. Samo što oni nisu koristili vlastita imena, a ja jesam", u svom priopćenju je napisao Thorpe.

Američku javnost nije bilo briga što je Thorpe nakratko igrao profesionalni bejzbol jer je bio nacionalni idol, a pogotovo nisu marili za taj prijestup kad je bilo općepoznato da su gotovo svi sportaši radili istu stvar.

No, slučaj je jako ozbiljno shvatio Amateur Athletic Union, a tajnik udruge i jedan od njenih osnivača James E. Sullivan, koji je Jimu poništio status amatera, svojim ugledom je utjecao i na MOO da Thorpeu oduzme medalje i prebriše rekorde koje je osvojio u Stockholmu. 

Ako čak i zanemarimo činjenicu da je AAU godinama žmirio na profesionalne istupe svojih članova pod pseudonimima, postoji još jedna, puno važnija stvar, zbog koje Thorpe nije smio biti kažnjen. Naime, AAU i MOO su u njegovom slučaju evidentno prekršili vlastita pravila.

Bilo kakav prigovor na profesionalni status sportaša na Igrama morao je biti uložen MOO-u u roku od 30 dana od zatvaranja Igara. Prijava protiv Thorpea krovnoj kući olimpizma uložena je pet mjeseci nakon isteka tog roka. Dakle, da je napravio i tisuću puta goru stvar, Thorpeu prema pravilima MOO-a nisu smjele biti oduzete medalje.

Osim toga, američki novinari koji su godinama proučavali slučaj našli su evidentne dokaze da je AAU vrlo dobro znao da je Jim igrao profesionalni bejzbol prije nastupa u Stockholmu, a kad su se suočili s problemom i potencijalnim skandalom, jednostavno su lagali kako bi spasili svoju kožu. 

Osveta rasista i ljubitelja nacista Averyja Brundagea

Također, u čitavoj lakrdiji jako bitnu ulogu odigrao je i notorni Avery Brundage, deklarirani simpatizer Hitlera i čovjek koji je godinama najprije bio na čelu Američkog olimpijskog odbora, a onda i MOO-a. Jimove pristaše su desetljećima zazivali pravdu i od MOO-a tražili da se Thorpeu vrate oduzete medalje, da ga se rehabilitira i ponovo proglasi dvostrukim olimpijskim prvakom. 

Kad su se molbama aktivista priključili Šveđanin Hugo Wieslander i Norvežanin Ferdinand Bie, gotovo svi su bili sigurni da će MOO, odnosno Brundage popustiti i da će se Thorpeu vratiti oteto. Naime, drugoplasiranom Wieslanderu je nakon skandala dodijeljena Jimova zlatna medalja u desetoboju, a Bieu u petoboju.

Nakon što su se oni obratili MOO-u i izjavili da se odriču zlatnih medalja jer je za njih jedini pravi prvak bio Thorpe, logično je bilo za očekivati da će se pravda izvršiti. Ipak, nije bilo tako. Brundage za takvo nešto nije želio niti čuti.

"Neznanje nije opravdanje", stalno je ponavljao. Brojni američki novinari tvrde da, osim što je bio rasist, pa mu je smetala Jimova boja kože, Brundage Thorpeu nikako nije mogao oprostiti jednu stvar. Brundage je na Igrama u Stockholmu predstavljao SAD u obje discipline u kojima se natjecao Thorpe.

U petoboju je završio šesti, a tek 16. u desetoboju. Činjenica da ga je do nogu potukao i ponizio jedan Indijanac, za Brundagea je bilo nešto preko čega nije nikad mogao prijeći i sve dok je bio živ, pobrinuo se da Thorpe ostane zakinut za ono što je na sportskom terenu zasluženo osvojio.

"Jadni igrač bejzbola je dobivao, koliko ono, punih sto dolara mjesečno?" sarkastično je slučaj Thorpe komentirao Abel Kiviat, koji će se i sam 1914. naći u sličnom "prekršaju". No, za razliku od Jima, koji je nakon izbacivanja iz statusa amatera prihvatio ponudu New York Giantsa, Kiviat se borio punih šest godina dok mu nisu vratili medalje i status. 

"Vjerujem da nije bila slučajnost da su se moćnici namjerili na Thorpea jer je bio američki domorodac, a na Kiviata jer je bio Židov", rekao je Jeff Benjamin, bivši atletičar, profesor povijesti i novinar koji je godinama proučavao život Jima Thorpea. 

"Jim je donio Americi dva olimpijska zlata, a te 1912. kao američki domorodac nije čak imao američko državljanstvo. Priča o Jimu Thorpeu mješavina je nepravde, tuge i nadahnuća", rekao je Benjamin za portal SILive.

Potomak slavnog indijanskog poglavice

Jim Thorpe je prema dostupnim dokumentima rođen 22. svibnja 1887. u gradu Pragueu, na indijanskom teritoriju današnje Oklahome. Rođen je pod indijanskim imenom Wa-Tho-Huk, što se može prevesti kao "put osvijetljen velikim bljeskom munje" ili, sažetije, Svijetli put.

Kršten je u katoličkoj crkvi kao Jacobus Franciscus Thorpe, a oba roditelja su mu bila miješane rase. Otac Hiram bio je sin Irca i Indijanke iz plemena Sac i Fox, a majka Vivian je imala francusku i krv plemena Potawatomi. Prema legendi, Jim je bio potomak čuvenog poglavice iz indijanskih ratova Black Hawka, a to je potvrdio i veliki sportaš.

"Nisam ništa manje ponosan da sam potomak tog plemenitog poglavice nego što sam ponosan na svoju sportsku karijeru", rekao je jednom Thorpe koji je imao užasno djetinjstvo. Na stranu čak i to što su on i obitelj mu kao izvorni Amerikanci dehumanizirani i otjerani u rezervate, Jimu su ranu mladost obilježile osobne tragedije. Brat blizanac Charlie je umro od upale pluća kad je Jim imao devet godina, a nekoliko godina kasnije majka Vivian nije izdržala porod. 

Otac je Jima najprije poslao na učenje u indijanski rezervat Haskell u Kansasu, no ovaj je vrlo brzo otamo pobjegao i zaposlio se na ranču konja, da bi nešto kasnije ipak prihvatio očeve savjete i pristao otići obrazovati se u vodeći indijanski internat u SAD-u u to vrijeme - Carlisle Indian Industrial School u Carlisleu, u državi Pennsylvaniji.

Škola s misijom ubiti Indijanca, spasiti čovjeka

Tu školu, ako bismo je tako mogli nazvati, osnovala je vlada 1879. s misijom "ubiti Indijanca, spasiti čovjeka". Prvi i osnovni zadatak joj je bio izvršiti kulturni genocid nad indijanskom djecom. Fokus je bio više na prisilnoj akulturaciji nego na obrazovanju, a metode su bile grube i okrutne. 

"Bila je to vodeća škola u pokušaju vlade da asimilira Indijance i da im oduzme sve. Kulturu, jezik, način odijevanja, doslovce sve. Cilj je bio učiniti tu djecu što bjeljom. Šišali su ih, oblačili u vojne uniforme, nisu im dopuštali da govore materinskim jezicima i nasilno su ih kristijanizirali. Na sve moguće načine pokušavali su ih učiniti dijelom mainstream bijele kulture", za Guardian je rekao Thorpeov biograf David Maraniss.

"Što je najgore, mnogi od ljudi koji su radili to što su radili, mislili su da imaju dobre namjere. Vjerovali su kako je jedini način da ih stvarno održe na životu to da iscijede iz njih sve indijansko i tako ih poštede genocida koji je prethodio. Paradoksalno, ali brojni zagovornici takvih indijanskih škola smatrali su se progresivnima. 

Mislili su da su napredni u rasnim pitanjima. Bilo je potpuno pogrešno i stravično. Mnogi Indijanci su zapravo bili zarobljeni i poslani u te škole, uključujući Carlisle, protiv svoje volje. Jedna od prvih skupina učenika bili su Sioux Indijanci samo nekoliko godina nakon bitke kod Little Bighorna i poslani su kao adolescenti u školu. Mnogi su tamo poslani da umru."

Jim je mrzio tu školu. Gledao je kako brojni Indijanci tamo nestaju zbog iživljavanja i nedostatka zdravstvene skrbi. Gadilo mu se sve to što je svakodnevno doživljavao i prvom prilikom je pobjegao i vratio se kući. No, nije prošlo dugo, ostao je siroče, sam samcat na svijetu. Otac mu je preminuo od trovanja gangrenom nakon nesreće u lovu. Više nije imao izbora. Vratio se u Carlisle i, pokazat će se, pogodio je. Stotine njegovih vršnjaka tamo su umrle u najgorim mukama, a Jim je u tom kavezu pronašao svoj put. 

"To je dio paradoksa", priča Maraniss. "Danas ne bi bio poznat da nije otišao tamo. Ne bi bio igrač američkog nogometa da nije bilo Carlislea. Ne bi išao na Olimpijske igre da nije bilo Carlislea. Dakle, u tom smislu, njegova slava počiva na Carlisleu. Uspio je preživjeti bez gubitka osjećaja identiteta."

Slučajan skok koji mu je promijenio život

A sve je počelo slučajno. Valjda to tako biva. Godine 1907., tijekom svoje treće godine na Carlisleu, Jim je lutao kampusom i naletio na skupinu mladića koji su trenirali skok u vis. Konop, jer tada nije bilo letvica, bio je podignut na visinu 1.75 metara. Nitko od prisutnih nije mogao preskočiti tu visinu, pa je Jim upitao smije li probati.

Vidjevši ga u nekom teškom kombinezonu s golemim čizmama na nogama, ekipa se počela smijati, ali Jim je mislio ozbiljno. Zaletio se i, tko zna na koji način, tko zna s kakvom tehnikom skakanja, iz prve je bez problema preskočio visinu.

Idućeg jutra, dobio je poziv da hitno dođe u ured glavnog trenera u Carlisleu, svemoćnog Glenna Popa Warnera. "Gospodine, jesam li napravio nešto loše?" u strahu je Warnera pitao Thorpe. Trener mu je samo rekao: "Ne sine, samo si srušio školski rekord u skoku u vis. To je sve." 

Od toga dana Jimov život okrenuo se naglavačke. Imao je 20 godina, za većinu sportova nikad nije ni čuo, a kamoli se okušao u njima. U trenutku je bio pušten kao s lanca. Probao je sve, nije bilo sporta kojeg se nije uhvatio i u svakom od njih bio je daleko najbolji u Carlisleu. U američkom nogometu bio je najbolji u cijeloj Americi. 

Premda je Warner u prvom redu bio trener američkog nogometa, nije mu bilo drago kad je vidio da se njegova zlatna koka najviše zaljubila upravo u taj sport. Jima je vidio u atletici shvaćajući njegove potencijale i nije želio da se ovaj bavi nečim tako grubim i fizički zahtjevnim da bi se mogao ozlijediti. Ipak, Thorpe je inzistirao da mu Warner da priliku da barem sudjeluje na treninzima, a kad je na jednom od njih pomeo cijelu obranu, bilo je jasno u kojem smjeru će mu ići karijera. 

Na utakmici protiv Harvarda, te 1911. najbolje sveučilišne momčadi u Americi, Thorpe je postigao sve pogotke iz igre za pobjedu 18:15, a dotad mali i nebitni Carlisle sezonu je završio s omjerom 11-1. Carlisle je osvojio nacionalno sveučilišno prvenstvo 1912., a Jim je te sezone postigao nevjerojatnih 198 poena uz 27 touchdowna.

Thorpe je te sezone u susretu protiv momčadi West Point Army igrao protiv Dwighta D. Eisenhowera. Carlisle je otpuhao jaku vojnu momčad, a budući predsjednik je ozlijedio koljeno bezuspješno pokušavajući zaustaviti Jima.

"Ima sportaša na svijetu koji su vrhunski talentirani. Kad pričamo o njima, uvijek se sjetim Jima Thorpea. Nikad u životu nije trenirao američki nogomet, a mogao je napraviti sve bolje od bilo kojeg drugog igrača kojeg sam ikad vidio", u jednom govoru iz 1961. pričao je Eisenhower za neobičnog momka koji je 1911. i 1912. godine biran u All-American team američkog nogometa. 

Tek kad je sezona završila, Warner je rekao da je dosta bilo loptanja i odlučio je početi spremati Jima za Igre, premda se ovaj nikad u životu nije bavio atletikom. Koliko je rasizam tada bio prisutan i duboko ukorijenjen u američko društvo, najbolje govore prvi novinski napisi o Jimu pred Igre u Stockholmu.

"Indijanac Thorpe na Olimpijskim igrama. Crvenokožac iz Carlislea borit će se za mjesto u američkoj reprezentaciji", bio je naslov u New York Timesu. Kad su tako pisale vjerojatno najprogresivnije američke novine tog doba, onda ne treba čuditi da je Thorpeova priča s Igrama završila kako je završila.

Aktivnu igračku karijeru Thorpe je okončao 1928. u dresu Chicago Cardinalsa (danas je to NFL momčad Arizona Cardinals) s 41 godinom na leđima. Izrauban, načet ozljedama i dobrano u veteranskim godinama, Thorpe na terenu više nije bio ni sjena samog sebe. Prije negoli su mu Cardinalsi bilo što rekli, sam je znao da je došlo vrijeme za kraj.

Za državu nije bio najveći sportaš na svijetu, već Indijanac Wa-Tho-Huk

Čitavu karijeru je bio najbolji u bilo čemu čega se uhvatio. Sad je bio nemoćan. Vidio je da to nije to i odlučio je reći dosta, vjerojatno ne shvaćajući da ga tek sad čekaju pravi problemi. Navijači su ga i dalje obožavali, za njih je bio američki heroj i ideal sportaša. Ali, Jimu je trebao posao. Od obožavanja nije mogao živjeti.

U ono vrijeme ugovori profesionalnih sportaša nisu bili ni izbliza kao danas. U redu, Thorpe je tijekom karijere zarađivao bolje nego prosječni Amerikanac, ali ne toliko da je mogao uštedjeti za mirnu starost. Iako je bio voljan raditi, trenirati klince, nitko mu nije ponudio šansu. Za vlasnike klubova i sustav, Jim nije bio najbolji sportaš svijeta, bio je samo Indijanac Wa-Tho-Huk koji nema što tražiti među onima kojima ne pripada. 

U godinama koje su slijedile, Jim se nikako nije mogao snaći. Bio je posve izgubljen. Tri puta se ženio, radio je sve i svašta i, poput pravog nomada, selio se iz države u državu. Ono novca što je zaradio vrlo brzo je nestalo. Dobroćudnost i naivnost mnogi su iskorištavali i ostao je bez svega.

Jedno je vrijeme radio kao statist u filmovima i obično je tumačio indijanske poglavice, a 1931., u doba velike gospodarske krize, prodao je filmska prava za svoju životnu priču kompaniji MGM za 1500 dolara (današnjih 35 tisuća). 

U filmu Jim Thorpe – All-American, kojeg je 1951. režirao slavni Michael Curtiz, Thorpea je glumio čuveni Burt Lancaster. Čak i u filmu koji je trebao slaviti najvećeg američkog sportaša, činjenice su izokrenute i trener Pop Warner, koji se nametnuo kao savjetnik scenarista, narativ filma je tumačio onako kako je njemu odgovaralo. 

Warner je sebe prikazao kao genija i mudraca, koji je otkrio sportsku sirovinu, pretvorio je u superzvijezdu, a u kasnijim godinama stalno je spašavao Jima od njegovih najmračnijih poriva. Istina, kako piše Jimov biograf David Maraniss, posve je drugačija.

"Warner je bio licemjer, ako ne i kukavica. U vrijeme kad su Jimu oduzeli medalje, Pop je lagao i glumio je nevinašce kako bi spasio vlastitu reputaciju, prikazujući Thorpea kao neukog domoroca."

U očajničkoj borbi za preživljavanjem, Jim je prihvaćao svaki posao koji su mu ponudili. Radio je i kao recepcionar, građevinski radnik, zaštitar te kopač kanala, a tijekom Drugog svjetskog rata pridružio se trgovačkoj mornarici SAD-a. 

Heroj Amerike je umro u bijedi

Razočaran i zaboravljen od države koju je proslavio, a koja mu je zahvalila tako što ga je nemilosrdno gurnula u bijedu i posljedično smrt, odao se alkoholu i zdravlje mu je postajalo sve gore. Kad je hospitaliziran zbog raka usnice, nije imao ni centa za platiti liječenje. Tadašnja supruga Patricia je sazvala tiskovnu konferenciju na kojoj je plakala i molila za pomoć.

"Švorc smo. Jim nema ništa osim svog imena i svojih sjećanja. Potrošio je sav novac koji je imao na ljude koji su ga iskorištavali."

Tijekom večere s Patricijom u njihovom domu u Lomiti u Kaliforniji, Jim je doživio treći srčani udar. Ovaj je bio koban. Umjetnim disanjem je nakratko došao sebi, čak je uspio i progovoriti koju riječ, a onda je zauvijek zaspao. Tog 28. ožujka 1953. prestalo je kucati srce jednog od najvećih sportaša svih vremena. Jim Thorpe je umro sa 65 godina. 

Život Jima Thorpea bio je nevjerojatan, filmski, pa zašto ne bi takva bila i njegova smrt. Jim je pokopan u rodnoj mu Oklahomi, a sprovod je bio održan u katoličkoj crkvi svetog Benedikta u gradiću Shawneeju. Istoj onoj crkvi u kojoj je kršten.

Ideja je bila da će se izgraditi spomenik u atletskom parku u Shawneeju i građani su počeli prikupljati novac. Lokalne vlasti su tražile i pomoć od države, ali je guverner Oklahome stavio veto. Zašto? Valjda je jasno zašto.

Za to vrijeme, Patrica, koja je grcala u siromaštvu, nikako nije mogla shvatiti zbog čega se toliko odugovlači s radovima i kad je čula za jednu neobičnu ponudu iz Pennsylvanije, odlučila je premjestiti posmrtne ostatke svog supruga na mjesto gdje nikad nije zakoračio.

Kako je Thorpe pokopan u gradu u kojem nikad nije kročio nogom

Naime, gradići Mauch Chunk i East Mauch Chunk, zaboravljeni od boga i od vraga, tražili su bilo kakvu mogućnost da nešto naprave za svoj prosperitet i privuku turiste. Čuli su što se dogodilo u Oklahomi i ponudili su Patriciji da će otkupiti Jimovo tijelo. Objasnili su joj da će se dva gradića spojiti u jedan i da će se preimenovati u Jim Thorpe City, a da će veliki sportaš dobiti svoj spomenik i memorijalni centar. 

Patricia je pristala, a 56 godina kasnije Jimov sin Jack podnio je tužbu za vraćanje Jimovog tijela u Oklahomu. Ista se temeljila na zakonu iz 1990. poznatom kao Zakon o zaštiti i repatrijaciji grobova domorodaca, koji je osmišljen kako bi pomogao ispraviti povijesno pljačkanje groblja američkih domorodaca.

Premda je federalni okružni sud prihvatio navode iz tužbe, odluku o premještanju je poništio Treći prizivni sud SAD-a 2014. Kad je i Vrhovni sud odbio čak i saslušati Jacka Thorpea, bilo je jasno da će Jimovo tijelo ostati u gradu koji se zove po njemu, a u kojem nikad za života nije bio. 

Čak i nakon Thorpeove smrti, njegovi obožavatelji i aktivisti za građanska prava nikad nisu odustajali od vraćanja onoga što je Jimu oduzeto 1912. Kako smo već spomenuli, Avery Brundage s pozicije šefa MOO-a o tom predmetu nikad nije želio ni razgovarati, no šansa se pojavila kad je umro 1975. 

Najuporniji su bili pisac Robert Wheeler i njegova supruga Florence Ridlon. Prvi korak je bilo natjerati AAU i Američki olimpijski odbor da ponište odluku iz 1912. te Thorpeu vrate status amatera. Godine 1982. ovaj bračni par je osnovao zakladu Jim Thorpe i dobio potporu američkog Kongresa. Wheeler i supruga su tada otišli direktno u samo sjedište MOO-a i iznijeli sve dokaze koji su nedvojbeno upućivali na to da je diskvalifikacija Thorpea bila nezakonita i nepravedna. 

U listopadu 1982. MOO se napokon složio da se Jimu vrati oteti ugled, ali je u neobičnoj presudi odlučio da će Thorpe dijeliti prva mjesta u petoboju i desetoboju s Ferdinandom Biom i Hugom Wieslanderom, premda su i Norvežanin i Šveđanin uvijek govorili da je za njih prvak samo Thorpe. U siječnju 1983. MOO je na svečanoj ceremoniji predao zlatne medalje Jimovoj kćerki Gale i sinu Billu. 

Nakon više od 100 godina pravda je pobijedila 

Iako su mnogi bili presretni što je Jim napokon rehabilitiran, makar i 30 godina nakon smrti, sve je više rastao broj njegovih fanova koji su smatrali da je nepošteno da u povijesnim knjigama stoji da s nekim dijeli zlatne medalje kad ih je sam uvjerljivo osvojio. U srpnju 2020. pokrenuta je peticija Bright Path Strong (Jimovo indijansko ime) u kojoj se tražilo od MOO-a da Thorpea vrati kao jedinog pobjednika u petoboju i desetoboju na Igrama u Stockholmu 1912. 

Kako je iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, broj slavnih sportaša koji su podržali peticiju rastao, a kako su i norveški i švedski olimpijski savezi dali svoje odobrenje, 14. srpnja 2022., nakon punih 110 godina MOO je ispravio jednu od najvećih sportskih nepravdi ikad. 

MOO se ovim činom barem deklarativno ispričao Thorpeu, ali što je po tom pitanju napravila država Amerika? Ista ona Amerika za koju je Thorpe osvojio olimpijska zlata, a koja ga je zauzvrat degradirala i, samo zato što je bio Indijanac, pristala da nestane kao da ga nikad nije ni bilo. 

U svibnju ove godine predsjednik SAD-a Joe Biden predao je Predsjedničku medalju slobode, najznačajniju američku civilnu nagradu, Thorpeovoj unuci Lynn Hannon. "Odrastao sam slušajući o Jimu Thorpeu. Moj djed mi je stalno pričao o njemu, ne samo kao najboljem igraču američkog nogometa ili bejzbola već i najvećem sportašu ikad", na svečanosti je rekao Biden. 

E sad, koliko te riječi i ta medalja znače nakon toliko vremena, pogotovo znajući kako se Amerika ponijela prema Thorpeu, upitno je. Je li ovaj čin bio samo jadna i licemjerna predstava za javnost ili je zaista u pitanju iskreni potez pokajanja, ne znamo. Ali, možda više nije ni bitno.

Činjenica je da je Amerika pokušala izbrisati Jima Thorpea, ali nije uspjela. Najveći sportaš na svijetu, kako ga je u srpnju 1912. nazvao kralj Gustav V, preživio je sve i živjet će vječno. Za razliku od Averyja Brundagea.