BRAZILCI, peterostruki svjetski prvaci, suočavaju se s dubokom krizom identiteta i prijeti im najduže razdoblje bez naslova svjetskog prvaka u povijesti. Od čarolije 2002. do niza razočaranja koja su uslijedila, ovo je priča o nogometnoj velesili u potrazi za samom sobom i novom zvijezdom koja može nositi teret cijele nacije, piše Goal.com.

Svjetska prvenstva obično su sinonim za neizvjesnost, no ono 2026. godine za Brazil donosi jednu veliku sigurnost: ili će momčad Carla Ancelottija osvojiti dugo očekivanu šestu zvjezdicu ili će nacija ući u rekordno dugo razdoblje bez naslova svjetskog prvaka. Prošle su 24 godine od posljednjeg brazilskog trijumfa 2002. godine, što je identičan period koji je dijelio legendarnu generaciju Pelea iz 1970. od naslova 1994. godine.

Pet turnira zaredom Seleção nije podigao trofej. Računica je jasna: ako se suša ne prekine sljedeće godine u Sjevernoj Americi, čekanje će se produžiti na 28 godina i šest svjetskih prvenstava, sve do 2030.

Brazil, sinonim za prekrasan nogomet

Brazil nikada u svojoj povijesti nije čekao toliko dugo. Iako je prvi naslov stigao 28 godina nakon prvog prvenstva 1930., nacija je o trofeju realno počela sanjati tek 1950. kada je bila domaćin. Samo osam godina dijelilo je scenu mladog Pelea koji tješi oca nakon bolnog poraza od Urugvaja na Maracani do njegovih suza radosnica u Švedskoj 1958.

Od te prve titule, Brazil je postao sinonim za prekrasan nogomet, Jogo Bonito. Žuti dres postao je najprepoznatljiviji sportski simbol na svijetu. Drugi naslov stigao je brzo, 1962., a nakon razočaranja 1966., generacija iz 1970. zacementirala je status Brazila kao nogometnih kraljeva, a Pelea kao najvećeg igrača svih vremena.

Drugačija vrsta suše

Iako je riječ o istom vremenskom razdoblju od 24 godine, razlike između dva sušna perioda ne mogu biti drastičnije. Današnja situacija je, bez sumnje, puno gora. Era nakon pete titule nanijela je daleko više štete imidžu i samopoštovanju brazilskog nogometa.

U razdoblju od 1974. do 1994. bilo je poraza, ali ne i sramote. Brazil je 1974. pao pred Cruyffovom Nizozemskom, dok se 1978. vratio kući neporažen kao moralni prvak. Generacija iz 1982. očarala je svijet unatoč porazu, a ispadanje od Francuske 1986. nije bilo sramotno.

Čak je i bolan poraz od Argentine 1990. brzo zaboravljen nakon trijumfa 1994. godine. U tom je razdoblju samopouzdanje ostalo netaknuto. Najbolji igrači i dalje su igrali kod kuće, što se drastično promijenilo nakon Bosmanovog pravila 1995., koje je južnoameričkim zvijezdama trajno otvorilo vrata Europe.

Ta stvarnost, da brazilski talenti najbolje godine provode u inozemstvu, danas se čini nepovratnom i produbljuje težinu ove krize.

Slom

Svjetsko prvenstvo 2006. u Njemačkoj bilo je prvo na kojem je više od 80 posto brazilske momčadi igralo u Europi. Prije turnira vladala je euforija, a momčad s Ronaldinhom, tada najboljim na svijetu, Ronaldom, Kakom i Adrianom smatrana je nepobjedivom.

Slika te generacije postrojene tijekom himne postala je ikonična. No, sjećanje na taj turnir je gorko. Nije problem bio samo poraz od Francuske u četvrtfinalu, već igra bez radosti, kreativnosti i strukture.

Opuštena atmosfera iz trening kampa u Weggisu postala je simbolom raspada. Turnir je završio scenom u kojoj Roberto Carlos namješta čarape dok Thierry Henry zabija gol za ispadanje. Ironično, Carlos Alberto Parreira, koji je prekinuo sušu 1994., sada je nadgledao početak nove.

Nema više osmijeha

Odgovor Brazilskog nogometnog saveza (CBF) na neuspjeh 2006. bio je angažman Dunge, kapetana iz 1994., kako bi nametnuo disciplinu. Rezultati su bili promjenjivi. Osvojeni su Copa América i Kup konfederacija, ali momčadi je nedostajalo iskre. Karizma je nestala povlačenjem Ronalda te padom forme Ronaldinha i Adriana.

Možda je to bio trenutak kada se Brazil prestao smijati. Prioritet je bio na fizičkoj snazi umjesto kreativnosti, što je kulminiralo izostavljanjem mladih zvijezda Neymara i Ganssea s popisa za SP 2010. U četvrtfinalu protiv Nizozemske, nakon sjajnog prvog poluvremena, uslijedio je potpuni kolaps i poraz 2:1. Sama disciplina nije bila dovoljna da vrati brazilsku čaroliju.

Neymar, spasitelj bez pratnje

Lako je zamisliti što je generacija mogla postići da su Adriano, Kaká i Ronaldinho ostali na vrhuncu. No, njihove su karijere krenule silaznom putanjom baš u vrijeme kada su Messi i Cristiano Ronaldo redefinirali nogomet. Sljedeća brazilska superzvijezda, Neymar, ostala je sama nositi teret cijele nacije, bez mentora koji bi ga vodili.

Reprezentacija je postala Neymar i 10 ostalih. Definitivni simbol ove krize identiteta dogodio se kod kuće: poraz 7:1 protiv Njemačke u polufinalu Svjetskog prvenstva 2014. Bez ozlijeđenog Neymara, sve slabosti Brazila bile su brutalno razotkrivene.

Njegov izostanak stvorio je mit o nezamjenjivosti. U Rusiji 2018. Neymar je postao predmet ismijavanja zbog simuliranja, a Brazil je ispao od Belgije. Četiri godine kasnije u Kataru, unatoč sjajnom pogotku protiv Hrvatske, Brazil je ponovno ispao u četvrtfinalu nakon jedanaesteraca.

Ancelotti kao posljednja nada

Od 1994. ispadanja u četvrtfinalu postala su pravilo. Jedini put kada je Brazil prošao tu fazu, 2014., završilo je katastrofom. Put do 2026. bio je kaotičan, a nakon privremenog rješenja s Fernandom Dinizom i kratkog mandata Dorivala Júniora, stigao je Carlo Ancelotti kao spasitelj.

Njegov dolazak, kao prvog stranca na klupi Brazila na Svjetskom prvenstvu, simboličan je pad ugleda domaćih trenera. Ancelotti nema puno vremena. Neymar je uglavnom izvan terena zbog ozljeda, pa vodstvo sada pada na Viníciusa, Raphinhu i veterane poput Casemira. Većina njih bila je premlada da bi se sjećala 2002. godine.

Sa svakim neuspjelim prvenstvom, brazilska kriza identiteta se produbljuje. Može li momčad pobijediti bez Neymara? Postoje li zvijezde sposobne nositi teret naslijeđa? Je li strani trener jedini put do slave? Rastući osjećaj očaja odražava povijesnu sušu. Ako je 24-godišnje čekanje između treće i četvrte titule bilo definirano ponosom, ovaj period odražava suprotno.

Identitet je erodirao, komad po komad. Brazil, nekad sinonim za pobjednički i lijep nogomet, danas nije ni jedno ni drugo. Seleção je i dalje najuspješnija reprezentacija u povijesti, ali sve rjeđe spada među prave favorite. Čekanje na novi naslov nikada nije bilo teže. Ostaje samo vidjeti kakvu će povijest ispisati 2026. godina, zaključuje Goal.